Broj: Gž-1364/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, P. u R., …, protiv tuženika E. O. d.d. R., …, zastupanog po punomoćnici T. K., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2680/08 od 12. listopada 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2680/08 od 12. listopada 2011. godine u točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 49.983,06 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 12.944,88 kn od 13. kolovoza 2008. godine do isplate, na iznos od 25.556,30 kn od 4. kolovoza 2011. godine do isplate te na iznos od 11.481,88 kn od 4. kolovoza 2011. godine do isplate, u roku od 15 dana, dok je u točki II. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu do iznosa od 51.037,50 kn te zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

 

              Protiv presude žalbu podnosi tuženik, s tim što presudu pobija u točki I. izreke te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

              U žalbi ukazuje da zavodi koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja imaju pravo na naknadu štete od društva za osiguranje samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda (dalje zavod) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sukladno odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05). Smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu, budući da je rješenjem tužitelja od 8. prosinca 2006. godine njegovom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad koja je posljedica povrede na radu. Nadalje ukazuje da je neosnovano odbijen prigovor zastare za isplate u svibnju, lipnju i srpnju 2008. godine te da je pogrešno primijenjen koeficijent od 0,372 primjenom odredbe čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju.

 

              Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz obvezu nadoknade parničnog troška žalitelju.

 

              Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da se štetni događaj zbio 19. svibnja 2002. godine te da je osiguranici tužitelja rješenjem zavoda – P. u R. priznato pravo na invalidsku mirovinu 8. prosinca 2006. godine. Stoga smatra da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kad se zbio štetni događaj te u vrijeme kada je priznato pravo na mirovinu. Smatra da je taj propis lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

 

              Predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

              Žalba tuženika nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je osiguranica tužitelja S. M. pretrpjela tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi 19. svibnja 2002. godine, za nastanak koje nezgode je odgovaran osiguranik tuženika S. B., te da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem zavoda P. u. R. od 8. prosinca 2006. godine. S obzirom na istaknuti prigovor limitirane svote osiguranja, utvrđuje da je prema ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti koji je zaključen između vlasnika motornog vozila kojim je prouzročen nastanak štete na strani osiguranice tužitelja, ugovorena osigurana svota po štetnom događaju za osobe u iznosu od 1.400.000,00 kn, a za stvari u iznosu od 750.000,00 kn. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka I. M. od 12. kolovoza 2008. godine utvrđuje da isplatama koje je povodom istog štetnog događaja izvršio tuženik nije iscrpljena svota osiguranja te da ostatak do limita osiguranja iznosi preko 200.000,00 kn.

 

              Nadalje utvrđuje da je tužitelj S. M. isplatio po osnovi invalidske mirovine za razdoblje od 7. prosinca 2006. godine do 31. svibnja 2008. godine iznos od 34.798,08 kn, za razdoblje od 1. lipnja 2008. godine do 31. kolovoza 2010. godine iznos od 71.534,25 kn te za razdoblje od 1. rujna 2010. godine do 31. svibnja 2011. godine iznos od 24.172,38 kn.

 

              Prema stajalištu suda prvog stupnja u nazočnom slučaju treba primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 72/07, 35/08, 121/10; dalje ZMO), prema kojem propisu se visina naknade štete određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu (čl. 160. st. 5. ZMO), što predstavlja razmjernu svotu koja u nazočnom slučaju za razdoblje od 7. prosinca 2006. godine do 31. svibnja 2008. godine iznosi 12.944,88 kn, za razdoblje od 1. lipnja 2008. godine do 31. kolovoza 2010. godine iznosi 26.610,74 kn, a za razdoblje od 1. rujna 2010. godine do 31. svibnja 2011. godine iznosi 11.481,88 kn.

 

              Kako je tuženik stavio prigovor zastare tužiteljeve tražbine za mjesece lipanj, srpanj i kolovoz 2008. godine, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08; dalje ZOO) ocjenjuje da je prigovor osnovan za tražbinu za mjesec lipanj 2008. godine, s obzirom na činjenicu da je zahtjev za isplatu podnesen 4. kolovoza 2011. godine, a tražbina tužitelja je dospjela 5. srpnja 2008. godine, dok za preostale isplate ocjenjuje prigovor tuženika neosnovanim. Glede isplate zakonske zatezne kamate, prema stajalištu suda prvog stupnja tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu na iznos od 12.944,88 kn počev od 13. kolovoza 2008. godine, jer je zahtjev postavljen u tužbi od 12. kolovoza 2008. godine, dok na iznose od 25.556,30 kn i 11.481,88 kn tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od 4. kolovoza 2011. godine, kada je postavljen zahtjev za isplatu tih iznosa, a sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZMO.

 

              Stoga obvezuje tuženika isplatiti tužitelju iznos od 49.983,06 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 49.983,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa koje se računa primjenom odredbe čl. 166. ZMO.

 

              Naime, oštećenici S. M. je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog štetnog događaja koji se zbio 19. svibnja 2002. godine, rješenjem od 8. prosinca 2006. godine te joj je za razdoblje od 1. lipnja 2008. do 31. kolovoza 2010. godine isplaćen iznos mirovine od 71.534,25 kn, za razdoblje od 1. rujna 2010. do 31. svibnja 2011. godine invalidska mirovina u iznosu od 24.172,38 kn te za razdoblje od 7. prosinca 2006. do 31. svibnja 2008. godine iznos od 34.798,08 kn. Tužitelj svoj zahtjev za isplatu temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, primjenom odgovarajućeg koeficijenta koji se obračunava prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

 

              Tuženik tijekom postupka te u žalbi tvrdi da se visina štete treba obračunati sukladno odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je propis bio na snazi u vrijeme kada je S. M. stekla pravo na invalidsku mirovinu, a prema kojem propisu, prema stajalištu tuženika, takva razlika ne postoji za prijeporno razdoblje.

 

              Glede pitanja primjene materijalnog prava, valja istaći da je tužitelj stekao pravo zahtijevati naknadu štete od trenutka kada je počeo isplaćivati novčana davanja oštećenici na teret mirovinskog osiguranja, a kako je već istaknuto, S. M. je priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 4. svibnja 2006. godine, kako to proizlazi iz rješenja tužitelja od 8. prosinca 2006. godine. Zakon o osiguranju ("Narodne novine" 46/97) je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ovaj potonji propis je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine, što znači da je bio na snazi u vrijeme kada je oštećenici priznato pravo na invalidsku mirovinu, pa se na pitanje naknade štete koja je nastala tužitelju primjenjuju odredbe tog Zakona.

 

              Naime, pravo na invalidsku mirovinu je oštećenici utvrđeno primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju. Odredbom čl. 160. tog Zakona je propisano pravo zavoda zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja (st. 1.). Nadalje je propisano da naknada stvarne štete obuhvaća, između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti (st. 2. t. 1.), a visina naknade štete se određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu (st. 5). Prema odredbi čl. 163. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 160. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (st. 1.), s tim što se u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju odredbe tog Zakona (st. 7.).

 

              Propisi koji se tiču načina utvrđivanja visine stvarne štete, a prije stupanja na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu su bili međusobno usklađeni, tako da se i prema Zakonu o osiguranju i prema Zakonu o mirovinskom osiguranju stvarna šteta trebala obračunati prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, dok je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (čl. 27.) propisao drugačiji način obračuna razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe i to kao razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

 

              U takvoj situaciji, prema stajalištu ovog suda odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju predstavljaju lex specialis, dakle poseban zakon, što je konačno izričito propisano i odredbom čl. 163. st. 7. tog Zakona, pa tuženik bez osnove osporava pravo tužitelja na isplatu stvarne štete koja je obračunata prema odredbama tog Zakona.

 

              U odnosu na žalbene navode koji se tiču prigovora zastare, valja istaći da je tuženik prigovor zastare istaknuo prvi put na ročištu održanom 27. rujna 2011. godine i to za iznose koji su isplaćeni za lipanj, srpanj i kolovoz 2008. godine. Kako je tužitelj zahtjev za isplatu tih iznosa podnio 4. kolovoza 2011. godine, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio prigovor zastare samo u odnosu na isplatu za mjesec lipanj 2008. godine, koja tražbina je dospjela 5. srpnja 2008. godine, dok tražbina za mjesec srpanj 2008. godine koja je dospjela za naplatu 5. kolovoza 2008. godine kao i slijedeća isplata za mjesec kolovoz 2008. godine nisu u zastari, jer nije protekao trogodišnji rok koji se računa od dospjelosti svakog pojedinog iznosa, sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci, 20. siječnja 2016. godine