Broj: Rev 1466/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. P. i 2. Z. P., oboje iz O., koje zastupa punomoćnik G. P., odvjetnik u O., protiv tuženika „D.“ d.o.o. O., kojeg zastupaju punomoćnici D. Š. i I. K., odvjetnici u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 1281/2011-2 od 2. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 1247/2009-26 od 30. prosinca 2010., u sjednici održanoj 15. prosinca 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice pod 1. D. P. kao neosnovana u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 1281/2011-2 od 2. veljače 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je u odluci o glavnoj stvari potvrđena prvostupanjska presuda kojom je zahtjev ove tužiteljice odbijen kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužiteljice pod 1. D. P. kao nedopuštena u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 1281/2011-2 od 2. veljače 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka.

 

Odbacuje se revizija tužitelja pod 2. Z. P. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja pod 1. D. P. i 2. Z. P. i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu pravične novčane naknade neimovinske štete (zahtjev tužiteljice pod 1. za isplatu 250.000,00 kuna i tužitelja pod 2. za isplatu 50.000,00 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom). Odlukom o troškovima postupka obvezani su tužitelji naknaditi tuženiku 44.417,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja pod 2. nije dopuštena. Naime, prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: - ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, - ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona. U smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a, kada više tužitelja u jednoj tužbi ističe tužbene zahtjeve koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva svakog pojedinog tužitelja. U konkretnom slučaju vrijednost zahtjeva tužitelja pod 2. ne prelazi navedenu graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kuna, pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. S druge strane, nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), dok nisu ispunjene pretpostavke ni odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona).

 

Isto tako, revizija tužiteljice pod 1. u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka nije dopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Revizija tužiteljice pod 1. u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana. Shodno odredbi čl. 392.a ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u ovom dijelu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica pod 1.. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica opisno ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidentice, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice pod 1. za isplatu po osnovu pravične novčane naknade neimovinske štete. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na iznijetom činjeničnom osnovu povrede prava osobnosti na ugled i čast do koje je došlo jer je protiv tužiteljice po neosnovanoj prijavi tuženika vođen kazneni postupak i stegovni postupak pred Hrvatskom odvjetničkom komorom.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da su tužiteljica pod 1. i tuženik bili u pravnom odnosu naručitelja i izvođača radova prema sklopljenom ugovoru o građenju i izvođenju obrtničkih radova, te dodatka tom ugovoru, - da je tuženik 3. svibnja 2006. protiv tužiteljice podnio kaznenu prijavu zbog kaznenih dijela iznude i iznude u pokušaju, koja prijava je odbačena, - da je tuženik nakon tog 17. svibnja 2006. vezano za ista kaznena djela podnio protiv tužiteljice optužni prijedlog povodom kojeg je tužiteljica pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, - da je tuženik 27. ožujka 2006. podnio Hrvatskoj odvjetničkoj komori prijedlog za pokretanje stegovnog postupka protiv tužiteljice pod 1., kao odvjetnice, radi povrede Kodeksa odvjetničke etike, te kršenja Statuta Hrvatske odvjetničke komore i Zakona o odvjetništvu, koja prijava je odbačena, - da ove postupke tuženik nije inicirao, odnosno pokrenuo, iz razloga kako bi tužiteljicu onemogućio u traženju naknade po osnovu prethodno zasnovanog pravnog odnosa, a kako u činjeničnom osnovu tužbe iznosi tužiteljica, niti je podatke iz ovih postupaka iznosio medijima ili ih širio drugim sredstvima javnog objavljivanja, - da ove postupke tuženik nije inicirao, odnosno pokrenuo, iz razloga namjere da tužiteljici nanese štetu samim provođenjem postupka, već u okolnostima pravno dopuštenih radnji u zaštiti svojih prava za koje je tuženik smatrao da proizlaze iz prethodno zasnovanog pravnog odnosa između stranaka, odnosno kako to zaključuju nižestupanjski sudovi, u okolnostima iz kojih ne proizlazi da je postupanje tuženika bilo protupravno.

 

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o naprijed iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Na prethodno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice pod 1. Naime, za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, od kojih je jedna i protupravnost. O protupravnosti je riječ kada je povrijeđeno neko pravilo objektivnog prava. Pri tom nije riječ samo o pravilima građanskog prava jer i ponašanje suprotno pravilima drugih pravnih područja može dovesti do štete. Tako je o protupravnoj štetnoj radnji riječ tek u okolnostima kada je povredom nekog pravila objektivnog prava povrijeđeno subjektivno pravo ili pravno zaštićeni interes. U konkretnom slučaju za postojanje protupravnosti kao pretpostavke odgovornosti za štetu traže se kako navedeni objektivni tako i subjektivni elementi protupravnosti (koji se sagledavaju prema krivnji počinitelja), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nisu ispunjene.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 15. prosinca 2015