Broj: Gž-1214/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. H.,  OIB:…, iz P., kojeg zastupa punomoćnik S. M., odvjetnik u K., protiv tuženika H. O. K. d.d., skraćene tvrtke … osiguranje d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 30. prosinca 2014.g. broj: 9 P-688/14-60, dana 08. prosinca 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj: 9 P-688/14-60 od 30. prosinca 2014.g. preinačuje i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku H. o. k. d.d. Z., da tužitelju D. H. iz P. na ime imovinske naknade štete isplati iznos od 22.077,54 kn (slovima: dvadeset dvije tisuće sedamdeset sedam kuna i pedeset četiri lipe) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od 26. travnja 2012.g. do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.467,50 kn (slovima:četrnaest tisuća četiristo šezdeset sedam kuna i pedeset lipa) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od 30. prosinca 2014.g. do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbe u iznosu od 2.276,25 kn (slovima: dvije tisuće dvjesto sedamdeset šest kuna i pedeset lipa)  u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik na ime naknade imovinske štete plati iznos od 22.077,54 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. travnja 2011.g. kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate te da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Toč.II. izreke tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 8.727,50 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih čl.353. st.1. toč.1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05. i 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka USRH  - dalje: ZPP) s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu parničnog troška uvećanog za troškove žalbe.

 

U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost svih po tužitelju isticanih žalbenih razloga. Predlaže njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i istog obvezati da mu naknadi trošak odgovora na žalbu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženik kao osiguravatelj L. saveza K. K. županije, L. područje K. 1 od štete od divljači, naknadi štetu na njegovu vozilu probnih reg. oznake ZG 317-54 nastalu dana 17. siječnja 2012.g. naletom na srneću divljač koja je pretrčavala kolnik na otvorenom dijelu ceste između P. i K. I..

 

Tijekom postupka nije bio sporan nastanak štetnog događaja, da je uginulu divljač preuzeo lovnik L. udruge „S.“ K. koja je član L. saveza K. K. županije i koji Savez je za štete od divljači osiguran kod tuženika.

 

Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice:

 

-          da je na predmetnoj dionici ceste između P. i K. I. brzina ograničena na 90 km/h;

-          da se vozilo tužitelja kretalo u smjeru K. I. te je svojim prednjim lijevim dijelom udarilo u srneću divljač koja je skokovito prelazila preko kolnika s lijeve na desnu stranu za smjer kretanja tužiteljevog vozila;

-          da se u trenutku naleta na divljač vozilo tužitelja kretalo brzinom od 60,3 km/h te da je poduzetim kočenjem tužitelj mogao zaustaviti svoje vozilo ispred linije kretanja divljači preko kolnika pri svim brzinama kretanja vozila do 16 km/h;

-          da je provedenim dokazom vještačenjem po prometno-tehničkom vještaku D. F. utvrđena visina štete nastale na vozilu tužitelja, a sukladno Izvidima štete sačinjene po tuženiku, u iznosu od 22.077,54 kn;

-          da je nesporno da mjesto nesreće nije bilo zaštićeno prometnim znakom A-44 „divljač na cesti“;

-          da je L. savez K. K. županije čiji je član L. udruga S. zatražio od Županijske uprave za ceste postavljanje prometne signalizacije – znaka „divljač na cesti“ i prije predmetnog štetnog događaja, a što Županijska uprava za ceste nije učinila tražeći dostavu Elaborata o prelascima divljači ovjeren od strane Državne uprave na temelju kojeg će postaviti znakovlje;

-          da za izradu naprijed navedenog Elaborata nije nadležni L. savez već, sukladno čl.61. st.4. Zakona o cestama koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, nadležna Županijska uprava za ceste.

 

Obzirom na naprijed utvrđene činjenice prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao da tužitelj u utvrđenim okolnostima nastanka prometne nezgode nije postupao prema prometnom znaku i drugim propisima koji reguliraju uvjete koje moraju poštivati vozači motornih vozila, a materijalnopravno stajalište o neodgovornosti tuženika za štetni događaj i štetu nastalu naletom na srneću divljač na javnoj cesti temelji na odredbi čl.50. Zakona o cestama koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011.g. i prema kojoj za takve štete odgovara pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno propisima, jer u konkretnom slučaju Županijska uprava za ceste na traženje L. saveza K. K. županije nije postavila zahtijevanu prometnu signalizaciju na cesti K. I. – P.. 

 

Žalba tvrdi da je obrazloženje pobijane presude u cijelosti kontradiktorno budući nije u suglasju sa svim provedenim dokazima pa je zbog toga došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i do pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome ukazuje da je prvostupanjski sud na temelju svih personalnih dokaza te dostavljenog ovjerenog zapisnika sa održanog sastanka od 05. rujna 2011.g. nedvojbeno utvrdio da je na održanom sastanku članova L. saveza K. K. županije s predstavnicima H. osiguranja d.d. i policije postignut dogovor da će L. savez dostaviti ŽUC-u Elaborat o prelascima divljači ovjerenog od strane Državne uprave na temelju kojeg će ŽUC postaviti znakovlje, a koja utvrđenja potom ne prihvaća s obrazloženjem da L. savez K. K. županije nije ovlašten za izmjenu prometnog elaborata za postavu prometne signalizacije i opreme, već je za to sukladno čl.61. st.4. Zakona o cestama ovlaštena Županijska uprava za ceste uz prethodnu suglasnost Ureda državne uprave u županiji nadležnog za poslove prometa. Smatra da je očito sud nehotično pobrkao činjenicu postavljanja znaka na određenim lokacijama i ovlaštenje o izmjeni prometnog elaborata odnosno postojećeg stanja prometne signalizacije i opreme. Tvrdi da stoga što osiguranik tuženika protupravno nije izvršio svoju obvezu s naprijed navedenog sastanka, kako je to učinio za L. društvo K. K. sukladno čl.61. Zakona o cestama, to je njegova odgovornost primjenom odredbe čl.965. ZOO-a isključiva i nesporna. Tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl.50. Zakona o cestama jer je morao primijeniti odredbu čl.50. st.1. istog Zakona te pri tome ističe da sada postavljeni znak 2014.g. na dionici P. – K. I. ne obuhvaća područje odnosno mjesto nastanka predmetne prometne nezgode pa da i s te strane postavljanje ili nepostavljanje prometnog znaka nije u uzročnoj vezi sa prometnom nezgodom.

 

Nadalje, žalba tužitelja ukazuje na činjenice koje su utvrđene provedenim dokazom vještačenjem po prometno-tehničkom vještaku iz kojih smatra da se nedvojbeno može zaključiti da je kritičnog dana upravljao svojim motornim vozilom s povećanom pažnjom, odnosno prilagođenom i primjerenom brzinom obzirom na noćne uvjete vožnje te da mu ništa nije nalagalo, a najmanje postavljeni ili nepostavljeni znak „divljač na cesti“ da kritičnog dana upravlja svojim vozilom 16 km/h ili manje pri kojoj brzini bi mogao zaustaviti svoje vozilo ispred linije kretanja divljači preko kolnika. Smatra notornim da je divljač koja iznenada pretrčava kolnik u noćnim uvjetima opasna stvar zbog čega osiguranik tuženika odnosno tuženik odgovaraju za nastalu štetu i temeljem čl.1064. ZOO-a.

 

Osporavajući žalbene navode, tuženik u odgovoru na žalbu tvrdi da je pitanje regulative odgovornosti za štetu koju počini divljač na javnoj cesti isključivo uređeno Zakonom o cestama i to konkretno u odredbi čl.50. i koji Zakon predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima u čijim odredbama tužitelj nalazi osnovu za njegovu odgovornost za predmetnu štetu. Stoga da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje prema kojem ŽUC nije postavio prometni znak „divljač na cesti“ unatoč što je njegov osiguranik to u više navrata zatražio, pravilno i pravno utemeljeno zaključio da njegov osiguranik nije odgovoran za štetu već je to ŽUC sukladno čl.50. st.2. Zakona o cestama.

 

Ispitivanjem pobijane presude u pravcu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a na koju očito aludira žalba navodima da je obrazloženje pobijane presude kontradiktorno provedenim dokazima tijekom postupka, utvrđeno je da ista nije počinjena a niti je počinjena bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud osnovom čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Ostvaren je međutim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava budući je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete nastalu na vozilu tužitelja naletom na srneću divljač na javnoj cesti isključivo prosuđivao na temelju Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11.) koji se primjenjivao u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja.

 

Naime, čl.1. Zakona o cestama propisano je da se tim Zakonom uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje, građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta. Čl.50. Zakona o cestama razvrstan je u Glavu IV pod nazivom „Mjere za zaštitu javnih cesta i prometa“ zbog čega taj članak nije moguće promatrati izvan konteksta predmeta uređenja Zakona o cestama u cjelini. Prema čl.50. st.1. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, a prema stavku 2. istog članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Navedeni članak ni na koji način se ne odnosi na odštetnu odgovornost osoba koje gospodare lovištem i koja odgovornost kao i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu ni predmet uređenja Zakona o cestama već je njihova odgovornost i to kao objektivna odgovornost, uređena Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava, konkretno Zakonom o obveznim odnosima u dijelu kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti i koje odredbe nisu derogirane čl.50. Zakona o cestama, kako to pogrešno smatra tuženik u odgovoru na žalbu.

 

Pretpostavke odgovornosti za štetu koje moraju biti kumulativno ispunjene su osim postojanja subjekta obveznog odnosa i odgovornosti za štetu (odgovorna osoba i oštećenik), štetne radnje štetnika (postupak kojim se oštećeniku nanosi šteta), šteta (umanjenje nečije imovine, sprečavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti), postupanje osobe koje svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedi neki propis (protupravnost) i uzročna veza ili kauzalni neksus odnosno veza koja mora postojati između štetne radnje i štete tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje.

 

Prema odredbi čl.50. Zakona o cestama, kao što je već prethodno navedeno, pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač po osnovi krivnje ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

 

Imajući u vidu utvrđeni mehanizam nastanka štetnog događaja po prvostupanjskom sudu, nedvojbeno je da je šteta na vozilu tužitelja nastala naletom na srneću divljač koja je pretrčavala kolnik javne ceste, te da je tužitelj kao vozač vozila mogao izbjeći nalet na srneću divljač samo u slučaju da se kretao brzinom od 16 km/h na otvorenoj cesti na kojoj je ograničenje brzine 90 km/h dok se on kretao brzinom od 60,3 km/h. Opisani mehanizam nastanka štetnog događaja utvrđen provedenim prometno-tehničkim vještačenjem po sudskom vještaku prometno-tehničke struke D. F. na čiji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale nikakve primjedbe, opravdava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije protupravno postupao, odnosno da nije svojim postupanjem ni djelomično doprinio nastanku štete.

 

Ukoliko se i prihvati pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da nadležna Županijska uprava za ceste na zahtjev osiguranika tuženika L. saveza K. K. županije nije postavila prometni znak „divljač na cesti“ na dionici županijske ceste K. I. – P., iz utvrđenog mehanizma nastalog štetnog događaja ne proizlazi uzročna veza između nastale štete i nepostavljanja prometnog znaka, pa imajući u vidu da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po principu krivnje, nije ostvarena jedna od pretpostavki za naknadu štete te pravne osobe.

 

Objektivna odštetna odgovornost osobe koja gospodari lovištem uređena je Zakonom o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05., 75/09. i 153/09.) i to u čl.83. st.1. koji propisuje da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta na kojem divljač živi, te Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. i 125/11. – dalje: ZOO) koji u čl.1063. određuje da se šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a to imajući u vidu da je srna koja je iznenadno istrčala pred motorno vozilo koje se kreće javnom cestom, opasna stvar, dok čl.1064. istog Zakona određuje da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

Imajući u vidu da je nesporno da osiguranik tuženika gospodari lovištem na kojem području je i javna cesta na kojoj je tužitelj svojim vozilom udario u srneću divljač koja je pretrčavala kolnik, to je osiguranik tuženika, odnosno tuženik kao osiguratelj, temeljem naprijed citiranih zakonskih odredbi i čl.964. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi štetu koja je tom prilikom nastala na njegovom vozilu i to iznosu od 22.077,54 kn u kojoj visini je tu štetu prvostupanjski sud utvrdio provedenim dokazom vještačenjem po prometno-tehničkom vještaku.

 

Obzirom da se radi o imovinskoj šteti, obveza naknada štete prema odredbi čl.1086. ZOO-a smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. U konkretnom slučaju tužitelj je popravkom vozila sam otklonio štetu prije donošenja sudske odluke, zbog čega je tuženik na novčani iznos štete dužan platiti i zateznu kamatu od dana kada je tužitelj otklonio štetu, odnosno plaćanje troškova radi otklanjanja štete što je prema navodima tužbe kao i računu tvrtke A. d.o.o. K. broj: 1-31-12000118, dana 08. veljače 2012.g. i zbog čega je tuženik u obvezi na novčani iznos štete platiti zateznu kamatu i to u okviru tužbenog zahtjeva od dana podnošenja tužbe tj. od 26. travnja 2012.g. Slijedom iznesenog ovaj sud ocijenio je žalbu tužitelja osnovanom i na temelju čl.373. toč.3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štetu i obvezao tuženika da mu tu štetu naknadi u zatraženom iznosu od 22.077,54 kn zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Budući je nakon donošenja prvostupanjske presude odredbom čl.3. st.1. Zakona o  izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) koji je stupio na snagu 01. kolovoza 2015.g. izmijenjen čl.29. st.2. ZOO-a u pogledu stope zatezne kamate, valjalo je visinu stope zatezne kamate do 31. srpnja 2015.g. odrediti po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a, a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi propisanoj čl.3. st.1. Zakona o  izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima.

              Obzirom na način na koji je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je osnovom čl.166. st.2.  ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima i primjenom čl.154. st.1. i st.3. ZPP-a u vezi čl.151. ZPP-a obvezati tuženika da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.467,50 kn.

              Naime, potrebnim za vođenje parnice u smislu čl.155. ZPP-a ovaj sud ocijenio je zahtijevani trošak tužitelja koji se odnosi na sastav zahtjeva za mirno rješenje spora i sastav tužbe u iznosima od po 1.000,00 kn osnovom Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:142/12., 103/14. i 116/14. – dalje:Tarifa), zastupanja na ročištu dana 06. rujna 2012.g. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 250,00 kn osnovom Tbr.9. toč.5. Tarife, zastupanja na ročištima dana 16. listopada 2012.g., 15. svibnja 2013.g., 12. rujna 2013.g., 01. listopada 2014.g. i 09. prosinca 2014.g. u iznosima od po 1.000,00 kn osnovom Tbr.9. toč.1. Tarife, sastav podneska od 09. travnja 2013.g. u iznosu od 1.000,00 kn osnovom Tbr.8. toč.1. Tarife, PDV na naprijed navedene troškove u iznosu od 2.062,50 kn osnovom Tbr.42. Tarife, troškove vještačenja i očevida u iznosu od 3.000,00 kn, pristojbu na tužbu u iznosu od 580,00 kn i pristojbu na presudu u iznosu od 575,00 kn.

              Neosnovano tužitelj za zastupanje na ročištu dana 06. rujna 2012.g. zahtijeva trošak od 1.000,00 kn budući da je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja i zbog čega mu za to ročište pripada trošak od 250,00 kn primjenom Tbr.9. toč.5. Tarife.

              Ujedno je tužitelju dosuđen i trošak žalbe u zahtijevanom iznosu od 2.276,25 kn, a isti se odnosi na sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn osnovom Tbr.10.toč.1. Tarife, PDV na taj iznos od 312,50 kn osnovom Tbr.42. Tarife i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 713,75 kn.  

 

U Varaždinu, 08. prosinca 2015. godine