Broj: Gž-1562/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz V. M., …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. ureda B. G., D. C. i K. B., iz R. protiv tuženika L. D. S. iz J., …, zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-679/2012-31 od 22. prosinca 2014. godine, dana 20. siječnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-679/2012-31 od 22. prosinca 2014. godine  p o t v r đ u j e  u točki I. izreke osim u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate od 15. lipnja 2012. godine do 21. prosinca 2014. godine i točki II. izreke u cijelosti.

 

Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se citirana presuda u točki I. izreke u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu zakonske zatezne kamate za vremensko razdoblje od 15. lipnja 2012. godine do 21. prosinca 2014. godine.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznos od 7.972,65 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2012. godine do isplate, pobliže navedeno citiranom točkom izreke.

 

Točkom II. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.485,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u točki I. izreke do zatraženog iznosa od 13.000,00 kn s kamatama, kao i preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška do zatraženog iznosa od 19.000,00 kn.

 

Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbačen je prijedlog tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi.

 

Protiv te presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I. i II. izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da pobijana presuda ne bi bila razumljiva, jer da sud nije naveo koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a što bi upućivalo na postojanje apsolutno bitne povede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naprotiv, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, sud je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio, te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade imovinske štete koju da je pretrpio dana 30. prosinca 2009. godine na županijskoj cesti broj 5012/3 kod km 3+300 m kada je iznenada na kolnik izletjela srna i udarila u lijevi bok tužiteljevog osobnog vozila reg. oznake RI 1331 – RI.

 

U provedenom je postupku utvrđeno da su dana 30. prosinca 2009. godine povodom dojave tužitelja djelatnici policijske postaje u Opatiji izašli na lice mjesta u 17,49 sati i utvrdili da se mjesto nezgode nalazi na županijskoj cesti broj 5012/3 kod km 3+300 m; nezgoda je opisana u smjeru M. na podijeljenom kolniku za oba smjera sa znakom ograničenja brzine na 60 km/h te znakom opasnosti "divljač na cesti"; radilo se o neosvijetljenom dijelu ceste, a strvinu divljači preuzeo je lovočuvar tuženika budući da se prometna nezgoda desila na području na kojem lovištem gospodari tuženik.

 

Provedenim vještačenjem po vještaku prometne struke ing. A. R.,  nakon provedenog uviđaja, utvrđeno je da je kolnik na mjestu nezgode izgrađen od asfalta širine 6,60 m, ravan i pregledan do izlaska iz zavoja u smjeru Ž. u dužini većoj od 400 m; po kazivanju tužitelja mjesto naleta nalazi se od završetka pune crte u zavoju koji je savladao prije nezgode u smjeru Ž. 46 m ili od početne točke mjerenja po djelatnicima policije u smjeru Z. za 300 m; vozilo se po kazivanju zaustavilo nakon naleta za 14,20 m, te je utvrđeno da se s obje strane kolnika u blizini mjesta prometne nezgode nalaze travnate uske bankine, rijetko raslinje i zapušteno zemljište. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da za izračun brzine kretanja vozila nema elemenata, da kod takvog tipa naleta isto nije moguće procijeniti, dok na osnovi pokazanog zaustavnog položaja vozila vještak smatra da se vozilo tužitelja u času naleta kretalo brzinom od 50,76 km/h, te da je u trenutku stupanja srne na prometnicu vozilo bilo udaljeno od mjesta naleta za oko 14,10 m, na kojoj udaljenosti je u noćnim uvjetima vidljivosti postojala mogućnost uočavanja stupanja srne na kolnik pri uključenim oborenim ili velikim svjetlima. Također je utvrđeno da bi tužitelj uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta za sve brzine kretanja niže od 33,14 km/h, tako da nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta.

 

              Slijedom izloženog sud prvog stupnja ne nalazi utvrđenim da tužitelj ne bi prilagodio brzinu kretanja vozila uvjetima na cesti ili da bi postupio protivno prometnom znaku, pa da bi bio odgovaran za nastanak predmetne prometne nezgode, budući da nije mogao izbjeći nalet divljači.

 

              Otklanjajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika sud prvog stupnja utvrđuje da je u vrijeme štetnog događaja 30. prosinca 2009. godine na snazi bila odredba čl. 86. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" br. 140/05, 75/09 i 153/09; sud u obrazloženju presude pogrešno navodi čl. 37. Zakona o lovstvu umjesto pravilno čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu – "Narodne novine" 75/09) koja je u stavku 3. propisivala da odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova. Utvrđuje da je u isto vrijeme na snazi bila odredba članka 32. a Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09 i 153/09) koja je propisivala da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi: - vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao  po prometnom pravilu ili znaku, - osoba ovlaštena upravljati cestom prema  odredbama toga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno članku 7. toga Zakona, - osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima. Utvrđuje da prema citiranoj  odredbi ZJC-a, koja je stupila na snagu dan prije štetnog događaja (Zakon o izmjenama i dopunama ZJC – "Narodne novine" 153/09) ovlaštenik lova  ne odgovara više samo ukoliko bi se radilo o skupnom lovu, kao što to tuženik tvrdi, nego i u ostalim slučajevima kada nema odgovornosti vozača odnosno osobe koja upravlja javnom cestom,a što je konkretan slučaj.              

 

Naime, sud utvrđuje da je na mjestu naleta srne na vozilo tužitelja bio postavljen znak "divljač na cesti", iz kojih razloga za nastanak štetnog događaja nije odgovorna pravna osoba koja upravlja cestom. Budući da je do štete došlo naletom srne, a da divljač koja istrči pred vozilo  na javnoj cesti predstavlja opasnu stvar, utvrđuje da tuženik, kao imatelj opasne stvari odgovara prema općim odredbama o odgovornosti za štetu, odnosno prema čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08; dalje ZOO) koji propisuju da se šteta nastala u vezi s opasnom  stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari odnosno djelatnosti osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

 

Tuženik žalbenim navodima osporava navedeno utvrđenje suda prvog stupnja ističući da su se pravila o objektivnoj odgovornosti mogla primjenjivati prije izmjena Zakona o lovstvu i ZJC-a kada slučajevi naleta divljači nisu bili jasno razrađeni i definirani posebnim propisom, te da sud ne može odstupiti od načela lex specialis derogat legi generali. Stoga, ukoliko će se odredbe ZOO-a i ZJC-a primjenjivati pravilno, u odštetnim parnicama vozač mora dokazati konkretnu radnju ili propust lovačkog društva tj. krivnju koja je dovela do nastanka štete. Navodi da osoba koja gospodari lovištem ne upravlja divljači nego lovištem, da cesta ne spada u lovište, pa da se stoga ne može primijeniti odredba čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu. Povrh toga da lovoovlaštenik ne može nadgledati i kontrolirati divljač kada nije pod njegovom ingerencijom, tj. kada se nalazi na cesti, pa kako je prema ZOO motorno vozilo "opasna stvar", drži da čim vozilom uzrokuje štetu, samim time vozač snosi odgovornost, koju može otkloniti samo ako dokaže da je treći kriv za nastalu štetu. Ako bi se divljač tretirala na isti način, tada bi se, prema pravilima o odgovornosti za štetu, u slučaju naleta automobila na divljač radilo o koliziji dviju opasnih stvari, u kojem slučaju se odgovara po osnovi krivnje. Ističe i da je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, te da se divljač ne može tretirati kao opasna stvar, jer se njome ne može upravljati. Naglašava da se tužitelju  gotovo identični incident dogodio na istoj prometnici samo 15 dana ranije, što ukazuje da tužitelj nije primijenio dužnu pozornost kada je drugi puta udario divljač s obzirom da je na tom području mogao očekivati prisutnost divljači, na što su ga upozoravali i znakovi opasnosti. Ustraje i da se ne može govoriti o brzini ispod dozvoljene s obzirom da je vještak u nalazu naveo kako za izračun brzine kretanja vozila ne postoje elementi, te kako kod ovog tipa naleta brzinu nije moguće procijeniti. Tvrdi da je tuženik učinio sve kako bi spriječio nastanak štetnog događaja, odnosno podnio zahtjev za postavljanje znaka opasnosti divljači na cesti, iz kojih razloga je sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani, te se istima ne dovodi u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

 

Naime, iako iz nalaza i mišljenja vještaka ing. A. R. proizlazi da za izračun brzine kretanja vozila nema elemenata, vještak je nakon izvršenog uviđaja i pokazanog zaustavnog položaja vozila utvrdio da se vozilo tužitelja u času naleta kretalo brzinom od 50,76 km/h, pa kako iz nalaza vještaka nadalje proizlazi da bi tužitelj uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta za sve brzine kretanja niže od 33,14 km/h, zbog čega u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta, to je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije odgovaran za nastanak predmetne prometne nezgode.

 

Nadalje, s obzirom na nedvojbeno utvrđenje da u vrijeme nastanka štetnog događaja u lovištu kojim gospodari tuženik nije bio organiziran skupni lov čija bi posljedica bila nastala šteta na vozilu tužitelja, valjalo je otkloniti odgovornost tuženika po odredbi čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu. Međutim, pravilno sud utvrđuje da navedeno ne isključuje primjenu općih odredbi ZOO-a koje propisuju odgovornost za štetu, u konkretnom slučaju po principu objektivne odgovornosti tuženika kao vlasnika opasne stvari. Naime, nedvojbeno u datoj situaciji srna koja izvan naselja, u sumrak (zimsko vrijeme iza 16,00 sati), iznenadno istrčava na prometnicu, predstavlja opasnu stvar, čiji je vlasnik tuženik, jer navedena divljač nesporno obitava na području lovišta kojim gospodari tuženik, i čiji je lovoovlaštenik i preuzeo tijelo uginule životinje.

 

Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a utvrdio da je tuženik odgovoran za nastanak štete na tužiteljevom vozilu.

 

Isto tako, pravilnom je primjenom odredbi iz čl. 1085. st. 1. i 3. ZOO-a tužitelju dosuđena naknada imovinske štete u iznosu od 7.972,65 kn, visina koje je utvrđena nalazom prometnog vještaka.

 

Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđeno je da je pogrešno tužitelju na iznos imovinske štete priznata zatezna kamata s početkom tijeka od 15. lipnja 2012. godine, odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku. Naime iz stanja spisa ne proizlazi da se radi o šteti koju je tužitelj popravio, pa kako je visina iste zatražena prema cijenama na dan izrade nalaza vještaka, to sukladno odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 22. prosinca 2014. godine.

 

Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 1086. u vezi čl. 29. st. 1. ZOO-a u tom dijelu pobijanu presudu povodom žalbe tuženika valjalo preinačiti te odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate u vremenskom razdoblju od 15. lipnja 2012. godine do 21. prosinca 2014. godine.

 

Visina troškova parničnog postupka odmjerenih tužitelju na teret tuženika temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12 i 103/14; dalje Tarifa), na koju odluku nije imalo utjecaja djelomično preinačenje presude obzirom da je tuženik uspio u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva (tijek zatezne kamate) zbog čega nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je odluka o troškovima postupka u tom dijelu potvrđena pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 3. ZPP-a.

 

              U preostalom dijelu (točka III. izreke) presuda i rješenje suda prvog stupnja kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

 

U Rijeci, 20. siječnja 2016. godine