Broj: Gž-901/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Denis Pancirov Parcen kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Š. G. d.o.o. G., , kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik iz I., protiv tužene Županijske uprave za ceste - S. (OIB:…….), Split, kojeg zastupa punomoćnik N. K. dipl. iur., njen zaposlenik, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika na presudu Općinskog suda u Imotskom, poslovni broj P-641/10 od 27. ožujka 2015. godine, dana 7. siječnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika Županijske uprave za ceste – S. kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-641/10 od 27. ožujka 2015. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tako da se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

                           

              "Dužna je tužena, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju 70.488,12 kn (sedamdesettisućačetrstoosamdesetosamkona i dvanaestlip), sa zateznom kamatom koja, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, teče, počev od dana presuđenja (27. ožujka 2015. god.), pa do isplate, dok se za više traženo u pogledu sporednog potraživanja /zahtijevanje dosude zatezne kamate na iznos glavnog duga kroz razdoblje 17. 9. 2010. – 27. 3. 2015. god., tužiteljev zahtjev odbija.

 

              Dužna je tužena, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tužitelju 19.905,16 kn (devetnaesttisućadevetstopetkuna i šesnaestlipa)."

 

              Pravovremeno podnesenom žalbom presudu pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka, predlaže da se žalba uvaži te da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na žalbu nije uložen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima tužene u postupku koji je prethodio žalbi prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

              Međutim ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio u prometnoj nesreći 25. travnja 2010. godine (slijetanje njegovog vozila izvan kolnika u izvancestovnu provaliju koja nije osigurana postavljenim branikom). U postupku koji je prethodio žalbi prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              - da je tužiteljevim automobilom upravljao otac vlasnika tužitelja, te da se nesreća dogodila na dijelu ceste uz koji dio se sa lijeve strane promatrano iz smjera G. nalazi objekt kapelica, koji dio se nalazi izvan naselja,

 

              - da je vozilo izletjelo izvan kolnika u izvancestovnu provaliju koja nije osigurana branikom, te da je došlo do upada vozila u prostor izvancestovne provalije, te da je kolnik bio mokar,

 

              - da je u vozilu osim vozača bilo još dva putnika,

 

              -da vozač nije obavijestio policiju, koja dakle, nije napravila ni skicu lica mjesta, tako da je mjesto nesreće "utvrđeno" iskazima svjedoka,

 

              - da na tom dijelu ceste nije postavljen prometni znak o ograničenju brzine pa se dakle vozilo može kretati brzinom do 90 km/h,

 

              - da nije utvrđeno da na tom mjestu prometni znak ograničenja brzine ikada bio postavljen,

 

              - da u okolnostima mokrog cestovnog kolnika tom cestom može se prometovati do brzine kretanja vozila od 67 km/h,

 

              - da se automobil tužitelja kretao brzinom od 75 km/h do najviše 80 km/h,

 

              - da tuženica nije postavila prometni znak kojim bi ograničila brzinu kretanja vozila na prometnom dijelu Županijske ceste G.-Z.,

 

              - da je cesta izgrađena prije stupanja na snagu Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 180/04, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10 i 91/10 – u daljnjem dijelu teksta ZJC) važećeg u vrijeme nastanka prometne nesreće,

 

              - da je tuženica samo održavala postojeće stanje odnosno signalizaciju.

 

              Iako sve ove činjenice proizlaze iz prvostupanjskog postupka prvostupanjski sud zaključuje da je tuženoj gospodarenje ceste nametnuto propisima, te da ona nije izvršila svoju zakonsku obvezu i ograničila brzinu na tom dijelu ceste na 60 km/h stoga vozači na tom dijelu mogu voziti brzinu koja nije primjerena za taj dio ceste.

 

              Ovakav zaključak suda prvog stupnja je pogrešan a što ukazuje i žalitelj u žalbi osporavajući svoju odgovornost za štetni događaj pozivom na ZJC koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja.

 

              Sud je odgovornost tužene za nastalu štetu i nastalu nesreću temeljio na činjenici da tužena na dionici ceste na kojoj je nastala nezgoda nije prometnim znakom ograničila brzinu kretanja a ta obveza proizlazi iz odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama  i Zakona o cestama, međutim upravo suprotno od navedenog utvrđenja suda, ni jedan ni drugi propis ne obvezuju tuženici na postavljanje prometnog znaka.

 

              Naime, Zakon o sigurnosti prometa na cestama člankom 6. stavkom 1. određuje "ceste, kao osnova na kojoj se odvija promet, moraju se projektirati, izgrađivati, opremati, odražavati i širiti tako da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju tog zakona.", dakle, Zakona o cestama, a stavkom 3. članka 13. određeno je prometni znakovi, oprema i signalizacija na cesti postavljaju se na temelju prometnog projekta.

 

              ZJC koji je bio na snazi u vrijeme predmetne prometne nezgode člankom 44. stavkom 1. i 2. određuje: "prometni znakovi, signalizacija i oprema te turistička i ostala signalizacija postavljaju se na javnoj cesti na temelju prometnog elaborata", te "za javne ceste koje su izgrađene do stupanja na snagu ovog zakona a nemaju prometni elaborat, mjerodavno je postojeće stanje prometne signalizacije i opreme".

 

              Prema tome suprotno zaključku suda prvog stupnja ni Zakon o sigurnosti prometa na cestama ni Zakon o javnim cestama nisu nametnuli tuženoj obvezu, niti temeljem istih propisa ima ovlaštenje, kroz radove i održavanje postavljati nove prometne znakove tamo gdje nikada prije nisu postojali, nego održavati postojeće stanje prometne signalizacije i opreme. Dužnost postavljanja novog prometnog znaka postojalo bi samo u slučajevima kada je prometni znak nekada već bio postavljen, ali u međuvremenu je bilo na koji način uklonjen ili otuđen a sve sukladno članku 44. Pravilnika o odražavanju javnih cesta ("Narodne novine", broj 25/98 i 162/98).

 

              Među strankama nije sporno da je Županijska uprava za ceste osnovana 1988. godine i da od tada upravljaju i održavaju navedenu cestu.

 

              U konkretnom slučaju, dakle, nije utvrđeno da je na mjestu nesreće prometni znak ikada ranije postavljen, a niti da postoji u prometnom projektu (to ne tvrdi niti tužitelj), slijedom toga nije niti postojala obveza tužene za postavljanje prometnog znakovnog ograničenja brzine, pa ne postoji ni njena odgovornost za nastanak štetnog događaja.

 

              Dakle, budući da se, nepostojanje prometnog znaka ne može prepisati u krivnju tužene članak 1045. i 1048. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), u konkretnom slučaju nema osnove za njegovu odgovornost.

 

              Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši da je tuženik u obvezi nadoknaditi pretrpljenu štetu u predmetnom štetnom događaju.

 

              Valjalo je stoga temeljem odredbe članka 373. točke 3. odlučiti kao u izreci ove presude i preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

              U nepobijanom dijelu u kojem je tužitelj odbijen s više traženim (točka I. izreke) prvostupanjska presuda ostaje nepromijenjena.

 

U Splitu 7. siječnja 2016. godine