Broj: P-576/2010

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu toga suda Mariju Meandžiji, kao sucu  pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. P. iz S. B. OIB… zastupanog po punomoćnici J. Š. odvjetnici u S. B. protiv tuženice L. M. iz S. B. OIB… radi isplate, nakon glavne rasprave održane 23. prosinca 2015. godine u nazočnosti tužitelja, njegove punomoćnice i tuženice, na temelju odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) dana 5. veljače 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi J.B. M. L. iz S. B. od 24. veljače 2010. godine broj Ovrv-108/10 u dijelu u kojem se nalaže tuženici L. M. iz S. B. namiriti tužitelju K. P. iz S. B. tražbinu u iznosu od 3.330,80 kn (tritisućetristotridesetkunaiosamdesetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2009. godine po stopi koja se dobije, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se dobije, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da tužitelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 469,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. veljače 2010. godine po stopi koja se dobije, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se dobije, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

2. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 500,00 kn pa se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. L. iz S. B. od 24. veljače 2010. godine broj Ovrv-108/10 u dijelu kojim se „nalaže ovršenici da ovrhovoditelju namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 500,00 kn i 7.771,76 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a koja na iznos od 11.602,56 kn teče od 08. veljače 2008. godine do 17. svibnja 2009. godine a na iznos od 8.271,76 kn od 18. svibnja 2009. godine pa sve do isplate, te da mu naknadi trošak ovog ovršnog postupka u iznosu od 1.240,20 kn, kao i da na te troškove plati zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a koje teku od dana donošenja ovog rješenja, pa sve do isplate.“

 

3. Nalaže se tuženici L. M. iz S. B. naknaditi tužitelju K. P. iz S. B. trošak parničnog postupka u iznosu od 652,93 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je protiv tuženice podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate novčanog iznosa od 11.602,56 kn za neplaćene račune za izvršene odvjetničke usluge. Rješenjem o ovrsi J. B. M. L. od 24. veljače  2010. godine broj Ovrv-108/10 određena je ovrha općenito na imovini ovršenice. Povodom prigovora tuženice rješenje o ovrsi je stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je  određena ovrha i postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              Tuženica u prigovoru protiv rješenja o ovrsi tvrdi da ju je tužitelj kao tužiteljicu zastupao u sporu protiv K. Upozorila ga je na nepravilnosti koje je učinio K. Stoga su sporne otpremnina koja nije u cijelosti isplaćena, naknada troška za zastupanje, dosuđeni trošak po presudi P-1110/07 od 18. siječnja 2008. godine i troškovi u sporu protiv B. d.o.o. K. se člankom 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu obvezao do 15. travnja 2008. godine na ime otpremnine isplatiti na tekući račun tuženice 13.101,60 kn, a na taj dan joj je uplatio 7.357,30 kn. Nakon njenih prigovora na te nepravilnosti, tužitelj joj je uručio izvođenje obračuna plaće za ožujak 2008. godine koji je obradio K., a koji je faksom primio od njegovog odvjetnika D. Taj obračun vrvi nepravilnostima, lažiranim porezima i doprinosima, za što joj je u P. U. u S. B. potvrđeno da nije uplaćeno ništa osim navedenog u IP obrascu. Tužitelj joj nikada nije odgovorio gdje je završila razlika od 5.744,30 kn iako je vidio sve dokaze koje je ignorirao te joj je otkazao zastupanje.  Potpisala mu je papir čiju kopiju nije dobila, gdje je stajalo da mu je dužna platiti 20 % od novca koji joj K. isplati po završetku parnice, što nije sporno. Međutim, tužitelj traži 20 % od iznosa koji nije dobila, pa je od uplaćenog iznosa tužitelju dužna 1.471,46 kn. U to vrijeme nije imala novca za tužbu, pa joj je tužitelj rekao da će tih 20 % pokriti sve. Sud je u predmetu broj P-1110/07 dosudio da K. plati trošak, a ne tuženica. U međuvremenu je dobila ponudu za drugi posao, a tužitelj joj je rekao da K. neće vratiti njenu radnu knjižicu i ostale isprave ako ne povuče tužbu. Stoga je sročio podnesak u kojem tuženica povlači tužbu, koji sada smatra nevažećim, jer se K. nije pridržavao svih točaka Sporazuma o prestanku ugovora o radu. Nakon otkaza zastupanja je spor s B. d.o.o. broj II/P-7/02 riješila sama 19. lipnja 2009. godine u dogovoru sa sucem i njihovim odvjetnikom na temelju njihovih tvrdnji da nije imala nikakvu osnovu za žalbu i ponavljanje postupka i ostalo što je odrađivao tužitelj, pa je zaključila da je tužitelj svjesno radio troškove za već izgubljeni slučaj. Stoga traži da tužitelj povuče račun od 4.575,00 kn. Tražbina nije dospjela 8. veljače 2009. godine jer je ispravku računa dobila 28. studenog 2009. godine. Tužitelj svoj dio posla nije do kraja odradio, odnosno pristao pričekati završetak spora s K., kojeg još uvijek vodi tuženica. Tuženica je na glavnoj raspravi 16. studenog 2013. godine iskazala da se tužitelju obratila radi podizanja tužbe protiv K. nakon što je izbačena iz te tvrtke. Prilikom zaključenja Sporazuma o naknadi troškova zastupanja nije bilo govora o plaćanju troškova postupka, jer su taj spor dobili, pa je to bila dužnost K. Tužitelj joj tada nije spominjao PDV. Nije znala da će u tom sporu uspjeti kada je u međuvremenu dobila ponudu od druge tvrtke, s kojom je zaključila ugovor o radu prije nego što je dobila presudu od 18. siječnja 2008. godine. Stoga je od K. morala pokupiti svoje papire. Tužitelj je s K. dogovarao uvjete i dogovorio iznos od 13.101,51 kn, o čemu ju je obavijestio, pa je Sporazum o prestanku ugovora o radu potpisala da dobije papire. Bila je dužnost tužitelja provjeriti taj sporazum, jer ju je zastupao. Ona ga nije pročitala, jer joj je tužitelj rekao da je to u redu. Međutim, članak 4. tog sporazuma je igra riječi. Navod da taj iznos predstavlja dvije bruto plaće za nju znači da će taj iznos dobiti u neto iznosu. Sporazum je potpisala u uredu tužitelja. Tužitelju je rekla da bi povukla tužbu protiv K. jer tada nije znala da će dobiti taj spor. Ne sjeća se da li joj je tužitelj tada rekao da neće potraživati trošak tog postupka. Za iznos isplate K. je saznala kada je došla na bankomat, za što joj je tužitelj rekao da će nazvati K. Obračun o izvođenju plaće koji je tužitelj dobio od D. je dobila u uredu tužitelja. Tužitelju je rekla da to nije u redu. On joj je odgovorio da je to to i nakon toga joj se više nije javljao, niti joj je odgovarao na telefonske pozive, pa mu je nakon toga otkazala punomoć i digla svoje papire. Tada joj je rekao da će morati platiti određeni iznos, a da će joj račun poslati poštom. Da joj je isplaćen iznos od 13.101,50 kn ne bi bilo problema oko isplate 20 %. Tužitelj joj je prilikom potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu rekao da će dobiti taj iznos, a o bruto ili neto iznosu nije razmišljala. Nakon isplate iznosa od 7.357,30 kn i nakon otkazivanja punomoći nije angažirala drugog punomoćnika, niti je pokrenula postupak protiv K. radi isplate razlike iznosa. Misli da je u isto vrijeme otkazala i punomoć za spor s B. d.o.o. Ne sjeća se da li je ročište s B. d.o.o. održano prije ili nakon otkaza punomoći, a na isto je otišla sama, jer joj se tužitelj nije javljao na telefon. U tom sporu nisu zaključili sporazum, a kada je tražila zastupanje u tom postupku tužitelj joj nije rekao što će sve trebati platiti, već je vjerojatno mislio ispostaviti račun. Znala je da angažiranje odvjetnika za zastupanje nosi određeni trošak, ali je tužitelj trebao znati postoje li izgledi u tom postupku. U tom postupku tužitelju nije ništa platila. Tuženica se tijekom postupka očitovala da je punomoć tužitelju otkazala 18. svibnja 2009. godine, jer joj se nije javljao radi spora s B. d.o.o. pa nije imala informaciju što je poduzeto ili bi trebao poduzeti u tom sporu. Taj je spor okončan 19. lipnja 2009. godine. Sporazumni otkaz je u uredu tužitelja potpisala 31. ožujka 2008. godine. Izjava tužitelja da nije bio prisutan pri sklapanju tog sporazuma je dvosmislena, jer se on s K. dogovarao o uvjetima i otpremnini. Nije joj poznato tko je sastavio sporazum, ali ga je na potpis dobila u uredu tužitelja, gdje ga je i potpisala. Tužitelj je 15. travnja 2008. godine na sud predao podnesak o povlačenju tužbe. Presuda je donesena 28. travnja 2008. godine koju je tužitelj primio 28. svibnja 2008. godine. Smatra da je tužitelj prekršio članke 52, 53, 56 stavak 4 i 40 stavak 4 Kodeksa odvjetničke etike jer joj je kod pregovaranja s K. rekao da joj K. neće vratiti radnu knjižicu ako ne povuče tužbu, čime ju je doveo u zabludu, jer je tužitelj morao znati da K. nakon raskida ugovora o radu nema pravo zadržati ničije papire. Nije joj ukazao na posljedice povlačenja tužbe i troškove koje ta radnja uzrokuje. Nije se pravilno dogovorio s K. o otpremnini. Dopustio je da članak 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu bude nejasan i dvosmislen. Nije pravilno proučio papire u sporu s B. d.o.o. pa se upustio u ponavljanje postupka. Time joj je prouzrokovao nepotreban trošak. Punomoćnik K. je tužitelju faksirao Sporazum o prestanku ugovora o radu 27. veljače 2009. godine vjerojatno na tužiteljev upit, ali joj nije jasno zašto je s njim komunicirao bez njezinog znanja i pristanka. Smatra da je po članku 158. ZPP K. dužan tužitelju isplatiti troškove postupka. Tužitelj joj je račun broj 02/09 od 30. siječnja 2009. godine poslao 7. travnja 2009. godine. Na istom su bile iskazane odvjetničke usluge za oba slučaja. Na njen zahtjev, tužitelj joj je 28. studenog 2009. godine poslao razdvojene račune koji su također sastavljeni 31. siječnja 2009. godine pa prigovora na te datume, koji nisu istiniti, jer ne može biti isti datum izdavanja računa kada računi nisu isti. Tužitelj je na ročište od 6. studenog 2013. godine u ovom predmetu došao nepripremljen i s tvrdnjom da se zbog proteka vremena ne sjeća, što potvrđuje njene tvrdnje da ju je takvim nemarnim ponašanjem zastupao u slučaju B. d.o.o.. Pogrešno se izrazila u pogledu navoda da je D. tužitelju faksirao primjerak Sporazuma o prestanku ugovora o radu, jer se to odnosi na izvođenje obračuna plaće. Ne može se očitovati zašto je sporazum faksirao tužitelju, s obzirom da je na njemu vidljivo da ga je odvjetnik D. faksirao. U trenutku potpisivanja sporazuma joj nije bilo poznato da je prvostupanjska presuda već donesena. Tužitelj je bio ljut što ona inzistira na prekidu radnog odnosa, ali je ona to učinila, jer je tada već dobila ponudu u S. za radno mjesto. Tužitelj ju prije povlačenja i prije potpisa sporazuma nije upozorio na posljedice u pogledu plaćanja troškova. Ranije je imala trgovinu pa je s B. bila u poslovnom odnosu iz kojeg je ostalo 5.000,00 kn duga. On je išao prvo prijedlogom za ovrhu, a nakon njenog prigovora ju je tužio. On se nakon toga naplaćivao pa je mislila da je sve podmireno, ali je nekoliko godina kasnije vidjela da se on opet naplaćuje. Tužitelju je podnijela isprave, da vidi što je s tim, jer je mislila da je riječ o dvostrukoj naplati, pa mu je rekla da vidi što može napraviti. Mislila je da je riječ o plaćanju dva puta po istoj osnovi pa se radi toga obratila tužitelju. Kasnije je saznala da se prvi puta naplaćivao za kamate, a kasnije za glavnicu. Misli da je tužitelju tada predala sve isprave, isplatne liste, raniju presudu i rješenje o ovrsi. Tužitelj joj je tada rekao da mu je ovaj predmet poznat, jer je tada radio kao odvjetnički vježbenik kod P. K. odvjetnika u S. B. koji je u toj parnici nekih deset do petnaest godina ranije zastupao B. U predmetu protiv K. savjetovala ju je predstavnica sindikata, a ista je savjetovala i tužitelja. Ona ju nije zastupala u zaključenju Sporazuma o prestanu ugovora o radu, niti se s njom savjetovala oko zaključenja istog. Sve dopise tužitelju je slala poštom u vremenskom razdoblju od nekoliko mjeseci. Tužitelj joj nije odgovorio. Tužitelj je, iako odvjetnik, uzeo odvjetnicu za zastupanje pa smatra da joj hoće prouzrokovati što više troškova. Uplatom iznosa od 500,00 kn priznala je postojanje duga, ali u iznosu od oko 1.400,00 kn koliko iznosi 20 % od onoga što je isplaćeno po sporazumu.

 

              Tužitelj je na glavnoj raspravi 6. studenog 2013. godine, i tijekom postupka, iskazao da je tuženicu zastupao u sporovima koje navodi. Spor B. d.o.o. protiv tuženice pred trgovačkim sudom nije okončao jer mu je otkazana punomoć. Radio je po Kodeksu odvjetničke etike, fer i po najboljem znanju. U računu su navedene radnje navedene u sudskim spisima, a nisu obračunate konferencije sa strankom i ostalo. Spor s K. je bio radni spor. Naknadu u iznosu od 20 % su dogovorili jer tužiteljica nije imala novaca za plaćanje zastupanja. U trenutku zaključenja sporazuma su razgovarali o PDV-u. Tužitelj je u sustavu PDV-a koji po Tbr.42 Tarife mora obračunati. Troškovi po navedenoj presudi su 3.140,00 kn bez PDV-a. Prvo je bila donesena presuda broj P-1110/07 kojom je tuženiku K. naloženo naknaditi troškove postupka u navedenom iznosu. Međutim, tuženica je nakon toga u vrijeme žalbenog postupka s K. zaključila Sporazum o prestanku ugovora o radu. Ona je tamo prvo dobila zabranu ulaska, pa su vodili spor radi utvrđivanja ništavom te odluke, ali je tuženica odlučila da tamo više ne bi htjela raditi zbog narušenih odnosa s voditeljem pa je zato zaključila navedeni sporazum, da bi se spriječili daljnji postupci otkazivanja ugovora od strane K. Sudu je iz tog razloga u postupku protiv K. po uputi tuženice, poslao podnesak kojim povlači tužbu. Tuženica mu je podnijela zahtjev za povlačenje tužbe u predmetu K. jer je to bilo u skladu s sporazumom. Tom prilikom je tuženicu upozorio što u pogledu troška znači povlačenje tužbe, odnosno da će trošak parničnog postupka pasti na tuženicu. Tuženicu u tom postupku nije zastupao pro bono. Sporazum je možda potpisan u njegovom uredu. Navod iz točke 2. tog podneska da  tužiteljica u tom postupku ne potražuje trošak parničnog postupka je upisan na temelju takve upute tuženice. Sklapanju Sporazuma o prestanku ugovora o radu nije sudjelovao već mu ga je tuženica donijela. Da je tuženicu zastupao u zaključenju sporazuma to bi stajalo u uvodu istoga. U sporazumu je stajao iznos od 13.101,50 kn. Nije mu poznato koliko joj je isplaćeno jer mu je u tom trenutku ona otkazala punomoć. Tuženicu je zastupao u predmetu B. d.o.o. protiv tuženice jer mu je naknadno rekla da je u tom predmetu tužena. U tom predmetu je tuženicu upozorio da je mala vjerojatnost za uspjeh jer je postupak bio u fazi izvanrednog pravnog lijeka. U taj postupak ne bi ulazio da je smatrao da nema nikakve mogućnosti za uspjeh. Tuženica mu je tada predala isprave i potpisala punomoć, te je s njom obavio konzultacije. Radnje u tom postupku ne bi mogao poduzimati da mu tuženica nije potpisala punomoć, jer bi sud takve podneske odbacio. U tom postupku nisu dogovorili postotak niti su zaključili sporazum jer je račun ispostavljen na temelju odvjetničke tarife. U predmetu protiv B. d.o.o. je tuženicu upozorio na troškove u trenutku kada je tuženica preuzela isprave, dakle u trenutku otkaza punomoći. Suradnja u oba predmeta je prekinuta na zahtjev tuženice, iznenada. Tuženica mu je obje punomoći otkazala u isto vrijeme. Račune joj je poslao poštom. Kako mu se ona nakon toga nije javila, pokrenuo je ovaj postupak. Tužitelj je tijekom postupka predložio podnesak tuženice od 11. studenog 2013. godine odbaciti kao neuredan jer smatra da je tužena bila dužna predati sudu ispravljeni podnesak, koji osim potpisa ne sadrži ni ostale nužne podatke. S obzirom da podnesak nije potpisan, ne zna tko ga je napisao. Odbio je da mu se tuženica potpiše na njegov primjerak podneska od 11. studenog 2013. godine. Predložio je odbaciti i ostale podneske, jer nisu u skladu s člankom 106. ZPP. Tužena je uplatom iznosa od 500,00 kn priznala postojanje duga.

 

              U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u izjavu ovrhovoditelja (list 4 spisa), račune (list 6 i 7 spisa), Sporazum o prestanku ugovora o radu (list 11 i 12 spisa), uplatnicu (list 13 spisa), dopise tuženice tužitelju (list 14 do 17 spisa), podnesak o povlačenju tužbe (list 18 spisa), presudu ovog suda broj P-1110/07 (list 19 do 23 spisa), izvadak o stanju prometa po tekućem računu tuženice (list 24 spisa), izvođenje obračuna plaća za ožujak 2008. godine (list 25 spisa), obrazac IP (list 26 spisa), izjavu tuženice o preuzimanju dokumentacije (list 41 do 43 spisa), dopis tužitelju (list 44 spisa), zapisnike u predmetu broj P-7/02 Trgovačkog suda u S. B. (list 48 i 49 spisa), presudu Županijskog suda u S. B. (list 54 i 55 spisa), potvrdu o primitku pošiljke (list 57 spisa), kovertu (list 61 spisa), račun 02/09 (list 62 spisa), dopise tuženice tužitelju s kovertama (list 63 i 64 spisa i 67 do 69 spisa), Sporazum o naknadi zastupanja (list 71 spisa), preuzimanje dokumentacije (list 82 i 83 spisa), izvadak po poslovnom računu (list 90 spisa), te su saslušani tužitelj i tuženica kao stranke u svrhu dokazivanja.

 

              Sud je odbio prijedlog tužitelja za odbacivanje podnesaka tuženice, jer smatra da ti podnesci sadržavaju dovoljno podataka da bi se po njima moglo postupati. Tužitelju je na ročištu od 19. listopada 2015. godine, na kojem tuženica nije bila prisutna, uručen njen nepotpisan podnesak, kako bi imao dovoljno vremena za pripremu očitovanja. Sud je na istom ročištu tuženici u pogledu podneska od 11. studenog 2013. godine u smislu odredbe članka 109. ZPP dao uputu da ga je potrebno potpisati te joj je naložio radi potpisa pristupiti sudu u roku od osam dana. Tuženica je sukladno toj uputi 23. listopada 2015. godine pristupila sudu i potpisala podnesak, što je konstatirano službenom bilješkom sastavljenom tog dana. Naknadne tvrdnje tužitelja da je tuženica bila dužna predati sudu ispravljeni podnesak nisu osnovane. Naime, prema odredbi članka 109. stavak 1 ZPP-a sud će podnositelju naložiti da podnesak ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom. Sud će prema tom stavku vratiti podnesak radi ispravka ili dopune. Međutim, navedena odredba odnosi se na unaprijed neodređen i nepredvidiv broj mogućih pravnih situacija, pa je u tom smislu nužno općenita. Naime, ova se odredba u smislu odredbe članka 106. ZPP odnosi na tužbe i ostale podneske. Sud je ovlašten općenitu pravnu odredbu tumačiti i primijeniti sukladno okolnostima konkretnog slučaja. Stoga bi tvrdnja tužitelja bila osnovana da je bila riječ o tužbi, koja bi morala sadržavati OIB i adresu stranaka, pa bi takav podnesak bilo potrebno vratiti podnositelju radi ispravka, jer ga ne bi bilo moguće ispraviti pred sudom. U konkretnom slučaju činjenica je li tuženica predmetni podnesak potpisala pred sudom ili na nekom drugom mjestu pa ga potom predala sudu nije od presudne važnosti. Bitno je da nedostatak u podnesku bude ispravljen, što je tuženica i učinila. Tuženica osim toga predmetnim podneskom nije poduzela procesnu radnju čije bi odbacivanje bilo od utjecaja na način okončanja postupka, već se samo očitovala o tijeku postupka i priložila određene isprave. Tužitelj je, unatoč svojoj tvrdnji da zbog nedostatka potpisa ne zna tko je podnesak podnio, odbio da mu se tuženica naknadno na isti potpiše. Tuženica je u konačnici i na ročištu održanom 23. prosinca 2015. godine iskazala sukladno tom podnesku.

 

Sud je iduće ročište od 4. prosinca 2015. godine odredio da bi se tužitelj mogao na tvrdnje tuženice očitovati. Tužitelj je unatoč tome što je od uručenja podneska proteklo gotovo mjesec i pol dana izjavio da se na isti ne može očitovati i predložio ostavljanje dodatnog roka za očitovanje. Stoga je ročište od 4. prosinca 2015. godine odgođeno i određeno novo pa je sud, s obzirom da se tuženica tvrdnjom da joj se daljnjim odgađanjem povećava trošak postupka protivila odgodi, u smislu odredbe članka 156. stavak 1 ZPP odredio da trošak odgode tog ročišta u cijelosti pada na tužitelja, neovisno o ishodu postupka.

 

U provedenom postupku nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Sporazum o naknadi troškova zastupanja (list 71 spisa), prema kojem će u slučaju uspješnog završetka spora tužitelju pripasti iznos od 20 % dosuđenog iznosa odnosno iznosa predviđenog za isplatu na račun stranke ili tužitelja, svi te dosuđeni troškovi postupka, nije sporno da je tuženica s K. H. k. d. (dalje: K.) potpisala Sporazum o prestanku ugovora o radu i da je tuženica tužitelju na ime troškova zastupanja isplatila iznos od 500,00 kn. Sporan je iznos koji na ime navedenih 20 % tuženica treba platiti tužitelju, treba li mu na iznos po sporazumu platiti trošak PDV-a, kao i je li mu ista dužna platiti trošak koji je bio dosuđen presudom broj P-1110/07 od 18. siječnja 2008. godine u iznosu od 3.140,00 kn plus PDV.

 

Tuženica je na ročištu održanom 4. prosinca 2015. godine pred zamjenicom punomoćnika tužitelja izjavila da joj je tužitelj rekao da mu je predmet B. d.o.o. protiv tuženice poznat jer je u parničnom postupku koji je B. d.o.o. vodio protiv nje, prije nekih deset do petnaest godina P. K. odvjetnik u S. B. zastupao tog tužitelja u vrijeme kad je predmetni tužitelj kod njega radio kao odvjetnički vježbenik.  Ovom sudu je poznato da je tužitelj bio odvjetnički vježbenik kod navedenog odvjetnika. Tužitelj na tom ročištu, niti naknadno, nije osporio ovu tvrdnju tuženice, iako je ista tvrdnja već navedena i u dopisima koje mu je tuženica slala, koji su dostavljeni u sudski spis i tužitelju (list 44 i 63 spisa). U tom dopisu prigovara tužitelju da je o tom predmetu ništa ne obavještava, pa tuženica nije sigurna da li se tužitelj ne želi zamjeriti bivšem mentoru odvjetniku P. K. ili je svojedobno sam nešto krivo napravio, jer je rekao da se sjeća tog slučaja kada je radio kod tog odvjetnika. Stoga ga poziva da se izjasni ako ne želi taj predmet voditi, jer u tom slučaju ne može niti ispostavljati račune. Tuženica je uz ovaj dopis priložila i kovertu koja je tužitelju poslana preporučeno (list 64 spisa).

 

Sud je prema oznakama spisa u izjavi (list 42 spisa) provjerom u građanskom upisniku Trgovačkog suda u Osijeku Stalne službe u S. B. utvrdio da je pod brojem Ovrv-2707/99 protiv tuženice kao ovršenice na prijedlog ovrhovoditelja B. d.o.o. zastupanog po pun. P. K. doneseno rješenje o ovrsi na pokretninama a potom prijedlogom za promjenu predmeta i sredstva ovrhe od 26. travnja 2001. godine rješenje o ovrsi na plaći ovršenice. Povodom njenog prigovora je pod brojem P-7/02 dana 17. listopada 2005. godine donesena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja-ovrhovoditelja zastupanog tada po pun. iz ZOU S. J. i J. D. na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-250/06 između tih stranaka. Navedena su utvrđenja u skladu s tvrdnjom tuženice.

 

              Prema odredbi članka 7. stavak 1 Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj: 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11, dalje: ZO) odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike. Člankom 42. stavak 2 tog zakona određeno je da Kodeks odvjetničke etike, polazeći od temeljnih vrijednosti društva, utvrđuje skup načela i pravila kojih su se odvjetnici i odvjetnički vježbenici dužni pridržavati pri obavljanju odvjetništva. Prema načelu 46. točka 2 Kodeksa odvjetničke etike (Narodne novine broj : 64/07 i 72/08, dalje: Kodeks) odvjetnik mora uskratiti pružanje pravne pomoći ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku. S tim u svezi je i načelo 59. Kodeksa prema kojemu odvjetnik ne smije zastupati protivnu stranku u drugoj stvari ni nakon završetka postupka u kojem je zastupao svoju stranku ako bi to prema okolnostima slučaja bilo protivno načelima odvjetničke etike. Prema načelu 52. Kodeksa odvjetnik ne smije stranci prouzročiti nepotrebne troškove postupka, a prema načelu 53. odvjetnik zbog čijeg je propusta stranci prouzročen koji trošak tijekom postupka dužan je o tome obavijestiti stranku i sam snositi taj trošak.

 

              S obzirom da proizlazi da je tužitelj u predmetu B. d.o.o. protiv tuženice zastupao tuženicu kao odvjetnik, iako je odvjetnik kod kojeg je bio odvjetnički vježbenik zastupao B. d.o.o. kao ovrhovoditelja i tužitelja protiv iste tuženice, tužitelj je u ovom slučaju tuženici morao uskratiti pružanje pravne pomoći, dakle, morao je uskratiti njen zahtjev za zastupanjem i s tim u svezi potpisivanjem punomoći za takvo zastupanje. Stoga se u smislu načela 52. i 53. Kodeksa može smatrati da je takvim zastupanjem tuženici prouzročio nepotrebne troškove postupka, zbog čega je dužan sam snositi taj trošak. Potraživanje tužitelja po računu broj 02-02/09 (list 7 spisa) stoga nije osnovano, a riječ je o potraživanju iznosa od 4.575,00 kn u predmetu B. d.o.o. S. B. protiv L. M. kao vl. TO "N." S. B., pa je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Uvidom u Sporazum o naknadi troškova zastupanja (list 71 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženica zaključili 17. svibnja 2007. godine te da je člankom 1. stavkom 2 određeno da u slučaju uspješnog završetka spora, tužitelju, među ostalim, pripadaju svi troškovi postupka te dosuđeni troškovi postupka.

 

              Osnovano je potraživanje tužitelja troška PDV-a, s obzirom da je riječ o trošku postupka, a prema Tbr.42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 91/04 i kasnijima, dalje: Tarifa) na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

 

              Uvidom u Sporazum o prestanku ugovora o radu (list 11 i 12 spisa) utvrđeno je da ga je tuženica osobno potpisala s K. H. k.d. 31. ožujka 2008. godine. Na istom je vidljivo da ga je 27. veljače 2009. godine faxom poslao odvjetnik D. Prema članku 4. tog sporazuma poslodavac K. će tuženici na ime otpremnine isplatiti iznos od 13.101,60 kn koji predstavlja dvije bruto plaće radnice, najkasnije do 15. travnja 2008. godine na tekući račun tuženice kod R. A. d.d. Prema članku 5. tog sporazuma radnica se obvezuje odmah po njegovom sklapanju predati ovom sudu svoj podnesak kojim se kao tužiteljica u parničnom postupku broj P-1110/07 odriče tužbenog zahtjeva u cijelosti i prava na žalbu na sudsku odluku povodom odricanja.

 

              Iz navedenog sporazuma nije vidljivo da je tuženica prilikom njegovog zaključenja bila zastupana po tužitelju. Tuženica na ročištu od 4. prosinca 2015. godine navodi da je tužitelj bio ljut što ona inzistira na prekidu radnog odnosa, kad je taj sporazum potpisala u njegovom uredu, i da je to učinila jer je tada već u S. dobila ponudu za radno mjesto.

 

              Prema odredbi članka 12. ZOO svaki podnesak i ispravu koje sastavi odvjetnik mora potpisati i na njih staviti pečat svog odvjetničkog ureda.

 

              Navedena isprava nije potpisana po tužitelju niti se na njoj nalazi pečat njegovog odvjetničkog ureda, a iz navedene izjave tuženice proizlazi da je Sporazum o prestanku ugovora o radu zaključen na njeno inzistiranje i protivno volji tužitelja. Sud ne nalazi razloga iz kojega tužitelj ne bi htio na Sporazumu o prestanku radnog odnosa naznačiti da ga tuženica zaključuje zastupana po njemu niti razloga iz kojega ne bi na isti stavio pečat svog odvjetničkog ureda. Nije osim toga jasno niti zašto bi odvjetnik D. kao punomoćnik K. tužitelju ovaj sporazum faksirao 27. veljače 2009. godine, dakle gotovo godinu dana nakon zaključenja. Stoga proizlazi da tvrdnje tuženice da ju je tužitelj zastupao u zaključenju tog sporazuma nisu osnovane. Njena tvrdnja da je taj sporazum potpisala u uredu tužitelja, sama po sebi, nije od značaja za ovaj postupak jer nije osnovano očekivati da bi ju tužitelj mogao pravno savjetovati o elementima tog sporazuma u trenutku kad je ona inzistirala na njegovom zaključenju i kad nije osnovano očekivati da bi savjet suprotan svojoj odluci uopće htjela poslušati.

 

              S obzirom da tužitelj tuženicu nije zastupao u zaključenju tog sporazuma, njegovom potraživanju naknade po ovoj osnovi nema mjesta. Osim toga, sporazum o zastupanju je zaključen za radni spor kojim se traži utvrđenje ništavosti odluke o upućivanju izvan procesa rada. Dakle, nije riječ o potraživanju naknade štete ni isplate, što je vidljivo iz prvostupanjske presude (list 19 spisa), pa tužitelju ne bi pripalo 20 % od iznosa koji nije utužen ni dosuđen. Stoga tužitelj neosnovano, uz trošak parničnog postupka, potražuje i iznos 20 % naknade isplaćene po Sporazumu o prestanku radnog odnosa. Možebitno očekivanje tužitelja da će tuženicu zastupati i u takvoj naknadnoj parnici ovdje nije od značaja, jer do takvog zastupanja nije došlo.

 

              Uvidom u presudu ovog suda broj P-1110/07-10 od 18. siječnja 2008. godine (list 19 do 23 spisa) utvrđeno je da je u pravnoj stvari tužiteljice L. M. protiv tuženika K. H. k. d. radi utvrđenja ništavosti odluke o upućivanju izvan procesa rada do donošenja konačne odluke o njezinom radnopravnom statusu kod tuženika točkom I. izreke ta odluka tuženika utvrđena ništavom, a točkom II. izreke je tuženiku K. H. k. d. naloženo tužiteljici L. M. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.830,80 kn. Ovaj iznos sukladan je potraživanju tužitelja po računu broj 02/09 (list 6 spisa) jer odgovara iznosu od 3.140,00 kn uvećanom za PDV po stopi od 22 %.

 

              Uvidom u podnesak tužitelja od 15. travnja 2008. godine (list 53 spisa) utvrđeno je da je on kao punomoćnik tuženice, u tom predmetu tužiteljice, poslao podnesak tužiteljice kojom ista povlači tužbu u toj pravnoj stvari, odriče se tužbenog zahtjeva i ne potražuje trošak parničnog postupka.

 

              Uvidom u presudu Županijskog suda u Sl. B. broj Gž-526/08-2 (list 54 i 55 spisa) utvrđeno je da je ista donesena 28. travnja 2008. godine, da ju je tužitelj primio 28. svibnja 2008. godine te da je istom odbijena žalba tuženika K. H. k. d. kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda od 18. siječnja 2008. godine broj P-1110/07-10.

 

              Stoga je odluka ovog suda kojom se nalaže K. k. d. naknaditi trošak postupka tužiteljici, ovdje tuženici, od 3.830,80 kn postala pravomoćna.

 

              Ovdje je potrebno primijetiti da je povlačenje tužbe u toj pravnoj stvari, odricanje od tužbenog zahtjeva i ne potraživanje troška parničnog postupka u parničnom postupku broj P-1110/07 u skladu s člankom 5. stavak 1 točka 1 Sporazuma o prestanku ugovora o radu (list 11 spisa) zaključenim nakon donošenja prvostupanjske odluke, kojim se tužiteljica u tom predmetu, ovdje tuženica, odriče tužbenog zahtjeva u cijelosti i prava na žalbu na sudsku odluku povodom odricanja. Naime, prema odredbi članka 331. a stavak 1 ZPP, ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja), dok je člankom 154. stavak 1 ZPP određeno da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Stranka čiji je tužbeni zahtjev odbijen je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu.

 

              Odricanje od tužbenog zahtjeva prema važećoj odredbi ZPP-a, odnosno povlačenje tužbe nakon zaključenja glavne rasprave prema tada važećoj odredbi ZPP-a, nije moguće nakon zaključenja glavne rasprave. Uvidom u navedeni spis utvrđeno je da nikakva odluka po ovom podnesku nije donesena. Stoga je predmetna izjava obvezno pravne naravi pa bi u slučaju pokušaja naplate te tražbine ovrhom predstavljala žalbeni razlog iz odredbe članka 46. stavak 1 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ).

                           

              S obzirom da je utvrđeno da je Sporazum o prestanku ugovora o radu zaključen na inzistiranje tuženice i uz ljutnju tužitelja, iz čega proizlazi da se on tome zapravo protivio, što je i razumljivo imajući u vidu da je u tom trenutku prvostupanjska presuda već bila donesena, proizlazi da je tuženica odgovorna za povlačenje tužbe pa slijedom toga treba snositi i trošak koji joj je navedenom presudom pravomoćno dosuđen, a koji bi prema Sporazumu o naknadi troškova zastupanja pripao tužitelju. Okolnost što se ovdje tuženici žurilo potpisati Sporazum o prestanku ugovora o radu nije od značaja za potraživanje tužitelja. Njene tvrdnje da joj tužitelj nije pružio odgovarajuću pravnu pomoć u situaciji kad joj K. nije htio vratiti radnu knjižicu nisu osnovane. Naime, s obzirom da je u tom trenutku usvojen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti odluke o upućivanju izvan procesa rada, radni odnos nije prestao, pa joj K. nije imao razloga vratiti radnu knjižicu. Taj razlog je nastao tek zaključenjem Sporazuma o prestanku ugovora o radu. Upravo je tuženica ovdje bila neodlučna, jer je prvo tužila K. radi povratka na to radno mjesto da bi se tijekom tog postupka predomislila i odlučila da tu ipak ne želi raditi. Moguće je da su se u međuvremenu, pronalaskom novog radnog mjesta, prilike promijenile pa je tuženica zato promijenila mišljenje, ali za to ne može kriviti tužitelja. Tuženici je kao odrasloj poslovno sposobnoj osobi trebalo biti jasno da se sporazumom zapravo nagodila s K. a da prilikom nagodbe svaka strana odustaje od dijela svog zahtjeva. Nije stoga bilo osnovano očekivati da bi K. s njom zaključio sporazum kojim ne bi ništa dobio. Iz ovih je razloga osnovano potraživanje tužitelja iznosa dosuđenog troška po presudi P-1110/07 koji s PDV-om po stopi od 22 % iznosi 3.830,80 kn.

 

              Tuženica je tužitelju iznos od 500,00 kn na ime predmetnog potraživanja platila 3. ožujka 2010. godine što je utvrđeno uvidom u nalog za plaćanje (list 13 spisa), dakle nakon donošenja rješenja o ovrsi, odnosno u trenutku kada je tuženica rješenje o ovrsi primila. Prema odredbi članka 158. stavak 1 ZPP ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. Međutim, tužitelj nije odmah povukao tužbu iako je uplatnica priložena prigovoru koji je tužitelj primio 17. ožujka 2010. godine. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 21. prosinca 2015. godine tužitelj je za taj iznos povukao tužbu u pogledu glavnog potraživanja pa je sud iznos glavnog potraživanja na koji tužitelj ima pravo umanjio za navedeni iznos.

 

              Tuženica u ovom postupku ne osporava postojanje duga tužitelju u iznosu od oko 1.471,46 kn, od kojeg je platila 500,00 kn, smatrajući da je potraživanje tužitelja osnovano u pogledu isplate iznosa od 20 % od iznosa predviđenog za isplatu na račun stranke, osporavajući pri tome osnovanost potraživanja tužitelja na ime troškova postupka dosuđenih u iznosu do 3.830,80 kn. Potrebno je međutim ovdje primijetiti da, osim što je tuženica pravno neuka, ona priznaje potraživanje tužitelja po onoj osnovi koja je za nju u pogledu iznosa povoljnija.

 

              Sukladno odredbi članka 65. stavak 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 38/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je. Stoga je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

 

              Tužitelju su na temelju odredbe članka 29. stavak 1 i 2 ZOO dosuđene i zakonske zatezne kamate koje na temelju Tbr. 48. stavak 5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) teku od dospjelosti odvjetničke usluge. Dospjelost ovdje nastupa otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, neovisno o danu izdavanja računa. Tuženica je izjavila da je punomoć tužitelju otkazala 18. svibnja 2009. godine, što je vidljivo i iz izjave (list 41 do 43 spisa) a tužitelj ovu tvrdnju nije osporio. 

 

              Tužitelju su na temelju odredbe članka 154. stavak 2 ZPP dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 1.122,43 kn. Trošak tužitelja sastoji se od troška ovršnog postupka u iznosu od 469,50 kn, na ime javnobilježničke nagrade u iznosu od 330,00 kn obračunato prema članku 3. i 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj: 151/05, dalje: Pravilnik), s PDV-om obračunatim na ovu nagradu po stopi od 23 % u iznosu od 75,90 kn, troška sastava ovršnog prijedloga u iznosu od 1.000,00 kn, obračunato prema Tbr.11 točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 148/09, dalje: OT), PDV-a obračunatog po stopi od 23 % na ovaj trošak u iznosu od 230,00 kn prema Tbr.42 OT, ili ukupno 1.635,90 kn, te od troška parničnog postupka u iznosu od 652,93 kn koji se sastoji od troška pristupa na ročište održano 6. studenog 2013. godine u iznosu od 1.000,00 kn, obračunato prema Tbr.9 točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), troška pristupa na ročište od 19. listopada 2015. godine u iznosu od 500,00 kn, obračunato prema Tbr.9 točka 2 Tarife, PDV-a obračunatog na ove troškove po stopi od 25 % u iznosu od 375,00 kn prema Tbr.42 Tarife, i troška pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn prema Tar.br.2 stavak 1 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), sve prema vrijednosti predmeta spora od 11.602,56 kn, ili ukupno 2.275,00 kn, sveukupno 3.910,90 kn. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu sa 28,70 % pripada mu iznos troška od 1.122,43 kn, na ime troška ovršnog postupka 469,50 kn, a na ime parničnog troška 652,93 kn.

 

              Sud tužitelju nije priznao javnobilježnički trošak, jer tužitelj nije dokazao od čega se isti sastoji niti njegovu osnovanost, trošak zastupanja na raspravi od 4. prosinca 2015. godine, jer je na toj raspravi sud odlučio da trošak tog ročišta pada na teret tužitelja neovisno o ishodu parnice, trošak podnesaka od 20. srpnja 2011. godine, 6. ožujka 2012. godine i 24. travnja 2014. godine, jer ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka, trošak podneska od 25. svibnja 2012. godine, jer istoga nema u sudskom spisu, ni trošak podneska od 29. studenog 2013. godine, jer je tužitelj sporazum koji je ovim podneskom dostavio u spis trebao dostaviti na prvo ročište, niti trošak pristojbe na tužbu s obzirom da je predmetni postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu pa se u tom slučaju pristojba na tužbu ne plaća. Sud tužitelju nije priznao niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelj na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o ovom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem, prema vrijednosti predmeta spora od 11.102,56 kn.

 

              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.             

                           

U Slavonskom Brodu 5. veljače 2016. godine