Broj: Gž-369/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Blaženke Rilov Ćurin kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te mr. sc. Senije Ledić kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika: 1. I. P. pok. A., … 2. A. K. žene Š., J., … 3. A. L. pok. A., K., … 4. T. Z. pok. M., D., … i 5. D. A. pok. M., D., …, svi zastupani po punomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženika – protutužitelja Sveučilište u Splitu, Studentski centar Split, Sinjska ulica br. 6, OIB:25975412650, koga zastupa punomoćnik M. J., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu od 7. studenog 2016. pod poslovnim brojem Pi-440/13 od 7. studenog 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 31. kolovoza 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se djelomično žalba tužitelja-protutuženika te se odbija djelomično žalba tuženika-protutužitelja u dijelu kojim se pobija presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke na način da se presuda u tom dijelu preinačuje i sudi:

 

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljima isplatiti iznos u visini 1.678.647,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja u razdoblju od 30. lipnja 2006. godine pa do 5. srpnja 2009. godine teče na mjesečne iznose od 44.667,88 kuna i to svakog šestog u mjesecu za prethodni mjesec, a na iznos od 25.936,19 kuna od 24. srpnja 2009. godine pa do dana isplate, po zakonskoj stopi do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, time da se u slučaju promjene stope ista ima odrediti za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Preostali dio zahtjeva u visini 913.289,31 kuna sa pripadajućom kamatom tužitelja –protutuženih odbija se kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

I.Ukida se presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. izreke te u dijelu pod točkom II. izreke rješenja i u tom obimu predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II.O troškovima žalbenog postupka biti će odlučeno zajedno s konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

" I. Usvaja se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika koji glasi:

Dužan je  tuženik  u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljima isplatiti iznos od 773.549,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja u razdoblju od 5. lipnja 2006. g. pa do 5. srpnja 2009. g. teče na mjesečne iznose od 20.573,00 kn i to  svakog šestog u mjesecu za prethodni mjesec, a na iznos od 12.348,00 kn od 24. srpnja 2009.g. pa do isplate,  po zakonskoj stopi do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje, time da se u slučaju promjene stope ista ima odrediti za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 % poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više zatraženi iznos od 1.818.388,00 kn, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja koji glasi:

Dužni su tužitelji – protutuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tuženiku na ime izvršenih ulaganja u poslovni prostor koji se nalazi u S., u zgradi anagrafske oznake …, z.k. oznake čest. zgr. 981 Z.U. 5421 K.O. S., iznos od 1.250.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja do isplate.

Dužan je tužitelj – protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku – protutužitelju troškove ovog postupka.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je prijedlog tužitelja- protutuženika za donošenje privremene mjere, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljima parnični trošak u visini od 679.490,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Žalbe protiv ove presude i rješenja u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku podnose stranke.

 

Tužitelji - protutuženi (u daljnjem tekstu: tužitelji) pobijaju presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud u pobijanom dijelu preinači presudu na način da tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, a tuženika obveže na snašanje troškova postupka.

 

Tuženik- protutužitelj ( u daljnjem tekstu: tuženik) pobija presudu suda prvoga stupnja u dijelu kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja, a odbijen protutužbeni zahtjev kao i odluku o parničnom trošku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu, podredno, da presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

              U smislu odredbe iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbe stranaka dostavio na odgovor.

 

Tužitelji su u odgovoru na žalbu tuženika osporili žalbene navode kao neosnovane, uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

Žalbe stranaka djelomično su osnovane.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja koji su pravomoćnim i ovršnim rješenjem Ureda državne uprave Splitsko-dalmatinske županije, Ureda za imovinsko pravne poslove Klasa: UP-I-942-04/97-01/170 Ur.br: 2181-0899-3/BS-MŽ od 9. lipnja 1999. postali suvlasnici čest. zgr. 98/1 ZU 5412 k.o. Split u naravi poslovni prostor smješten u S. u ulici anagrafske oznake …, položenog u prizemlju zgrade, ukupne površine 254,78 m2 koji se koristi od strane tuženika kao studenski restoran "Indeks" .

 

Tužitelji svoje potraživanje prema tuženiku temelje na stjecanju bez pravne osnove od dana kada im je vraćen prostor djelomičnim rješenjem koje je postalo pravomoćno dana 5. lipnja 2006. godine pa do dana predaje tog prostora i to u visini zakupnine koju tuženik nije plaćao tužiteljima.

 

Tuženik, pak, s druge strane, kojem je Općina Split 1977. godine kao raniji ovlaštenik prava korištenja i upravljanja spornim prostorom prenijela to pravo na način da je tuženik poslovni prostor koristio kao studentski restoran "Indeks", kojeg je nastavio koristiti i nakon što je taj poslovni prostor prešao u suvlasništvo Republike Hrvatske temeljem djelomičnog rješenja o povratu od 9. lipnja 1999. godine, ističe protutužbeni zahtjev za isplatu svih ulaganja u predmetni prostor, koji je predat tužiteljima, a koja ulaganja bi bila nužna i korisna za tužitelje.

 

Valjano sud prvog stupnja predmet tužbenog zahtjeva raspravlja sa stajališta materijalno pravnih odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj " 35/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 - u daljnjem tekstu: ZOO). Odredba iz članka 1111. ZOO-a, sadrži opće pravilo koje propisuje pravni osnov stjecanja bez osnova, koji se prije nazivao neosnovano ili bezrazložno bogaćenje.

 

Obveza vraćanja stečenog bez osnova nastaje iz nekoliko slučajeva pa tako i po osnovu upotrebe tuđe stvari u svoju korist koju propisuje odredba iz članka 1120. ZOO-a.

 

U smislu odredbe članka 1120. ZOO-a kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Među strankama nije sporno da je tuženik od 6. lipnja 2006. godine bio isključivi posjednik spornog prostora sve do momenta kada je taj sporni prostor predan u posjed tužiteljima.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da je sporni prostor predan tužiteljima dana 23. srpnja 2009. godine "do kada je tuženik plaćao sudske penale jer je svoju obvezu na predaju poslovnog prostora u potpunosti tek tada izvršio".

 

Nije u pravu tuženik kada tvrdi u žalbi da je svoju obvezu izvršio prema tužiteljima dana 17. studenog 2008. godine.

 

Naime, u postupku koji je vođen pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem Ovr-2227/08 utvrđeno je da je dana 17. studenog 2008. godine tuženik predao ključeve jednog od tri ulaza u prostor u prizemlje zgrade ukupne površine 254,78 m2, ali je također u ovom ovršnom postupku sud utvrdio da bi "ulaskom kroz ta vrata ovrhovoditelji pristupili u prostoriju kojoj se nalazi drveni pult visine 1 m, širine 28 cm, od vrata udaljen 130 cm, a dug 8,70 m te da bi samo preskakanjem tog šanka ovrhovoditelji pristupili ostaloj površini nekretnine", stoga da se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je on predajom ključeva tih ulaznih vrata predao u suposjed tužiteljima cjelokupni prostor. Naprotiv, valjano je prvostupanjski sud utvrdio da je tek prije plaćenih penala koji su zapriječeni bili u ukupnoj visini od 211.500,00 kuna, a za razdoblje od 14. listopada 2008. godine do 23. srpnja 2009. godine, tuženik je tek tada predao sporni prostor u suposjed tužiteljima, dana 23. srpnja 2009. godine.

 

U svom ukidnom rješenju ovaj žalbeni sud je naveo da prema odredbi iz članka 1120. ZOO-a svaki suvlasnik ima pravo od osobe koja koristi njegovu stvar bez njegove suglasnosti tražiti naknadu s osnova korištenja jer je cijeniti da je tuženik u tom slučaju bez osnove stekao imovinu tužitelja i to baš onaj dio koji bi trebao platiti da taj prostor koristi po pravnom osnovu.

 

U ukidnoj odluci ovog žalbenog suda pod brojem Gžo-436/2011 od 7. ožujka 2013. istaknuto je da tužitelji "suvlasnici za 5/6 dijela sukladno svom suvlasničkom dijelu, temeljem zakonskih odredbi iz članka 1120. ZOO-a imaju pravo tražiti, a tuženik je dužan isplatiti tužiteljima naknadu u visini zakupnine koju bi u spornom razdoblju tuženik bio dužan platiti za korištenje spornog prostora, neovisno o okolnosti da li bi tužitelji htjeli odnosno da li bi bili u mogućnosti ili ne bi bili u mogućnosti taj prostor dati u zakup".

 

Kako nije sporno da je tuženik bio u isključivom samostalnom posjedu prostora kojeg je koristio radi postizanja svog interesa, radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti pružanja i osiguranja prehrane đacima i studentima, to tužiteljima prema stajalištu ovog žalbenog suda pripada takvo ostvarena korist stečena bez osnove glede prostora u kojem su tužitelji suvlasnici. Čak i pod pretpostavkom da je tužena neprofitna organizacija kojoj je taj prostor bio prepušten na besplatno korištenje od strane Grada, odnosno Republike Hrvatske, ne utječe na osnovanost potraživanja tužitelja kao suvlasnika zgrade, utemeljena na odredbi članka 1120. ZOO-a, za utuženo razdoblje od 5. lipnja 2006. godine do 23. srpnja 2009. godine.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljima dosudio cjelokupnu visinu zakupnine za površinu prostora od 254,78 m2, iako je pravomoćnom odlukom tužiteljima vraćen prostor u veličini 5/6 odnosno 20/24 dijela te površine. Tužitelji su, dakle, prema stajalištu ovog žalbenog suda u tom razdoblju kao suvlasnici osnovano mogli potraživati naknadu s osnova neosnovanog obogaćenja na strani tuženika, ali tek za površinu od 212,32 m2.

 

U pogledu, pak, visine zatražene naknade, prema ocjeni ovog žalbenog suda prvostupanjski sud je također pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio najniži iznos mjesečne zakupnine u visini od 95,00 kuna/m2, umanjeno za 15 %, budući se radi o površini prostora iznad 101 m2 ili 80,75 kuna/m2.

 

Naime, utvrđenu visinu tužbenog zahtjeva tužitelji temelje na obavijesti Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, od 15. lipnja 2010. godine, prema kojoj obavijesti minimalna cijena zakupa poslovnog prostora u prvoj zoni za traženo razdoblje iznosi 95,00 kuna/m2, a u nekim prostorima i minimalna cijena iznosi i 140,00 kuna/m2 do 400,00 kuna/m2, koliko može iznositi najviša tržišna cijena zakupa poslovnog prostora u prvoj gradskoj zoni.

 

Predmetni prostor, kako to valjano upiru tužitelji u žalbi, nalazi se  u prvoj zoni " na vrlo frekventnom T. T. U. (C. poljana), nadomak najvećeg parkirališta u gradu". D., predmeti prostor se ne može tretirati ni kao prostor koji u prvoj gradskoj zoni može imati najveći iznos zakupnine, ali niti kao prostor čija bi cijena bila najniža.

 

Kada se utvrđuje visina temeljem pribavljene obavijesti Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda u Splitu, koja sadrži podatke o najnižim i najvišim zakupninama, koji sadržaj podataka niti jedna od stranaka nije s uspjehom osporila (presumptio iuris), tada je prvostupanjski sud visinu zakupa osnovano trebao utvrditi utvrđenjem aritmetičke sredine najniže zakupnine od 95,00 kuna i najviše od 400,00 kuna, što iznosi 247,50 kuna/m2, koji iznos valja umanjiti za 15 % s obzirom na površinu (212,32 m2) te osnovano tužitelji mogu potraživati iznos 210,38 kuna/m2. Kada se ovaj iznos pomnoži s površinom razmjerno suvlasničkom dijelu tužitelja od 5/6 ili 212,32 m2, tada se dobije mjesečna zakupnina u utuženom razdoblju u visini od 44.667,88 kuna.

 

Razdoblje o kojem je riječ jest od 5. lipnja 2006. do 23. srpnja 2009. godine ili 37 mjeseci i 18 dana. Kada se mjesečna zakupnina pomnoži sa 37 mjeseci, dobije se iznos od 1,652.711,50 kuna, a za 18 dana srpnja mjeseca 2009. godine dobije se iznos od 25.936,19 kuna (1.440,89 kuna x 18 dana), ili sveukupno iznos temeljem glavnog duga u visini od 1,678.647,69 kuna, s pripadajućim kamatama.

 

S tog razloga se žalba tužitelja kojim se pobija odbijajući dio presude suda prvog stupnja u pogledu glavnog zahtjeva ukazuje djelomično osnovana, dok se žalba tuženika kojom se pobija prihvaćajući dio glavnog zahtjeva ukazuje bez osnova te je, temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu tuženika u dijelu kojim se pobija točka I. izreke, a temeljem članka 373. ZPP, valjalo je preinačiti presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod točkom I. odluke o glavnom tužbenom zahtjevu kojim je djelomično odbijen i zahtjev tužitelja i odlučiti kao pod točkom I. dispozitiva presude suda prvog stupnja.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je odbio potraživanje tuženika "na ime izvršenih ulaganja te nužnih i korisnih troškova iz razloga što je prigovor zastare osnovan".

 

Sud cijeni da su tužitelji pozvali tuženika na predaju predmetnog prostora dana 6. lipnja 2006. godine kada je počeo teći zastarni rok za zahtjev za naknadu nužnih i korisnih troškova odnosno izvršenih ulaganja, a kako je protutužbeni zahtjev prema utvrđenju suda prvog stupnja istaknut 12. travnja 2010., to bi, prema stajalištu suda prvog stupnja zahtjev zastario nakon isteka tri godine (8. lipnja 2009.), sve pozivom na odredbu iz članka 167. stavak 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 21/96, 68/98, 137/99, 22/0, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12).

 

Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je nastupila zastara prava tražiti isplatu nužnih i korisnih troškova na strani tuženika.

 

U svojoj ukidnoj odluci ovaj drugostupanjski sud je izrazio stajalište da tuženik ima pravo kao zakupnik i prije predaje poslovnog prostora zatražiti da se utvrdi visina njegovih ulaganja te zatražiti od suvlasnika kojima prostor mora biti predan, isplatu navedenih ulaganja. Međutim, radi se o stajalištu suda glede prava tuženika na traženje isplata ulaganja i predaju poslovnog prostora, a ne na pitanje zastare i početka tijeka zastare.

 

Početak zastare zahtijevati povrat uloženih troškova (str. 37 spisa) teče od dana kada je ovlaštenim suvlasnicima moguće da koriste izvršena ulaganja od strane nesavjesnog posjednika.

 

Prema odredbi iz članka 164. ZV-a kojom je stipuliran pravni položaj poštenog posjednika u stavku 7., pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. Na ovu zakonsku odredbu se poziva sam tuženik.

 

Međutim, u konkretnom slučaju tuženik je u odnosu na tužitelje u utuženom razdoblju nepošten, a ne pošten posjednik i ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i suvlasnicima i to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari, kako to navodi odredba iz članka 165. stavak 3. ZV-a.

 

Kako je utvrđeno da je predaja spornog poslovnog prostora izvršena tužiteljima dana 23. srpnja 2009., a kako je svoj protutužbeni zahtjev tuženik istakao dana 12. travnja 2010., utoliko se primjenjuje odredba ZV-a i zastara na strani tuženika ne bi nastupila.

 

Dakle, potraživanje tužitelja "povrat nužnih i korisnih troškova", kako ih naziva tuženik (str. 37 spisa) jest egzistentan, prema stajalištu ovog žalbenog suda zastara nije nastupila.

 

Kako zbog svog pogrešnog pravnog pristupa sud nije utvrdio relevantne činjenice glede visine troškova koji su nužni i suvlasnicima, to je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo ukinuti presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev pod točkom II. citirane izreke presude suda prvog stupnja temeljem odredbe iz članka 370. ZPP.

 

Kako je ukinuta djelomično odluka o zahtjevima stranaka to je valjalo ukinuti odluku o parničnom trošku, budući za sada nisu poznati svi parametri za donošenje ove odluke, dok se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi iz članka 166. stavak 3. ZPP.

 

U Splitu 31. kolovoza 2017.