Broj: Rev 1079/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz D. S., zastupane po punomoćniku P. Ž., odvjetniku u S. T., protiv tuženika J. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gž-1260/11-2 od 7. prosinca 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-28/09-50 od 16. ožujka 2010., u sjednici održanoj 20. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gž-1260/11-2 od 7. prosinca 2011. i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-28/09-50 od 16. ožujka 2010. u toč. I. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Tuženik J. O. d.d. dužan je platiti tužiteljici A. H. iznos od 46.059,30 kn (četrdesetšest tisuća pedesetdevet kuna i trideset lipa) sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana presuđenja, od 16. ožujka 2010.g. do isplate, kao i nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 15.890,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana presuđenja, od 16. ožujka 2010.g. do isplate, sve u roku 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na tijek zateznih kamata od dana podnošenja tužbe, od 25.04.2007.g. do 16.03.2010.g.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru posl. br. P-28/09 od 16. ožujka 2010. godine pod točkom I/ izreke i sudi:

 

I/ Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

Tuženik J. o. dužan je platiti tužiteljici A. H. iznos od 46.059,30 kn sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana presuđenja, od 16. ožujka 2010.g. do isplate kao i nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 15.890,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana presuđenja, od 16. ožujka 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.“

 

II/ Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.857,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2010. godine po stopi od 14% godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, do isplate, u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti, te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

U čl. 382. st. 2. ZPP određeno je da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, a takav je i ovaj slučaj, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. čl. 382. ZPP, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo zbog pitanja koje je tužiteljica u reviziji opisno naznačila kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koje se u bitnom svodi na slijedeće: „Ima li se smatrati ništavom odredba čl. 21. st. 1. toč. 2.a Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila osiguratelja po kojoj osiguranik gubi prava iz osiguranja dok vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola ako neposredno nakon prometne nezgode sam ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, osim ako bi to bilo štetno po zdravlje, zato što bi bila protivna odredbi iz čl. 942. ZOO-a koja propisuje ništavost odredbi ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza?“.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju parnice je zahtjev tužiteljice za isplatu 46.059,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 16. ožujka 2010., a sve na temelju ugovora o kasko osiguranju njezina vozila marke Opel Corsa oštećenog u prometnoj nezgodi.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o kasko osiguranju svog vozila marke Opel Corsa,

 

- da je u prometnoj nezgodi 10. veljače 2007., za trajanja ugovornog osiguranja, na vozilu kojim je tada upravljala tužiteljica nastala materijalna šteta koja prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka iznosi 46.059,30 kn,

 

- da tužiteljica nakon prometne nezgode nije osigurala kontrolu svoje alkoholiziranosti.

 

Prema odredbi čl. 21. st. 1. toč. 2.a Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženika važećih u vrijeme štetnog događaja osiguranik gubi prava iz osiguranja dok vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, ako neposredno nakon prometne nezgode sam ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, osim ako bi to bilo štetno po zdravlje.

 

Ovo pravilo sud prvog stupnja je ocijenio ništetnim u smislu odredbe čl. 942. ZOO. Utvrdivši da se dogodio osigurani slučaj te da šteta na vozilu iznosi 46.059,30 kn, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud ocjenjuje da se ne radi o ništetnoj odredbi Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženika u smislu čl. 942. ZOO i slijedom toga preinačava prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te tužbeni zahtjev odbija.

 

O postavljenom materijalnopravnom pitanju je ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka (Rev 405/10-2 od 24. studenoga 2010., Rev 551/10-2 od 19. siječnja 2010., Rev 432/12-2 od 16. prosinca 2015.), pa tako i u presudi broj Rev 1067/04-2 od 16. studenoga 2005. u kojoj je navedeno: „…Donoseći odluku o glavnici nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, jer se dogodio osigurani slučaj te je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe čl. 919. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO) isplatiti svotu određenu ugovorom. Također su s pravom, a pozivom na odredbu čl. 218. otklonili primijeniti odredbu čl. 21. st. 1. toč. 2.a tuženikovih Pravila o kasko osiguranju. Odredbom čl. 918. ZOO propisano je da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ukoliko osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. U konkretnom slučaju ništava je upravo spomenuta odredba čl. 21. st. 1. toč. 2.a tuženikovih Pravila o kasko osiguranju koja propisuje obvezu osiguranika da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti ili u protivnom gubi prava iz osiguranja…“

 

Pritom valja imati na umu da je odredba čl. 918. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) identična odredbi čl. 942. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08).

 

Slijedom izloženog proizlazi da je shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude o postavljenom materijalnopravnom pitanju nepodudarno sa već izraženim shvaćanjem ovog suda.

 

Stoga, pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena opravdava podnošenje izvanredne revizije pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, te je o reviziji tužiteljice pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 20. siječnja 2016.