Broj: Rev 763/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Đakovo, kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženika A. R. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., B. R. i I. B. u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3221/2012-2 od 29. studenog 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-279/11-8 od 28. ožujka 2012., u sjednici održanoj 3. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika A. R.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. Ovrv-363/2008 od 2. listopada 2008. godine u dijelu pod točkom 1. izreke u kojem je naloženo tuženiku A. R. isplatiti tužitelju Grad Đakovo iznos od 253.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a počevši od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje, po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, pa do isplate, te trošak ovršnog postupka u iznosu od 9.650,20 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje počevši od 2. listopada 2008. godine, pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, pa do isplate, a sve u roku od 8 dana.

 

II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. Ovrv-363/2008 od 2. listopada 2008. godine u dijelu pod točkom 1. izreke za dio troška ovršnog postupka u iznosu od 36,60 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. listopada 2008. godine do isplate.

 

III Nalaže se tuženiku A. R. isplatiti tužitelju Grad Đakovo trošak parničnog postupka u iznosu od 22.630,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona poboja revizijom i samo zbog razloga koji su određeno navedeni u reviziji.

 

Tuženik podnosi reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o investiranju u izgradnju javnog parkirališnog prostora od 20. veljače 2006. u kojem je ugovoreno da:

 

- Grad Đakovo ovdje tužitelj dozvoljava investitoru ovdje tuženiku da o svom trošku izgradi 11 parkirališnih mjesta na dijelu kč. br. 218/1 u k.o. Đ., vlasništvo Grada Đakova za potrebe četverokatne kolektivne stambeno-poslovne građevine (tri dilatacije) s podrumom u Đ., ..., koja parkirališna mjesta postaju vlasništvo Grada Đakova,

 

- Grad Đakovo odobrava korištenje 35 parkirališnih mjesta na javnom parkiralištu u vlasništvu Grada Đakova, ... (iza ...) za potrebe četverokatne kolektivne stambeno-poslovne građevine (tri dilatacije) s podrumom u Đ., ...,

 

- investitor se obvezuje platiti naknadu za investiranje u izgradnju javnog parking prostora na zemljištu u vlasništvu Grada Đakova za ukupno 46 parkirališnih mjesta u iznosu od 253.000,00 kn u roku od 15 dana od dana potpisa Ugovora na račun proračuna Grada Đakovo.

 

Iz spisa proizlazi i to da je Gradsko poglavarstvo u vezi zahtjeva tuženika donijelo Zaključak na sjednici održanoj dana 15. veljače 2006. kojim se dozvoljava tuženiku da o svom trošku na zemljištu u vlasništvu tužitelja izgradi 11 parkirališnih mjesta za potrebe zgrade koju tek treba izgraditi, te mu se odobrava korištenje 35 parkirališnih mjesta na javnom parkiralištu u Đ., ... (iza ...). Istim Zaključkom dana je suglasnost na predmetni Ugovor o investiranju u izgradnju javnog parking prostora između tužitelja i tuženika.

 

Iz Lokacijske dozvole za izgradnju od 13. listopada 2005. sudovi utvrđuju da je tuženik dužan kao investitor za potrebe prometa u mirovanju osigurati 60 parkirališnih mjesta i to prije svega izgradnjom na vlastitoj parceli, investiranjem u izgradnju javnog parkirališnog prostora ili izgradnjom u građevini na suterenskoj ili površinskoj etaži.

 

Slijedom navedenog prije svega nije osnovan prigovor kojeg tužitelj iznosi u reviziji a koji se sastoji u tvrdnji da su sudovi nižeg stupnja pogrešno ocijenili postojanje pasivne legitimacije na strani tuženika.

 

Naime, kako je citirani Ugovor sklopljen između stranaka u ovom postupku, kako Lokacijska dozvola glasi upravo na tuženika i kako je Zaključkom tužitelja upravo tuženiku dopuštena izgradnja parkirališta to je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu koji se vodi radi ispunjenja obveza iz Ugovora o investiranju i izgradnji.

 

Nije niti osnovan prigovor revidenta da ne postoji njegova obveza na isplatu ne postoji jer u citiranom Ugovoru ne postoji i obveza tuženika na predaju parkinga.

 

Iz citiranog Ugovora slijedi da je obveza tužitelja dozvoliti tuženiku investiranje u izgradnju javnog parkiranog prostora za potrebe zgrade koju gradi, a tuženik je dužan platiti naknadu za investiranje u izgradnju parkirnog prostora sukladno općim aktima tuženika. Stoga obveza tuženika egzistira neovisno o eventualnoj dodatnoj obvezi tužitelja na predaju nekretnine ili dijela nekretnine jer takvu obvezu tužitelj nije Ugovorom preuzeo, niti je tako što ugovoreno.

 

Nije niti osnovan prigovor revidenta koji se u bitnom svodi na tvrdnju da bi njegovoga obveza trebala biti manja jer je izgradio 11 parkirališnih mjesta pa je dijelom svoju obvezu ispunio. Naime iz Ugovora slijedi da je pored dozvole za izgradnju 11 parkirališnih mjesta (čl. 1. Ugovora) tuženiku odobreno korištenje 35 parkirališnih mjesta na javnom parkiralištu (čl. 3. Ugovora) te je tuženik preuzeo obvezu za svih ukupno 46 parkirališnih mjesta platiti naknadu za investiranje u iznosu od  235.000,00 kuna.

 

Stoga, kako je naknada ugovorena za ukupan broj parkirališnih mjesta, od kojih 11 parkirališnih mjesta su dio predmeta ugovora to obveza tuženiku vidu naknade za investiranje u izgradnju postoji za cjelokupan broj parkirališnih mjesta neovisno o tome je li dio tih parkirališnih mjesta izgradio ili ne.

 

To tim prije što tuženik niti ne tvrdi da bi svoju obvezu plaćanja barem djelomično ispunio.

 

 

Slijedom navedenog kako tuženik nije ispunio svoju obvezu iz citiranog Ugovora, tužitelj kao vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze na isplatu, a tuženik kao dužnik dužan je obvezu ispuniti sukladno odredbi čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

 

Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 3. veljače 2016.