Broj: Kž-Us 145/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Draženu Tripalu, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. P. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi treće osobe, nogometnog kluba D., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2015. broj Kir-Us-583/15, 4. veljače 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba treće osobe, nogometnog kluba D..

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2015. broj Kir-Us-583/15 je, pod točkom I. izreke, određena, na temelju članka 11. stavka 1. točke d) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.; dalje u tekstu: ZPOIK), privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi kojom je zabranjeno nogometnom klubu D. (dalje u tekstu: G. D.), da ispuni obvezu protivniku osiguranja, okrivljenom Z. M. u iznosu od 2.962.012,50 kn nastalu na temelju izdanih računa na ime naknade i premija za trenerske usluge, a zabranjeno je i protivniku osiguranja, okrivljenom Z. M., da primi ispunjenje obveze od G. D. u iznosu od 2.962.012,50 kn nastalu na temelju izdanih računa na ime naknade trenerima te da istom dalje raspolaže. Pod točkom II. izreke određeno je da se privremena mjera donosi u korist Republike Hrvatske. Pod točkom III. izreke određeno je da privremena mjera, u skladu s odredbom članka 16. ZPOIK-a, može trajati najdulje 60 dana nakon što sud dostavi obavijest da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna.

             

Protiv tog rješenja G. D. podnio je, kao treća osoba, prigovor.

 

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2015. broj Kir-Us-583/15 odbijen je prigovor treće osobe G. D. kao neosnovan.

 

Protiv ovog rješenja žalbu je, na temelju odredbe članka 18. stavka 2. ZPOIK-a, podnijela treća osoba G. D. po punomoćnici, odvjetnici S. G. iz Odvjetničkog društva Ž. & P. d.o.o., s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08), koji se u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom članka 2. stavka 1. ZPOIK-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor u kojem je naveo da je obvezan ispuniti financijske obveze prema protivniku osiguranja, okrivljenom Z. M., jer da mu u protivnom, zbog neispunjenja dospjelih obveza prema imenovanom kao treneru, prijeti uskrata licence za natjecanja propisana Pravilnikom o licenciranju klubova Hrvatskog nogometnog saveza kao i pravilima Financijskim Fair-Play-a UEFA-e, kao i da je održavanjem rješenja o određivanju privremene mjere prvostupanjski sud postupio protivno „odredbama Ovršnog zakona“ prema kojima „provođenje ovrhe odnosno osiguranja treba biti što manje nepovoljno za sudionike u postupku, te da ukoliko je u pojedinom slučaju (kao u konkretnom predmetu) moguće odrediti više privremenih mjera sud će odrediti onu koja je najmanje tegobna, a da bi, zbog ranije iznesenog, „održavanje na snazi pobijanog rješenja (…) bilo posebno tegobno za sudionika u ovom postupku treću osobu G. D.“. Neosnovani su i žalbeni navodi prema kojima je „člankom 9. Zakona o obveznim odnosima (…) određeno kako je sudionik u obveznom odnosu (u konkretnom slučaju G. D.) dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje“, pa da „pogrešno smatra prvostupanjski sud, da ne postoji dužnost ispunjenja obveze treće osobe prema protivniku osiguranja, budući da navedena dužnost (…) i dalje postoji“ jer da „navedena obveza i nakon određivanja privremene mjere i dalje postoji jer ista nije prestala niti se ugasila“, a da je zbog toga „razvidno (…) da postoji mogućnost da zbog neispunjenja svoje dospjele i postojeće obveze treće osobe prema protivniku osiguranja (…) treća osoba G. D. izgubi licencu za natjecanje što bi za njega (treću osobu) bilo posebno tegobno i nepovoljno te bi mu uzrokovalo nenadoknadivu štetu“.

             

Naime, prvostupanjski sud, suprotno citiranim žalbenim tvrdnjama treće osobe, u pobijanom rješenju nije ustvrdio da je njena obveza isplate 2.962.012,50 kn protivniku osiguranja, okrivljenom Z. M., prestala postojati, već je naveo da, sve dok traje privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi, ne postoji dužnost treće osobe ispunjenja te obveze protivniku osiguranja (2. odlomak na 2. stranici pobijanog rješenja).

 

Pritom valja naglasiti da iz odredbe članka 345. stavka 6. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13. i 93/14.; dalje u tekstu: OZ), koji se u postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom također supsidijarno primjenjuje u skladu s odredbom članka 2. stavka 1.  ZPOIK-a, jasno proizlazi da bi upravo postupanje dužnika protivnika osiguranja (ovdje treće osobe) koje bi bilo protivno zabrani određenoj privremenom mjerom (dakle, njegovo ispunjenje obveze protivniku osiguranja), predstavljalo zabranjenu, odnosno protupravnu radnju.

 

Upravo iz te činjenice jasno proizlazi da tvrdnja treće osobe o mogućnosti uskrate licence za natjecanja zbog neispunjenja obveze prema treneru, ovdje protivniku osiguranja, okrivljenom Z. M., nema nikakvog osnova, zbog čega su neutemeljene i ostale tvrdnje žalitelja o tome da je određivanje predmetne privremene mjere za G. D. „posebno tegobno i nepovoljno“ te da bi mu ono „uzrokovalo nenadoknadivu štetu“

 

Pritom valja naglasiti i da odredbe članka 6. te članka 350. stavka 2. OZ-a propisuju obvezu provedbe osiguranja na način da osiguranje bude što manje nepovoljno za protivnika osiguranja, odnosno da će sud, ako je u pojedinom slučaju moguće odrediti više jednako prikladnih privremenih mjera, odrediti onu koja je najmanje tegobna za protivnika osiguranja, dakle, ova načela se ne odnose, kako to treća osoba pogrešno tvrdi, na sve „sudionike u postupku“, već samo na protivnika osiguranja.

 

Konačno, neosnovano se treća osoba, G. D., poziva i na odredbu članka 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje u tekstu: ZOO), jer iz odredbe članka 164. stavka 1. ZOO-a proizlazi i da je i sudskom odlukom moguće odrediti osobu kojoj se mora ispuniti obveza, a time, a contrario, i osobu kojoj se obveza ne smije ispuniti, kako je to ovdje privremenom mjerom i određeno, a takva zabrana ispunjenja protivniku osiguranja, okrivljenom Z. M., ostat će na snazi do drugačije odluke suda.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju zakonitost pobijanog rješenja.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08 u vezi s člankom 2. stavkom 1. ZPOIK-a ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

S obzirom na sve navedeno, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 u vezi s člankom 2. stavkom 1. ZPOIK-a, odbijena je žalba treće osobe G. D. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 4. veljače 2016.