Broj: Gž-577/13 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, te Marije Vetme, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Joza Šoletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz D., protiv tuženika I. L. iz M., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u D.,  radi novčane tražbine iz osnove ispunjene solidarne obveze, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 13 P-1244/11 od 20. lipnja 2012. godine, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Tuženikova žalba odbija se kao neosnovana, dok se tužiteljeva žalba uvažuje, tako da se presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 13 P-1244/11 od 20. lipnja 2012. godine:

 

1. potvrđuje u toč. I. izreke;

 

2. preinačuje u toč. II. i III. izreke tako da II. i III. izreke glase:

 

"II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 18.180,92 kn sa zateznom kamatom koja se određuje uvećanje eskontne stope prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to

-na iznos od 1.263,99 kuna od 15. svibnja 2010.g.,

-na iznos od 1.263,99 kuna od 16. lipnja 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 17. srpnja 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 17. kolovoza 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 16. rujna 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 16. listopada 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. studenoga 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. prosinca 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 15. siječnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 18. veljače 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 17. ožujka 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 15. travnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 14. svibnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. lipnja 2011.g., do isplate"

 

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u svoti od 2.128,00 kn."

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"I. Nalaže se  tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju iznos od 18.180,92 kuna sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to

-na iznos od 1.263,99 kuna od 15. svibnja 2010.g.,

-na iznos od 1.263,99 kuna od 16. lipnja 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 17. srpnja 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 17. kolovoza 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 16. rujna 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 16. listopada 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. studenoga 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. prosinca 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 15. siječnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 18. veljače 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 17. ožujka 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 15. travnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 14. svibnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. lipnja 2011.g., do isplate

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

'Nalaže se  tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju iznos od 18.180,92 kuna sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to

-na iznos od 1.263,99 kuna od 15. svibnja 2010.g.,

-na iznos od 1.263,99 kuna od 16. lipnja 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 17. srpnja 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 17. kolovoza 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 16. rujna 2010.g.,

-na iznos od 1.277,09 kuna od 16. listopada 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. studenoga 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. prosinca 2010.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 15. siječnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 18. veljače 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 17. ožujka 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 15. travnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 14. svibnja 2011.g.,

-na iznos od 1.318,07 kuna od 16. lipnja 2011.g., do isplate'

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

 

              Protiv prvostupanjske presude pravodobnu žalbu izjavile su stranke.

 

              Tužitelj žalbu izjavljuje protiv toč. II. i III. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana toč. II. pobijane presude preinači na način da se i u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvati, a toč. III. da se preinači i tuženiku naloži naknaditi parnične troškove tužitelju u svoti od 2.142,00 kn (sudska pristojba na tužbu, presudu i žalbu).

 

              Tuženik žalbu izjavljuje zbog svih žalbenih razloga predviđeni odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP).

 

              Iako tuženik u žalbi ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu, iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija presudu u toč. I. i III. izreke jer nema pravnog interesa pobijati toč. II. izreke u kojoj je uspio u sporu.             

 

              Tuženik u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda procesnog prava iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da se presuda ne može ispitati, a posebno ukazuje da je tužitelj tijekom rasprave na ročištu održanom 05. lipnja 2012. godine priznao da je glavni dužnik P. P., ali da ne pristaje da mu glavni dužnik podmiri tražbinu, jer nema dostatna sredstva iz kojih bi se mogao namiriti.

 

              Također pozivom na odredbu čl. 1011. ranijeg ZOO-a, odnosno 118. važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik postavlja pitanje je li tužitelj spreman tuženiku prenijeti sva sredstva osiguranja kojima je osiguran kredit.

 

              Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Tuženikova žalba nije osnovana.

 

              Tužiteljeva žalba je osnovana.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, kao solidarnog dužnika, prema tuženiku, kao korisniku kredita, da mu tuženik, a s obzirom da je solidarna obveza preuzeta u isključivom interesu tuženika, naknadi cijelu svotu solidarne obveze koju je on kao solidarni dužnik namirio vjerovniku.

 

              Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je ugovorom o kreditu broj 60-33-02404-0 od 20. prosinca 2002. godine (preslika prileži na listu 4. spisa) tužitelj kao solidarni dužnik, uz tuženika kao korisnika kredita, preuzeo obvezu povrata kredita u svoti od 74.104,78 kuna s pripadajućim kamatama prema S. banci d.d.;

- da je S. banka d.d. (preslika prileži na listu 3. spisa) potvrdila da je namirila tražbine po ugovoru o kreditu iz prethodnog podstavka, kojeg je korisnik tuženik, u razdoblju od 2010. do 2011. godine pljenidbom tužiteljeve mirovina u ukupnom iznosu od 36.361,84 kn, a navela je i pojedinačne iznose i datume naplate tih iznosa;                                                                     

- da je P. P. u izjavi od 19. siječnja 2012. godine (izjava prileži na listu 20. spisa), koju je ovjerio pred javnim bilježnikom, izjavio da je tuženik i ugovor o kreditu br. 60-33-02404-0 od 20. prosinca 20012. godine sklopio sa S. bankom d.d. na njegovu zamolbu, kao formalni korisnik kredita, da mu je tuženik uručio novac ostvaren iz odobrenog kredita, te da se obvezuje u cijelosti i po dospijeću vratiti glavnicu, kamate, zatezne kamate i sve druge troškove vezane za naplatu tog kredita prema bankama, vjerovnicima ili prema jamcima u tim kreditnim partijama.

 

              Utvrdivši činjenicu da je tužitelj iz osnove podmirenja duga po ugovoru o kreditu broj 60-33-02404-0 (list spisa 23.) uplatio S. banci d.d. svote sadržane u pismenu S. banke d.d. s lista 3. spisa, a ta činjenica među strankama nije sporna, prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 43. i 52. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju pola prijeporne novčane svote odnosno pojedinačne iznose u toč. I. izreke, zajedno sa zateznim kamatama određenim u čl. 29. st. 2. ZOO-a, koje na svaki iznos teku prvog dana po dospijeću prema obavijesti S. banke d.d. (list spisa 3.).

 

Za preostali dio (polovicu utuženog iznosa) sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom čl. 52. Zakona o obveznim odnosima koji glasi:

"(1) Dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio duga koji pada na njega.

(2) Pri tome nije od utjecaja okolnost što je vjerovnik nekog od sudužnika oslobodio duga ili mu je dug smanjio.

(3) Dio koji pada na dužnika od kojega se ne može dobiti naknada dijeli se razmjerno na sve dužnike."

 

              Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u toč. I. izreke iz razloga navedenih u pobijanoj presudi. Okolnost da je tuženik odobrena mu kreditna sredstva dao P. P., da je ta činjenica tužitelju bila poznata, ne lišava tuženika obveze da tužitelju naknadi sredstva koja je banka od tuženika kao solidarnog dužnika, naplatila radi podmirenja kredita čiji je korisnik tuženik.

 

              Stoga je odlučeno kao u toč. a. izreke ove drugostupanjske presude temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              Prvostupanjski je sud međutim pogrešno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev u toč. II. izreke, jer je kako to pravilno tužitelj u žalbi navodi, valjalo primijeniti čl. 53. st. 2. ZOO-a kojom je propisano:

"(2) Ali ako je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednoga solidarnog dužnika, on je dužan naknaditi cijeli iznos duga sudužniku koji je namirio vjerovnika."

 

              Naime, odredbe čl. 43.-50. ZOO-a reguliraju vanjski odnos kod pasivne solidarne odgovornosti, dakle, odnos između vjerovnika i solidarnih dužnika u solidarnim obvezama. Člankom 52. i 53. ZOO-a regulirani su međusobni odnosi između samih solidarnih dužnika. Temeljno je pravilo kod podjele duga među solidarnim dužnicima, nije li podjela posebno ugovorena, odnosno ukoliko to ne proizlazi iz pravnih odnosa sudionika u poslu, da na svakog solidarnog dužnika dolazi jednak dio obveze. Čl. 53. st. 1. ZOO-a glasi:

"(1) Ako nije što drugo ugovoreno ili inače ne proizlazi iz pravnih odnosa sudionika u poslu, na svakog dužnika dolazi jednak dio duga."

Za to pravilo postoji iznimka koja je propisana čl. 53. st. 2. ZOO-a kada je solidarna obveza preuzeta u isključivom interesu  jednog od solidarnih dužnika. U ugovoru o kreditu, neovisno o činjenice što je korisnik kredita novac dao trećoj osobi, tuženik je korisnik kredita, a tužitelj solidarni dužnik, pa ispunitelj (tužitelj) ima pravo regresa prema solidarnom dužniku (korisniku kredita), jer je u njegovom (tuženikovom) isključivom interesu sklopljena solidarna obveza pa isplatitelju pripada pravo da u punoj svoti solidarne obveze traži regres od korisnika kredita.

 

              Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo uvažiti, a kako je tužitelj imao troškove sudskih pristojbi na tužbu, presudu i na žalbu (700,00 kn + 714,00 + 714,00 kn = 2.128,00 kn) valjalo je preinačiti toč. II. i toč. III. izreke, pa je odlučeno kao u toč. b. izreke ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. i 373. toč. 3. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 27. siječnja 2016. godine