- 1 -              Revr 88/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 88/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. & Š. iz Z., protiv tuženika R. trgovina d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik B. D. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu C. & D. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1455/15-2 od 7. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama br. P-771/12 od 26. ožujka 2015., u sjednici održanoj 26. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik plati iznos od 42.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2012. do isplate, kao i troškove mirnog rješenja spora i troškove postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 11.010,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, kao i tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) postavljajući pri tom pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, te da se tuženik obveže na naknadu troškova postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP; budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu radi pobijana odluke o otkazu ugovora o radu odnosno prestanku ugovora o radu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a i čl. 373. b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti  revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se odnose na postavljeno pitanje, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, pa u slučaju da u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki, revizijski sud neće biti u mogućnosti o podnesenoj reviziji meritorno odlučivati.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„A./ Je li se odgovornost poslodavca za ozljedu koju pretrpi radnik prilikom obavljanja redovitog posla prosuđuje prema čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ili temeljem čl. 103. Zakona o radu ?

 

B./ Je li Zakon o zaštiti na radu lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima kada je u pitanju odgovornost poslodavca za ozljede koje pretrpi radnik prilikom obavljanja redovitog posla ?

 

C./ Može li se poslodavac osloboditi objektivne odgovornosti zbog isključive radnje samo oštećenika (radnika) koju radnju poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti ?“

 

Kao razlog važnosti tužitelj se poziva na presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž R-119/12-2 od 11. travnja 2013., te presudu Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-4974/11-2 od 2. listopada 2012., te Gž-1705/13-2 od 3. siječnja 2014. Tvrdnja je tužitelj da odgovornost poslodavca za štetu koju pretrpi radnik na radu je objektivna, te da se prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 – dalje: ZZR) poslodavac može osloboditi odgovornost za štetu jedino ako je do štete došlo zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Dakle, tvrdnja je tužitelja da radnja radnika nije predviđena kao razlog za oslobođenje poslodavca od odgovornosti za štetu koju je pretrpio radnik na radu, tj. da je isključena mogućnost da se poslodavac oslobodi objektivne odgovornosti zbog isključive radnje samog oštećenika (radnika).

 

Postavljena pitanja revizijski sud ocjenjuje važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Nižestupanjski sudovi su u konkretnom slučaju utvrdili da je do štete došlo isključivo zbog radnje samog tužitelja, koji nije poštivao propisan način rada, koji je imao osigurana sva zaštitna sredstva, te da je tuženik kao poslodavac proveo sve mjere zaštite na radu. Upravo je tužitelj odgovoran zbog toga što nije poduzeo mjere zaštite u pogledu korištenja pomične zaštitne ograda koja sprječava pad u dubinu i silazak s platforme/rampe, kao ni mogućnost prolaza preko bočnih stepenica, te da nije postojala nikakva potreba silaska s platforme kamiona na način kako je to učinio tužitelj u konkretnoj situaciji. Stoga nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj isključivo svojim ponašanjem i radnjama doveo do štetnog događaja i same štete, radi čega se tuženik oslobađa objektivne odgovornosti za štetu, jer je šteta nastala isključivom radnjom radnika koju poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti.

 

Navedena shvaćanja nižestupanjskih sudova i ovaj sud cijeni pravilnima. Naime, točno je da prema odredbi čl. 15. ZZR poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu, no iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema propisima obveznog prava ako se radi o događaju nastalom zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac, unatoč dužnoj pažnji, nije mogao utjecati. U konkretnom slučaju postupak tužitelja i to skakanje s istovarne rampe, te povreda pri doskoku, predstavlja nepredvidivo postupanje od strane tužitelja koje tuženik kao poslodavac ni na koji način nije mogao predvidjeti, pogotovo kada je tužitelj za silazak s rampe imao više mogućnosti, za koje su bile osigurane i sve propisane mjere zaštite na radu.

 

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada se odbio zahtjev tužitelja, te kada se tuženik oslobodio objektivne odgovornosti budući je dokazao da je šteta nastala isključivo zbog radnje tužitelja koju tuženi ni na koji način nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, ni otkloniti u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Identično shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda br. Revr-341/16-2 od 18. srpnja 2018.

 

Radi navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 26. studenoga 2019.