Broj: Revr 1726/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. O. iz G., kojeg zastupaju punomoćnici K. P. i M. G., odvjetnici u K., protiv tuženika „S. p. t.“ d.o.o. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u K., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika I. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u K. i A. S.₁ iz K., kojeg zastupa punomoćnica S. G.-G., odvjetnica u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika, te umješača I. M. i A. S.₁ protiv presude Županijskog suda u Varaždinu -Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3193/14-2 od 27. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-953/11-45 od 26. veljače 2014., u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se revizije tuženika „S. p. t.“ d.o.o. i umješača na strani tuženika I. M. i A. S.₁ kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Tuženik „S. P. t.“ d.o.o. iz Đ., OIB: … dužan je tužitelju Đ. O. iz G., OIB: … platiti na ime naknade štete iznos 65.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 57.500,00 kn koja počinje teći od dana 14. lipnja 2011., kao dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koja je prethodila tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a na iznos od 8.000,00 kn od dana 26. veljače 2014. kao dana presuđenja do plateža sve to u roku 15 dana.

 

Tuženik „S. P. t.“ d.o.o. iz Đ. dužna je tužitelju O. Đ. iz G., isplatiti po osnovu izgubljene zarade iznos 82.234,06 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koja je prethodila tekućem polugodištu za 5%-tnih poena i to:

 

-          na iznos 2.572,02 kuna tekućom od 1. 5. 2011.

-          na iznos 2.501,40 kuna tekućom od 1. 6. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 7. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 8. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 9. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 10. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 11. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 12. 2011.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 1. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 2. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 3. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 4. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 5. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 6. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 7. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 8. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 9. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 10. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 11. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 12. 2012.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 1. 2013.

-          na iznos 3.858,04 kuna tekućom od 1. 2. 2013.

 

te mu je dužna plaćati rentu u iznosu 3.858,04 kuna mjesečno počevši od 1. 3. 2013. pa ubuduće, na način da mjesečni obroci dospijevaju do svakog prvog dana u mjesecu za protekli mjesec, i to tako da dospjele obroke plati odjednom od dan dospijeća svakog pojedinog obroka do dana isplate a ostale kako budu dospijevali do svakog prvog dana u mjesecu sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koja je prethodila tekućem polugodištu za 5%-tnih poena.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos 8.000,00 kn od dana 14. lipnja 2011. do 26. veljače 2014.

 

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja na ime izgubljene zarade u iznosu 1.356,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 1. lipnja 2011.

 

V. Tuženik „S. P. t.“ d.o.o. iz Đ., dužna je tužitelju Đ. O. iz G. nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 73.925,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koja je prethodila tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika te umješača I. M. i A. S.₁ i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-953/11-45 od 26. veljače 2014. u pobijanim toč. I., II. i V. izreke dok odbijajuće nepobijane toč. III. i IV. izreke nisu bile predmet ovog drugostupanjskog postupka.“

 

              Protiv drugostupanjske presude zasebne revizije su podnijeli tuženik „S. p. t.“ d.o.o. i umješači na strani tuženika I. M. i A. S.₁ zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, drugom sucu, dok umješači na strani tuženika I. M. i A. S.₁ predlažu da se presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade umješaču troška parničnog postupka, odnosno da se iste ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traže trošak sastava revizije.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika, te umješača I. M. i A. S.₁.

 

Revizije tuženika, te umješača na strani tuženika I. M. i A. S.₁ nisu osnovane.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a  st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, odnosno rezultatom cjelokupnog postupka. Zbog toga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističu tuženik i umješači na strani tuženika.

 

Prema tome, tvrdnje podnositelja revizije da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je dosuđujući neimovinsku štetu tužitelju propustio navesti detaljne razloge za svaki kriterij neimovinske štete, kao i za dosuđenu štetu na uništenu odjeću te da nije odlučio o prigovoru podijeljene odgovornosti, nisu osnovane.

 

Naime, prilikom odmjeravanja visine naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sudovi su dali valjane razloge za dosudu te štete po kriterijima pretrpljenih fizičkih bolova, straha, trajno smanjene životne aktivnosti i naruženja tijela i to sukladno svim kriterijima slučaja, a posebice rezultatima provedenih medicinskih vještačenja kao i kriterijima iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

Nadalje, o prigovoru podijeljene odgovornosti sudovi su, prihvaćajući iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, koji je potvrđen iskazima svjedokinja J. K. i A. S.₂, djelatnica u predmetnom ugostiteljskom objektu, koje su osobno vidjele štetni događaj, te ne prihvaćajući iskaze svjedoka I. M. i A. S.₁ utvrdili da tužitelj nije doprinio u izazivanju predmetnog štetnog događaja i time odgovorili na navedeni prigovor.

 

Zbog toga ni prilikom odlučivanja o prigovoru podijeljene odgovornosti, kao i prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade za neimovinsku štetu po svim navedenim kriterijima u postupku pred sudovima u postupku koji su prethodili reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Također, u pobijanoj presudi obrazložena je i osnova i visina odmjerene naknade za uništenu odjeću u smislu čl. 1095. ZOO u vezi čl. 223. ZPP.

 

              Nadalje, suprotno revizijskim navodima tuženika i umješača na strani tuženika drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za donošenje presude u ovom postupku pa u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP kao i čl. 8. ZPP koje povrede sadržajno ističu revidenti.

 

              Isto tako, navodi revizije u kojima revidenti u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznose činjenice, drugačije ocjenjuju provedene dokaze i daju drugačije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Predmet ovog spora je naknada štete zbog ozljede na radu koju je 22. lipnja 2009. oko 23,00 sata tužitelj kao voditelj ugostiteljskog objekta „S.“ u K. pretrpio kada su mu u tom objektu tjelesne ozljede nanijeli umješači I. M. i A. S.₁.

 

              U ovom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženika, visina neimovinske i imovinske štete, kao i izgubljene zarade i rente.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja ugostiteljskog objekta „S.“ u K.,

- da je tužitelj ozlijeđen na radu, kada su ga prilikom obavljanja poslova voditelja navedenog ugostiteljskog objekta 22. lipnja 2009. oko 23,00 sata, umješači I. M. i A. S.₁ više puta udarili šakama u glavu, uslijed kojih udaraca je tužitelj pao na pod, kojom prilikom je zadobio teže tjelesne ozljede i to natuk glave i mozga i traumatski razdor rotatorne manšete desnog ramena,

- da je zbog štetnog događaja kod tužitelja došlo i do postraumatskog stresnog poremećaja, a istom su utvrđene i epileptički napadaji,

- da su radi tog događaja I. M. i A. S.₁ pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj K-143/11 od 23. svibnja 2011. proglašeni krivima te im je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci uvjetno na godinu dana,

- da tužitelj svojim postupcima nije doprinio nastanku štete,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta 8 dana, srednjeg 20 dana, manjeg intenziteta 60 dana, te povremene bolove, pretrpio je strah u primarnom obliku, koji je bio intenzivan i kratkotrajan, te strah u sekundarnom obliku jačeg intenziteta u trajanju 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 15 dana, te manjeg intenziteta 30 dana,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u ukupnom trajanju od dva mjeseca po tri sata dnevno te dva mjeseca po dva sata dnevno,

- da je zbog ožiljka na desnom ramenu tužitelja došlo do naruženja tijela manjeg stupnja koje je trećima uočljivo samo ponekad,

- da je zbog navedenih ozljeda kod tužitelja došlo do trajnog smanjenja životnih aktivnosti (tjelesno i psihičko stanje) od 30%,

- da je prema nalazu specijaliste medicine rada tužitelj zbog zadobivenih ozljeda 100% nesposoban za njegov dosadašnji posao,

- da je zbog potpune profesionalne nesposobnosti za rad tužitelju odobrena invalidska mirovina s 10. travnja 2011. u mjesečnom iznosu 1.810,88 kuna,

- da je tužiteljeva prosječna mjesečna neto plaća za posljednja 3 mjeseca prije nego što je isti ozlijeđen iznosila je 5.668,92 kn.

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju.

 

Primjenom odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08. i 116/08.) poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Prema tome, poslodavac se te odgovornosti može osloboditi samo u slučaju da šteta potječe od više sile, radnje oštećenika ili radnje treće osobe (čl. 1045. st. 4. ZOO).

 

U predmetnom slučaju nije utvrđeno da postoji bilo koji od razloga koji oslobađaju tuženika od odgovornosti.

 

U konkretnom slučaju šteta očito nije nastala uslijed više sile, nije utvrđeno postojanje radnje tužitelja, a nema ni protupravnog djelovanja treće osobe, jer se gosti u ugostiteljskom objektu ne mogu smatrati trećom osobom u smislu citiranih zakonskih odredbi.

 

Naime, priroda posla tužitelja je takva da prilikom obavljanja poslova voditelja ugostiteljskog objekta tužitelj ne može izbjeći kontakte s gostima lokala, pa valja uzeti da u konkretnom slučaju nasilničko ponašanje gostiju lokala I. M. i A. S.₁, predstavlja rizik u obavljanju radnog zadatka tužitelja.

 

Stoga, ponašanje I. M. i A. S.₁ u odnosu na posao kojeg obavlja tužitelj nema karakter vanjskog događaja, nego se ima smatrati profesionalnim rizikom za koji tuženik snosi odgovornost. Zbog toga se poslodavac ne može osloboditi odgovornosti za štetu koju su gosti u ugostiteljskom objektu (umješači na strani tuženika) ozljeđivanjem nanijeli tužitelju prilikom njegovog obavljanja poslova voditelja tog ugostiteljskog objekta.

 

Revizijske prigovore da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno (u odnosu na ponašanje tužitelja u pravcu doprinosa nastanku štete, zatim na vrste i karakter ozljeda koje je tužitelj zadobio, na posljedice zadobivenih ozljeda i dr.), revizijski sud nije bio ovlašten ispitati, jer se revizija zbog tih razloga ne može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

              Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi odmjerili tužitelju pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, u ukupnom iznosu 57.500,00 kn.

 

              Naime, i prema stajalištu ovog suda, visinu naknade neimovinske štete nižestupanjski sudovi su ocijenili u skladu sa odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO te su tužitelju pravilno dosudili pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriterijima za pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i za naruženost. Pritom su imali na umu težinu povreda koje je zadobio tužitelj, činjenicu da je tužitelj zbog toga bio na operativnom zahvatu, neugodnosti koje su bile vezane uz liječenje, jačinu i trajanje fizičkih bolova, lokalitet i vrstu zadobivenih ozljeda, kao i jačinu i trajanje straha, stupanj naruženosti, stupanj smanjenja životne aktivnosti od 30%, te starost tužitelja.

 

              Nadalje, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 1095. ZOO kada su dosudili tužitelju naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu 4.500,00 kn jer je tužitelju tuđa pomoć i njega druge osobe bila potrebna u trajanju od dva mjeseca po tri sata dnevno, te nakon toga u trajanju od dva mjeseca po dva sata dnevno.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 1095. ZOO i čl. 223. ZPP kada su tužitelju dosudili troškove odlaska liječniku u iznosu 3.000,00 kn, te za oštećenu odjeću u iznosu 500,00 kn.

 

Također je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju dosuđena izgubljena zarada u ukupnom iznosu 82.234,06 kn za razdoblje od travnja 2011. do veljače 2013., te mjesečni iznos rente 3.858,04 kn počevši od 1. ožujka 2013. pa ubuduće. To stoga što je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda i posljedica iz predmetnog štetnog događaja, bio nesposoban za rad na poslovima voditelja ugostiteljskog objekta tijekom liječenja, a istom je isključivo zbog predmetne ozljede na radu nastala 100% profesionalna nesposobnost za rad zbog čega mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu. 

 

S obzirom da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje tužitelju kao isključiva posljedica predmetne ozljede na radu utvrđena 100% profesionalna nesposobnost za rad, te s obzirom na životnu dob tužitelja (61 godina) gdje tužitelj nema mogućnosti zaposlenja i ostvarenja zarade s preostalom radnom sposobnosti (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka specijaliste medicine rada), to je tužitelju, suprotno prigovoru tuženika i umješača na strani tuženika (u kojem navode da tužitelju ne pripada naknada štete u omjeru većem od 60% dosuđenog iznosa) pravilno dosuđen puni iznos naknade štete za izgubljenu zaradu i rentu.

 

Nadalje, nisu od značaja prigovori tuženika da je tužitelj trebao zatražiti naknadu štete po polici osiguranja broj … kod C. o. d.d. Z.

 

Prema tome, u odnosu na navedeno nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. prosinca 2015.