Broj: Gž-4018/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku S. H., odvjetniku iz O. društva H. i partneri iz Z., protiv tuženika M. M. I. S. U. R., …, zastupanog po punomoćnicima iz O. društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-1306/12 od 01. ožujka 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Prihvaća se žalba tuženika, te se p r e i n a č u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-1306/12 od 01. ožujka 2013. godine i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike isplaćene kupoprodajne cijene temeljem Ugovora o nabavi broj 65/04-11-09 od 02.11.2009.g., Dodatka I Ugovoru o nabavi broj 65/04-11-09 od 22.12.2009.g. i Dodatka II Ugovora o nabavi broj 65/04-11-09 od 30.06.2010.g., iznos od 101.293,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos od 01.07.2011.g. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.663,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, 01.03.2013.g. pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

 

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 15.781,75 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 101.293,70 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 13.663,50 kn.

 

Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

 

              Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike isplaćene

kupoprodajne cijene, temeljem Ugovora o nabavi broj 65/04-11-09 od 02.11.2009.g., Dodatka I Ugovoru o nabavi broj 65/04-11-09 od 22.12.2009.g. i Dodatka II Ugovora o nabavi broj 65/04-11-09 od 30.06.2010.g., isplati iznos od 101.293,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke dana 02. studenog 2009. godine zaključile Ugovor o nabavi broj 65/04-11-09, a potom Dodatak I Ugovoru o nabavi broj 65/04-11-09 dana 22. prosinca 2009.g, te Dodatak II Ugovora o nabavi broj 65/04-11-09 dana 30.06.2010. godine, i to tužitelj u svojstvu isporučitelja, a tuženik u svojstvu naručitelja. Utvrđuje da je tuženik izvršio obročno plaćanje iznosa od 950.000,00 kn i to prvi obrok u iznosu od 177.500,00 kn na dan 06.11.2009.g, drugi obrok u iznosu od 60.000,00 kn na dan 01.12.2009.g., treći obrok u iznosu od 50.000,00 kn na dan 05.03.2010.g., te četvrti obrok u iznosu od 662.500,00 kn na dan 14.09.2010.g. Utvrđuje da je člankom 3. stavkom 1. Ugovora o nabavi ugovoreno: "Naručitelj se za djela iz čl. 2 ovog Ugovora obvezuje isplatiti isporučitelju iznos od 950.000,00 kn (slovima: devetstopedesettisuća kuna) bez PDV-a na žiro račun broj …. otvoren kod Z. banke pri čemu ugovorne strane suglasno utvrđuju primjenu valutne klauzule prema kojoj će se ova vrijednost obračunavati prema srednjem tečaju HRK u odnosu prema US$, a koji objavi HNB i koji vrijedi na dan potpisivanja ovoga Ugovora." Prema tečajnoj listi HNB-a da proizlazi da je na dan plaćanja prvog obroka (06.11.2009.g.) plaćeni iznos od 177.500,00 kn prema važećem tečaju iznosio 36.291,10 USD, da je na dan plaćanja drugog obroka (01.12.2009.g). plaćeni iznos od 60.000,00 kn prema važećem tečaju iznosio 12.339,39 USD, da je na dan plaćanja trećeg obroka (05.03.2010.g.) plaćeni iznos od 50.000,00 kn prema važećem tečaju iznosio 9.937,65  USD, te da je na dan plaćanja četvrtog obroka (14.09.2010.g). plaćeni iznos od 662.500,00 kn prema važećem tečaju iznosio 116.357,92 USD. Prvostupanjski sud utvrđuje da je iznos od 950.000,00 kn na dan sklapanja Ugovora o nabavi prema važećem tečaju toga dana (02.11.2009.g.) iznosio 195.171,17 USD, a na dan plaćanja posljednjeg obroka kupovnine da je taj iznos predstavljao ukupno 174.361,06 USD, čime da je nastala razlika od 20.810,11 USD u odnosu na dan sklapanja Ugovora, a što po tečaju od 02.11.2009.g. iznosi utuženo potraživanje tužitelja u iznosu od 101.293,70 kn. Utvrđuje da iz iskaza tužitelja i svjedokinje J. Z., potpisnice predmetnog Ugovora na strani tuženika, proizlazi da je postojala volja i namjera ugovornih strana unijeti valutnu klauzulu u predmetni Ugovor tako što je iznos kupovnine od 950.000,00 kn predstavljao kunsku protuvrijednost američkih dolara prema tečaju na dan potpisivanja Ugovora od 02.11.2009.g na način da su stranke visinu novčane obveze ugovorile u domaćoj valuti i vezale za protuvrijednost strane valute (USD) na dan sklapanja Ugovora o nabavi 02.11.2009.godine. Kako je na dan sklapanja ugovora o nabavi 02.11.2009.g. ugovoreni iznos od 950.000,00 kn primjenom navedenog tečaja od 4,867522 iznosio 195.171,17 USD, sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli da tužitelju pripada isti iznos u trenutku plaćanja posljednjeg obroka dana 14.09.2010.g. Prvostupanjski sud utvrđuje da je volja stranaka ugovaranjem valutne klauzule bila da se tužitelj osigura u pogledu vrijednosti novca obzirom na ugovorenu obročnu otplatu kupovnine, tako da u konačnici dobije onu kunsku protuvrijednost dolarskog iznosa kupovnine na dan sklapanja Ugovora o nabavi prema tada važećem deviznom tečaju HNB-a, sukladno čemu da je i unesena kupovnina u iznosu od 950.000,00 kn kao protuvrijednost 195.171,177 USD. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.  

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a.

 

Osnovani su, međutim, žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev (nepotrebno tumačeći Ugovor stranaka), budući da je tužbeni zahtjev valjao odbiti iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

 

Naime, sporno je tumačenje odredbe članka 3. stavka 1. Ugovora o nabavi, odnosno sporno je kako je ugovorena kupoprodajna cijena (odnosno, koliko ona iznosi); tužitelj je mišljenja da je ugovorena valutna klauzula i da je kupoprodajna cijena od 950.000,00 kn vezana uz tečaj američkog dolara, dok je tuženik mišljenja da kupoprodajna cijena iznosi 950.000,00 kn. Prvostupanjski sud smatrao je da je ugovorna odredba o kupoprodajnoj cijeni sporna, te ju je tumačio pozivom na odredbu članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08), utvrđujući pravu volju stranaka. Ovaj sud je mišljenja da, iako je odredba o kupoprodajnoj cijeni „nespretno“ formulirana (odnosno sadrži nepotreban dio o tečaju USD i valutnoj klauzuli), nije riječ o spornoj odredbi koju bi trebalo tumačiti, pogotovo ako se uzme u obzir i sadržaj stavka 2. članka 3. Ugovora.

 

Naime, iz naprijed citirane odredbe članka 3. stavka 1. Ugovora proizlazi da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju iznos od 950.000,00 kn. Nastavak odredbe formuliran je kako slijedi: „pri čemu ugovorne strane suglasno utvrđuju primjenu valutne klauzule prema kojoj će se ova vrijednost obračunavati prema srednjem tečaju HRK u odnosu prema US$, a koji objavi HNB i koji vrijedi na dan potpisivanja ovoga Ugovora." Iz navedene formulacije prvostupanjski sud pogrešno je zaključio da je ugovorena valutna klauzula. Naime, kod valutne klauzule obveza je izražena u stranoj valuti, a plaćanje se obavlja u domaćoj valuti. Međutim, u konkretnom slučaju obveza je izražena u domaćoj valuti (950.000,00 kn), a i samo plaćanje je ugovoreno u domaćoj valuti i nigdje se ne spominje niti jedan iznos u bilo kojoj stranoj valuti, pa niti u USD, već samo iznos u kunama. Da je tome tako ukazuje i stavak 2. citiranog članka Ugovora kojim je ugovorena dinamika plaćanja iznosa od 950.000,00 kn (u četiri obroka u kunama), koja se odredba mijenjala Dodatkom I i Dodatkom II Ugovora samo u odnosu na visinu obroka (tako je Ugovorom ugovoreno da prvi obrok iznosi 177.500,00 kn i plaća se na dan potpisivanja ugovora i to kasnijim izmjenama nije mijenjano, nadalje Ugovorom je ugovoreno da drugi obrok iznosi 122.500,00 kn, a kasnije je visina tog obroka smanjena na iznos od 60.000,00 kn, zatim je Ugovorom ugovoreno da treći obrok iznosi 300.000,00 kn, kasnije je njegova visina povećna na iznos od 362.500,00 kn, da bi Dodatkom II bio smanjen navedeni obrok na iznos od 50.000,00 kn, da bi zbog toga bio povećan posljednji obrok čija je visina prvobitno ugovorena u iznosu od 350.000,00 kn, a kasnije je, zbog izmjene visine ostalih obroka, taj obrok iznosio 662.500,00 kn). Dakle, i u stavku 2. odredbe članka 3. Ugovora nigdje se niti jednom riječju ne spominje vezivanje plaćanja uz tečaj USD, nego samo i isključivo ugovoreno je plaćanje obroka u kunama. Tako je npr. u Dodatku II Ugovora utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 50.000,00 kn na ime trećeg obroka, međutim, nigdje nije navedena protuvrijednost istog u valuti USD, što tužitelj čini u tužbi.

Prvostupanjski sud poziva se na iskaz svjedokinje J. Z., tadašnje ravnateljice tuženika koja je potpisala predmetni Ugovor. Međutim, navedena svjedokinja je iskazala da je ona povjesničar umjetnosti i time se ogradila od tumačenja Ugovora jer ona nije niti sudjelovala u njegovom sastavljanju. Ugovor su sastavile pravna služba tuženika i tužiteljevi odvjetnici. Što se tiče pozivanja pvostupanjskog suda na iskaz tužitelja, valja reći da tužitelj tumači Ugovor u svoju korist zbog čega je podnio tužbu.

 

Podredno, čak i kada bi se prihvatilo da je ugovorena valutna klauzula, niti tada tumačenje tužitelja na kojem se temelji tužba ne bi bilo ispravno jer je ugovorena primjena samo srednjeg tečaja HRK prema USD koji vrijedi na dan potpisivanja ugovora, a ne i kasnijih tečaja, a upravo je tužitelj uzeo tečaj kada je plaćen posljednji obrok zbog čega je došlo do razlike (a tečaj na dan plaćanja posljednjeg obroka nigdje se ne spominje).

 

Slijedom iznesenog, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 950.000,00 kn, a kako je nesporno da je tuženik kupoprodajnu cijenu podmirio u cijelosti, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

              S obzirom na preinačenje presude, valjalo je odlučiti o parničnom trošku tuženika u smislu odredbe članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. i 155. ZPP-a. Parnični trošak tuženika obuhvaća nagradu za sastav odgovora na tužbu (2.500,00 kn), nagradu za zastupanje na ročištima dana 26.10.2012. (1.250,00 kn) i 14.02.2013. (2.500,00 kn), PDV (1.562,50 kn), trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu (658,00 kn) i trošak svjedoka (685,00 kn), ukupno 9.155,50 kn. Tuženiku pripada i trošak žalbenog postupka koji obuhvaća nagradu za sastav žalbe (3.125,00 kn), PDV (781,25 kn) i sudsku pristojbu na žalbu (2.720,00 kn), ukupno 6.626,25 kn. Stoga je valjalo obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 15.781,75 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

 

              Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 10. veljače 2016. godine