Broj: Revr 253/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. L. iz T., koga zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. H., K. M. & A. D., O., protiv tuženika D. I. d.o.o. O.,  koga zastupaju punomoćnici Ž. Š. i V. Š. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u O., radi poništaja sporazuma i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4909/2013-2 od 8. prosinca 2014., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-213/2009-50 od 23. travnja 2013., u sjednici održanoj 19. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4909/2013-2 od 8. prosinca 2014. i djelomična presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-213/2009-50 od 23. travnja 2013. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Poništava se dio Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 31. ožujka 2009. sklopljen između B. L. iz T., i D. I. d.o.o. O. i to točka 4. i točka 5. Sporazuma o prestanku radnog odnosa."

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku je djelomičnom presudom poslovni broj Pr-213/2009-50 od 23. travnja 2013. poništio dio Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 31. ožujka 2009. (dalje u tekstu: Sporazum) sklopljen između B. L. i D. I. d.o.o. O. i to točku 4. i točku 5. Sporazuma.

 

Tako je sud odlučio u sporu koji je pokrenut tužbom radi naknade neimovinske i imovinske štete koju tužitelj potražuje zbog ozlijede na radu koju je pretrpio u štetnom događaju 19. travnja 2007. Tijekom parničnog postupka tuženik je osporio obvezu naknaditi tužitelju štetu, tvrdeći da su stranke sve svoje odnose iz ugovora o radu, uključivši i pravo na naknadu štete zbog ozlijede na radu, uredile Sporazumom.

 

Tužitelj je osporio valjanost predmetnog Sporazuma i podnio tužbu za njegov poništaj, a podredno utvrđenje ništavim, pa je prvostupanjski sud djelomičnom presudom poništio navedeni Sporazum.

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-4909/2013-2 od 8. prosinca 2014. odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku djelomičnu presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je nadalje naveo da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te da je pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Vijeće revizijskog suda pošlo je od toga da je u ovom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 - dalje: ZPP) jer se radi o pobijanoj djelomičnoj presudi donesenoj u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

Samim time protiv presude nije dopuštena izvanredna revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Stoga je u presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP prema pravilima za ispitivanje revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, dakle samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, imajući pri tome na umu sve revizijske navode kao jednu cjelinu.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Revizijskim navodima se zapravo dovodi u pitanje pravno stajalište glede spornih pravnih pitanja, a na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Međutim, eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi  ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba postupka, ako je, unatoč pogrešnom pristupu, moguće ispitati presudu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 330. i 331. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO/05). S tim u vezi sporno je jesu li sudovi pravilno ocijenili Sporazum pobojnim te poništili Sporazum, umjesto da su utvrdili da se u predmetnom slučaju radi o ništavom pravnom poslu po čl. 322. st. 1. ZPP.

 

Također je sporno, ako se radi o pobojnom pravnom poslu, je li tužitelj izgubio pravo zahtijevati poništaj Sporazuma zbog proteka roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, a s tim u vezi je sporna i pravilna primjena odredbe čl. 335. st. 1. ZOO.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je tužitelj 19. travnja 2007., kao radnik D. I. d.o.o. O., doživio ozljedu na radu izvršavajući poslove bravara – varioca na objektu „starog O.-a“ na B.. Tužbom podnesenom sudu 21. kolovoza 2009. tužitelj je zatražio od tuženika naknadu neimovinske i imovinske štete.

 

Tuženik je osporio tužitelju pravo na naknadu štete tvrdeći da su stranke sklopile S. o prestanku radnog odnosa od 31. ožujka 2009., kojim se tužitelj odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja prema tuženiku iz ugovora o radu te potpisao da povlači sve tužbe i odriče se tužbenih zahtjeva, a ujedno i da se odriče pokretanja novih postupaka protiv tuženika na temelju ugovora o radu. Stranke su nadalje navele u Sporazumu da je taj Sporazum prava volja stranaka i da u njegovom sklapanju nema mana volje.

 

Tužitelj je osporio valjanost Sporazuma, pa je u ovom sporu bilo prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za naknadu štete. Radi razrješenja spornog prethodnog pitanja tužitelj je podnio tužbu kojom (glavnim zahtjevom) traži da sud poništi točku 4. i 5. predmetnog Sporazuma, a ako nađe da glavni zahtjev nije osnovan, da utvrdi ništetnim Sporazum u točkama 4. i 5..

 

Djelomičnom presudom poništen je Sporazum u točkama 4. i 5., na temelju utvrđenja da nema dokaza da je tužitelj potpisao predmetni Sporazum. Ovakav zaključak je sud donio imajući na umu da se radi o radnom sporu u kojemu je tuženik (poslodavac) tvrdio da su stranke predmetnim Sporazumom razriješile sve odnose iz Ugovora o radu, pa je na tuženiku je bio teret dokaza o postojanju i valjanosti Sporazuma. Grafološkim vještačenjem je utvrđeno da je potpis na Sporazumu takav da u startu onemogućava bilo kakvo utvrđivanje skriptora (potpisnika), jer se radi o potpisu kojega je mogao ispisati nebrojeni broj osoba srednjeg stupnja ispisanosti. Stoga nije bilo moguće utvrditi da je Sporazum potpisao upravo tužitelj.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je poništio točke 4. i 5. Sporazuma, a drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu. Sudovi su zauzeli pravno stajalište da je Sporazum pobojan  zato što se ne može utvrditi da ga je tužitelj doista potpisao, odnosno zato što po pravilu o teretu dokaza nije dokazano da je tužitelj doista potpisao predmetni Sporazum.

 

Tuženik je revizijom osporio utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužitelj nije potpisao Sporazum, a sve kada bi se i pošlo od navedenog utvrđenja, tužitelj drži pogrešnim pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na odredbu čl. 330. i 331. st. 1. ZOO glede pobojnosti predmetnog Sporazuma. Prema pravnom stajalištu tužitelja nedostatak potpisa na Sporazumu nije razlog za pobojnost ugovora nego eventualno za njegovu ništetnost. U prilog svojoj tvrdnji naveo je presude Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-65/1999 od 12. prosinca 2000., Rev 465/00 od 19. studenog 2003., Rev-2361/1988 od 20. ožujka 2000., Rev-405/12 od 8. siječnja 2013. i Rev-1394/07 od 19. ožujka 2008..

 

Nadalje, tuženik je osporio i pravno shvaćanje da je tužitelj zahtijevao poništenje Sporazuma unutar zakonskog roka, jer je tužba podnesena nakon isteka jedne godine od kada je tužitelj saznao za postojanje Sporazuma predanog sudu, kao i za razloge nevaljanosti Sporazuma.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Sporazum je po svojoj pravnoj prirodi posebni ugovor, pa su glede njegove pobojnosti mjerodavne su odredbe ZOO i to:

 

1. čl. 330. ZOO prema kojoj je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.

 

2. i čl. 331. st. 1. ZOO prema kojoj ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanov­ljena može zahtijevati da se ugovor poništi.

 

U ovom slučaju tužitelj nije ni tvrdio da je ograničeno poslovno sposoban, da je pri sklapanju Sporazuma bilo mana volje na njegovoj strani, niti da bi posebnim zakonom bila propisana pobojnost takvog pravnog posla.

 

Tužitelj je tvrdio da nije ni sklopio Sporazum, dapače da je usmeno odbio sklapanje sporazuma, a da potpis ispod teksta Sporazuma nije njegov. S druge strane tuženik, na kojemu je bio teret dokaza da Sporazum postoji i da je potpisan po tuženiku, nije dokazao tužiteljev potpis. Stoga se pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza ima smatrati da tužitelj nije potpisao Sporazum, odnosno da nije bilo suglasnosti volja za sklapanje ugovora.

 

Stoga je, imajući na umu činjenična utvrđenja, obrazloženje pobijane presude zasnovano na pogrešnom pravnom shvaćanju glede primjene odredbe čl. 300. ZOO. Ova odredba se primjenjuje za slučaj kada je između stranaka sklopljen ugovor, ali je taj ugovor zahvaćen razlozima nevaljanosti. Pobojan ugovor je ugovor koji proizvodi pravne učinke sve dok se ne poništi konstitutivnom odlukom suda, na zahtjev ovlaštenih osoba i u zakonom propisanom roku. Okolnosti konkretnog slučaja su takve da ugovor nije ni nastao jer nije bilo suglasne volje ugovornih strana, pa nema mjesta ni poništaju.

 

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Zato je valjalo preinačiti nižestupanjske presude po čl.395. st. 1. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Zagreb, 19. siječnja 2016.