Broj: Gž-1486/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Dubravki Vinceković kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja N. I., OIB:…, iz R., zastupanog po punomoćniku G. Š., odvjetniku u R., protiv tuženice M. P., OIB:…, iz Z., zastupane po punomoćnici N. G., odvjetnici u Z., radi isplate, a povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2014. g. br. 59 P-2680/12-28, dana 07. siječnja 2016. g.

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 59 P-2680/12-28 od 17. lipnja 2014. g. i sudi:

 

Nalaže se tuženici M. P. iz Z., isplatiti tužitelju N. I. iz R., iznos od 4.000,00 € (četiritisućeeura) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od 01. siječnja 2011. g. do 30. srpnja 2015. g. a od 01. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, te tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 6.532,00 kn sa zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od 17. lipnja 2014. g. do 30. srpnja 2015. g. a od 01. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 4.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2011. g. do isplate i da mu naknadi troškove postupka, dok je u toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 4.375,00 kn.

 

              Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelj pobija navedenu presudu  zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

              Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud polazi od slijedećih nespornih činjenica – da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o najmu stana, da je ugovorena najamnina iznosila 100,00 € mjesečno i da je tuženica koristila stan tužitelja u razdoblju od 01. veljače 2004. g. do 01. lipnja 2007. g.

 

              Na temelju sadržaja pisane izjave tuženice od 14. lipnja 2007. g. iz koje proizlazi da je koristila stan tužitelja od veljače 2004. g., da je s tužiteljem dogovorila da plaća režije i 100,00 € mjesečno na njegov tekući račun, da je do dana sastavljanja pisane izjave plaćala režije, a da nije platila niti jednu ratu za stanovanje od 100,00 € i da duguje tužitelju od dana dolaska do 01. lipnja 2007. g., obvezujući se platiti svoj dug kada bude mogla, najkasnije 2010. g., prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanom tvrdnju tuženice da je podmirila najamninu za mjesec veljaču 2004. g. jer je protivna sadržaju pisane izjave, tim više što u vezi plaćanja najamnine nije dostavila u spis nikakav pisani dokaz, kao i tvrdnju tuženice da prema dogovoru s tužiteljem od 2004. g. (nakon što je izgubila posao) nije bila dužna plaćati najamninu.

 

              Rukovodeći se iskazom tuženice prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoje zakonski razlozi ništetnosti pisane izjave od 14. lipnja 2007. g., da bi se eventualno moglo raditi o razlozima pobojnosti, ali je tuženica u pravu na traženje  poništaja te izjave prekludirana u smislu odredbe čl. 335. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN.35/05; 41/08; 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) jer je prošlo više od tri godine od sastavljanja izjave, pa je zaključak prvostupanjskog suda da je izjava tuženice od 14. lipnja 2007. g. valjana i da proizvodi pravne učinke.

 

              Međutim, prema stajalištu prvostupanjskog suda osnovan je prigovor zastare. Tražbina tužitelja odnosi se na nepodmirenu najamninu, a tuženica je izjavom od 14. lipnja 2007. g. priznala dug. Prema odredbi čl. 245. st. 2. ZOO zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja, pa je 14. lipnja 2007. g. ponovno počeo teći trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 229. ZOO i uz činjenicu da je tužba podnesena 07. travnja 2012. g. tražbina tužitelja je u smislu odredbe čl. 245. st. 6. ZOO zastarjela.

 

              Prema mišljenju prvostupanjskog suda iz sadržaja spisa, kao i izjave od 14. lipnja 2007. g. ne proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do obnove obveze u smislu odredbe čl. 246. ZOO jer se tuženica obvezala platiti dug kad bude mogla, a najkasnije 2010. g. Radi se o jednostranoj izjavi tuženice o tome kada će najkasnije platiti dugovanje koja ni na koji način ne utječe na stvarno dospijeće njezine obveze jer je prema ocjeni prvostupanjskog suda njezina obveza dospjela ranije i tužitelj je mogao (i trebao) podnijeti tužbu radi isplate utuženog iznosa u roku od tri godine od dana priznanja duga obzirom da se stranke nisu sporazumjele o obnovi obveze.

 

              Obzirom na osnovanost prigovora zastare prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Osnovano tužitelj ističe u žalbi da se ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

              Tuženica se pisanom izjavom od 14. lipnja 2007. g. obvezala platiti svoj dug (u utuženom iznosu) kad bude mogla, najkasnije 2010. g., a tužitelj se prema sadržaju spisa suglasio s tako preuzetom obvezom tuženice na podmirenje tražbine iz sklopljenog ugovora o najmu. Prema tome, ne radi se o jednostranoj izjavi tuženice već o sporazumu ugovornih stranaka koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o nagodbi u smislu odredbe čl. 150. ZOO, na koju odredbu i tužitelj pravilno ukazuje u žalbi. Prema sadržaju te odredbe ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjanju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Popuštanje se u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZOO može sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog od zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekog svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu.

 

              Imajući u vidu da je tuženica, nesporno, koristila stan tužitelja u razdoblju od veljače 2004. g. do 01. lipnja 2007. g., da uopće nije plaćala najamninu, da je prema sporazumu s tužiteljem iz lipnja 2007. g. svoje dugovanje bila u obvezi podmiriti najkasnije do 2010. g., dakle, da je tuženici produžen rok podmirenja tražbine tužitelja i da se tužitelj odrekao svog prava na zateznu kamatu unatoč višegodišnjem zakašnjenju tužene u ispunjavaju njezinih obveza iz sklopljenog ugovora, nema nikakve dileme da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nagodbi.

 

              Točno je da je priznanjem dugovanja od strane tuženice u lipnju 2007. g. došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 240. st. 1. ZOO, međutim, obzirom na postignuti sporazum stranaka da tuženica svoju obvezu u vezi plaćanja najamnine podmiri najkasnije do 2010. g. (bez naznake datuma, što znači do kraja te godine) nema osnove za primjenu odredbe čl. 245. st. 2. ZOO jer u konkretnom slučaju zastara nije počela teći iznova od priznanja budući da su se stranke ugovorom o nagodbi sporazumjele da tuženica podmiri tražbinu tužitelja najkasnije do kraja 2010. g., pa je u skladu s odredbom čl. 215. st. 1. ZOO zastara počela teći 01. siječnja 2011. g. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH (Revt-121/06 od 19. listopada 2006. g.) zastarni rok ne može početi teći prije dospijeća tražbine.

 

              Imajući u vidu zastarni rok od tri godine u smislu odredbe čl. 229. ZOO, kao i činjenicu da je tužba tužitelja podnesena prvostupanjskom sudu 07. travnja 2012. g., nema dvojbe da do podnošenja tužbe nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

 

Budući da visinu tužbenog zahtjeva tuženica tijekom postupka nije osporavala, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari u toč. I. izreke temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i obvezati tuženicu na isplatu iznosa od 4.000,00 € u protuvrijednosti domaće valute, sukladno odredbi čl. 22. st. 3. ZOO. Tužitelju pripada pravo i na zateznu kamatu u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO od dospijeća (01. siječnja 2011. g.) do isplate po stopi propisanoj st. 2. iste odredbe imajući u vidu i izmjenu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN.78/15) koji je stupio na snagu 01. kolovoza 2015. g. budući da se u smislu odredbe čl. 22. st. 4. ZOO odredbe toga Zakona o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

 

              Obzirom na preinačenje prvostupanjske presude valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Budući da je tužitelj konačno uspio u ovom sporu pripada mu pravo na naknadu troškova postupka koje je tuženica u obvezi naknaditi u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju pripada pravo na naknadu troškova odvjetničkog zastupanja – za sastav podnesaka zaprimljenih 28. siječnja 2014. g. i 18. travnja 2014. g. i zastupanje na ročištima održanim 13. veljače i 06. svibnja 2014. g., za svaku radnju 1.000,00 kn uz PDV prema Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN. 142/12; 103/14 i 118/14; dalje: Tarifa), ukupno 5.000,00 kn. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova javnog prijevoza (autobusom) radi dolaska na ročište održano 6. svibnja 2014. g. na kojem je izveden dokaz saslušanjem stranaka u iznosu od 157,00 kn jer se radi o stvarnom trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Obzirom na uspjeh u žalbenom postupku tužitelj ima pravo i na naknadu troškova žalbe u zatraženom iznosu od 1.375,00 kn (sastav žalbe po punomoćniku prema Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife), pa ukupni priznati trošak tužitelja iznosi 6.532,00 kn.

 

              Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava tužbe budući da nije sastavljena po punomoćniku i tužitelj nema pravo na naknadu tog troška prema odredbama Tarife.

 

Slijedom navedenog valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka u toč. II. izreke temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a i obvezati tuženicu na naknadu nužnih i opravdanih troškova tužitelja.

 

U Varaždinu, 07. siječnja 2016. godine