Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gžo-171/15 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gžo-171/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nataše Jerković, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Denis Pancirov Parcen, članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja  I. Z. iz P., D. rata 62, OIB: …, koga zastupa punomoćnik T. K., odvjetniku u S., protiv tuženika: Hrvatske vode iz Z., Ulica G. V. 220, OIB: …, koga zastupaju odvjetnici Z. Š., R. K. i V. K. iz O. društvu Š. i partneri j. t. d., D. S. 99 a, Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Pi-72/13 od 25. rujna 2014., u sjednici održanoj dana 8. siječnja 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj Pi-72/13 od 25. rujna 2014. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha ovrhovoditelja Hrvatske vode iz Zagreba protiv ovršenika I. Z., a koja se pod oznakom Ovr-4334/12 vodi pred Općinskim sudom u Splitu i da se tuženiku naloži da naknadi tužitelju parnični trošak (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.166,00 sa zateznom kamatom od presuđenja, dakle, od 25. rujna 2014. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, dok je zahtjev za više traženi trošak odbijen kao neosnovan (II. izreke).

 

Protiv dijela navedene presude kojim je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev i prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio da se presuda preinači tako da se prihvati tuženi zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na žalbu. Osporio je osnovanost žalbenih navoda, te je predložio da se žalba odbaci kao nepravodobna, podredno odbije u cijelosti i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Žalba je osnovana.

 

Iz spisa predmeta proizlazi da je punomoćniku tužitelja presuda prvostupanjskog suda posl. broj Pi-72/13 dostavljena dana 6. listopada 2014. i da je tužitelj žalbu protiv navedene presude podnio preko pošte preporučenom pošiljkom dana 21. listopada 2014., dakle, unutar zakonskog roka od 15 dana propisano odredbom članka 348. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) za podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da je žalba nepravovremena i da je stoga treba odbaciti.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bilo koju od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu posl. broj Ovr-4334/12 od 19. rujna 2012. radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 96.388,28 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv tužitelja kao ovršenika prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave, konačnog i izvršnog rješenja Hrvatskih voda o obračunu vodnog doprinosa od 31. listopada 2007. donesenog u upravnom postupku pod brojem Klasa: …, Urbroj: …, a radi naplate iznosa vodnog doprinosa od 96.388,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pa do isplate, odnosno na iznos od 19.693,32 kune od 1. ožujka 2008. do isplate, na iznos od 19.493,30 kuna od 1. lipnja 2008. do isplate, na iznos od 19.281,80 kuna od 1. rujna 2008. do isplate, na iznos od 18.854,17 kuna od 1. ožujka 2009. do isplate i na iznos od 19.065,69 kuna od 1. prosinca 2008. do isplate. Utvrđeno je da je navedeno rješenje Hrvatskih voda postalo izvršno 16. studenog 2007. i da je tim rješenjem utvrđen iznos vodnog doprinosa od 115.035,56 kuna, a koji iznos je tuženik obvezan uplatiti u obrocima u korist uplatnog računa Hrvatskih voda u šest obroka i to prvi obrok od 18.647,28 kuna 30. studenog 2007., drugi obrok u iznosu od 19.693,32 kune od 29. veljače 2008., treći obrok u iznosu od 19.493,30 kuna 31. svibnja 2008., četvrti obrok u iznosu od 19.281,80 kuna 31. kolovoza 2008., peti obrok u iznosu od 19.065,69 kuna 30. studenog 2008. i šesti obrok u iznosu od 18.854,17 kuna 28. veljače 2009.

 

Nadalje je utvrđeno da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu dana 26. lipnja 2012. i da je prvostupanjski sud rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-4334/12 od 19. rujna 2012. radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 96.388,28 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na novčanim sredstvima tuženika kao ovršenika.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužiteljev prigovor zastare, pozivajući se na odredbu članka 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenivši da nije protekao desetogodišnji zastarni rok za pokretanje ovršnog postupka jer se u ovom sporu radi o odluci nadležnog tijela javne vlasti kao ovršne isprave. Pritom je prvostupanjski sud izrazio shvaćanje da je tužitelj mogao prigovor zastare koji se temelji na odredbi članka 74. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj 153/09, 90/11 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZFVG), a kojim se navodi da zastara potraživanja glede naplate vodnog doprinosa i vodnih naknada iznosi tri godine, budući da se analogno primjenjuje Opći zastarni zakon („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: OPZ), i to odredba članka 94. stavka 1. OPZ-a, eventualno s uspjehom isticati u žalbi protiv rješenja.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za sada nije prihvatljiv.

 

Sukladno odredbi članka 186. stavka 2. točke 13. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) u poslove Hrvatskih voda spada obračun i naplata vodnih naknada u skladu s Zakonom kojim se uređuje financiranje vodnoga gospodarstva, time da je odredbom stavka 4. istog članka propisano da je posao iz stavka 2. točke 13. ovoga članka javna ovlast.

 

Prema odredbi članka 5. stavka 1. ZFVG-a u vodne naknade spada, među ostalim, i vodni doprinos, a stavkom 2. istog članka je propisano da su vodne naknade javna davanja.

 

Prema odredbi članka 9. stavka 1. ZFVG-a vodni doprinos obračunavaju i naplaćuju Hrvatske vode.

 

Odredbom članka 73. stavka 2. ZFVG-a propisano je da ovrhu protiv obveznika vodnih naknada, za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz članka 71. stavka 1. ovoga Zakona, pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po Ovršnom Zakonu.

 

Prema odredbi članka 74. stavka 1. ZFVG-a na zastaru obračuna i ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje se Opći porezni zakon. Odredbom stavka 2. istog članka je propisano da pravo na obračun i ovrhu naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj, koje obračunavaju i isplaćuju isporučitelji vodnih usluga uz cijenu gornjih usluga, zastarijeva kada prema propisu kojim se propisuje cijena vodne usluge zastarijeva cijena vodne usluge uz koju se naplaćuje.

 

U konkretnom slučaju se radi o ovrsi radi naplate vodnog doprinosa, dakle, vodne naknade iz članka 74. stavka 1. ZFVG-a, pa se na zastaru ovrhe primjenjuju odredbe OPZ-a.

 

Prema odredbi članka 94. stavka 1. OPZ-a pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe (članak 94. stavak 4. OPZ-a).

 

Prema odredbi članka 95. stavka 1. OPZ-a tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku.

 

Odredbom članka 96. stavka 1. OPZ-a apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbi članka 94. stavka 3., 4. i 5. ovoga Zakona.

 

Prema tome u konkretnom slučaju za ocjenu tužiteljevog prigovora zastare naplate utvrđenog vodnog doprinosa nije mjerodavna odredba članka 233. ZOO-a, na koju se pozvao prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti prigovor zastare, nego su mjerodavne odredbe OPZ-a.

 

S obzirom na vrijeme donošenja rješenja Hrvatskih voda, Klasa: …, Urbroj: …, kojim je tuženiku kao obvezniku vodnog doprinosa utvrđen iznos vodnog doprinosa i kada je to rješenje postalo ovršno (2007.) nedvojbeno je da do podnošenja prijedloga za ovrhu (26. lipnja 2012.) nije nastupila apsolutna zastara prava na naplatu predmetnog vodnog doprinosa, jer nije protekao šestogodišnji zastarni rok.

 

Sporno je, međutim, je li protekao trogodišnji zastarni rok za naplatu vodnog doprinosa propisan za relativnu zastaru, jer tuženik tvrdi da je prije podnošenja prijedloga za ovrhu poduzimao radnje kojima je prekinuo zastaru.

 

Prvostupanjski sud zbog pogrešne pravne ocjene nije, međutim, raspravio je li tuženik kao nadležno tijelo poduzimao i koje službene radnje radi naplate utvrđenog vodnog doprinosa koje su dostavljene na znanje tužitelju, zbog čega je činjenično stanje bitno za odluku u ovom sporu ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti i utvrditi je li tuženik kao nadležno tijelo prije podnošenja prijedloga za ovrhu poduzimao i koje službene radnje radi naplate utvrđenog vodnog doprinosa kojima je prekinut tijek zastare, pa će nakon toga ocjenom svih izvedenih dokaza donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a odluku o troškovima postupka u povodu žalbe ostavljena je za konačnu odluku.

 

U Splitu 8. siječnja 2016.

Copyright © Ante Borić