Broj: Gž-3904/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci,  u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz O., …, OIB: …, zastupanog  po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda A. B. J. i A. T., odvjetnicama u R., protiv tuženika S.G. S. d.o.o.  K., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima A. I. i S. N., odvjetnicima u  R., radi isplate plaće,  odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2711/2011 od 29. ožujka 2013. godine, u sjednici vijeća 10. veljače 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2711/2011 od 29. ožujka 2013.  godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati na ime naknade bruto plaće i dnevnica iznos od 11.308,93 kn uz zakonske zatezne kamate  na iznose i po stopi pobliže opisano u točki I/1 izreke te nadoknadi trošak parničnog postupka (točka I/2. izreke).

 

Točkom II izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 31.830,01 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

 

Točkom III izreke tužitelju je naloženo tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 11.147,50 kn.

 

Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova cijelog postupka, odnosno podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu plaća i dodataka na plaću temeljem ugovora o radu.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. svibnja 2009., koji je  radni odnos prestao temeljem sporazuma sklopljenim među strankama s pravnim učinkom od 8. travnja 2010. god.

 

I u ovoj fazi postupka sporno je postoji li dugovanje tuženika prema tužitelju s osnove neisplaćenih plaća i dnevnica u iznosu od 11.308,93 kn.

 

Prvostupanjski sud po provedenom postupku u bitnom utvrđuje da tuženik nije tužitelju pravovremeno isplaćivao plaće utvrđene ugovorom o radu, visina kojih je bila dogovorena u iznosu od 3.655,40 kn, s dodacima utvrđenim ugovorom o radu.

 

Uvidom u sporazum o raskidu ugovora o radu od 8. travnja 2010. (dalje sporazum), utvrđuje da su stranke postigle sporazum temeljem kojeg je raskinut ugovor o radu te da je kao dan prestanka radnog odnosa određen 8. travnja 2010.god., bez otkaznog roka. Utvrđuje i da su odredbom čl. 4. sporazuma stranke dogovorile da radnik prema poslodavcu na ime neisplaćenih, a  dospjelih naknada plaće na dan 8. travnja 2010.god. ima potraživanje u ukupnom iznosu od 19.508,61 kn s kamatom na pojedine iznose dužne plaće pobliže navedene za svaki pojedini mjesec.

 

Slijedom utvrđenja iz sporazuma zaključuje da je radni odnos stranaka prestao sukladno odredbi čl. 104. st. 4. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje ZR). Stajališta je da su sporazumom stranke ugovorile i dugovanje u pogledu plaća koje tuženik ima prema tužitelju, upravo u iznosu koji su naveli u sporazumu. Time da se tužitelj zapravo odrekao svih preostalih potraživanja po osnovu plaće u razdoblju rada kod tuženika.

 

Citira odredbu čl. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO), prema kojoj sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, koje se načelo autonomije volje ugovornih strana primjenjuje i na odnose radnika i poslodavca sukladno odredbi čl. 6. st. 4. ZR-a, u smislu koje odredbe da ugovorne strane   mogu slobodno ugovoriti i svoja dugovanja po osnovu plaće koja su već dospjela.

 

Iz dokumentacije priležeće spisu utvrđuje da je tuženik uplatama od 21. svibnja 2010 . platio tužitelju iznos od 20.012,55 kn, kao i da je obvezu isplate dužnih plaća po mjesecima uplaćivao u većem iznosu od dogovorenog u sporazumu, sljedom čega zaključuje da je na taj način tuženik dijelom podmirio i dugovanje u pogledu kamate, odnosno u cijelosti potraživanje tužitelja iz Sporazuma.

 

Nastavno je stajalište suda da temeljem Sporazuma stranke nisu dogovorile naknadu za isplatu bilo kakvih dnevnica, dok iz  iskaza z.z. tuženika i svjedoka Č., koje prihvaća, zaključuje da je između stranaka dogovoreno da će tuženik kao  naknadu za rad na terenu – u Zadru, tužitelju plaćati na ruke 5 EUR po satu, koja naknada da je tužitelju isplaćena.

             

Ocjenjujući provedene dokaze primjenom odredbe čl. 8. i 221.a ZPP-a, stajalište je suda da je tužiteljev zahtjev neosnovan, budući da tužitelj potražuje sve razlike isplate plaće suprotno dogovoru sa tuženikom, a koji dogovor je od strane tuženika ispunjen, isplatama izvršenim 21. svibnja 2010. god.

 

Kako je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, konačno potražujući isplatu  iznosa od  11.308,93 kn, kojoj dispoziciji tužitelja se tuženik protivio, odbija i preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 31.830,00 kn. Odluku o trošku temelji  na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155 st. 1. ZPP- a.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da u postupku suda prvog stupnja i donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih procesnih povreda u okviru citiranih zakonskih odredbi, pri čemu, tužitelj  žalbenim navodima niti opisno ne ukazuje na postojanje neke od bitnih procesnih povreda.

 

Neosnovani su žalbeni razlozi o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Tužitelj u žalbi u bitnom ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se potpisivanjem sporazuma odrekao svih preostalih potraživanja pripadajućih mu po osnovi plaća tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika.  Navodi da sporazumom nije određeno da se tužitelj odriče eventualnih naknadnih potraživanja prema poslodavcu, da stranke nisu ugovorile da nemaju drugih potraživanja osim utvrđenih u sporazumu, jer da tužitelj nikada nije izjavio tuženiku da neće zahtijevati ispunjenje daljnjih obveza.

 

Vezano uz iznesene žalbene navode ističe se da je pravilno  prvostupanjski sud utvrdio da su stranke 8. travnja 2010. god. zaključile sporazum o prestanku ugovora o radu, kojim sporazumom je u toč. 4. utanačeno da tužitelj, ima prema poslodavcu, tuženiku, na ime dospjelih naknada plaća potraživanje u ukupnom iznosu od 19.508,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i po dospijeću pobliže navedeno tom toč. sporazuma. 

 

Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, obveza na isplatu plaća dospijeva za vrijeme trajanja ugovora o radu, a radnik se može odreći tražbine koja je već dospjela. Činjenica je da navedenim sporazumom  nije izričito navedeno da tužitelj nema novčanih tražbina niti drugih zahtjeva i prava prema tuženiku pa su utoliko osnovani žalbeni navodi da se tim sporazumom tužitelj nije odrekao jer se i nije mogao odreći nedospjelih potraživanja. 

 

Prema stajalištu ovoga suda ugovor o radu u konkretnom slučaju prestao je sporazumom stranaka. Budući da se tužiteljeve tražbine prema tuženiku odnose na razliku plaće odnosno dodataka na plaću za vrijeme trajanja radnog odnosa, dok je trajao ugovor o radu, dakle, na razdoblje prije sklapanja sporazuma s tuženikom (raskida ugovora o radu), odnosno na već tada dospjele tražbine, protivno žalbenim navodima, tužitelj se tih tražbina mogao valjano odreći, a što je kao pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

 

Međutim, iz stanja spisa evidentno proizlazi da je tuženik po zaključenju sporazuma, 21. svibnja 2010. god. uplatio tužitelju iznos od 20.012,55 kn, pa je za zaključiti da je tuženik podmirio tužiteljevu tražbinu utvrđenu sporazumom, uvećanu za obračunatu zateznu kamatu po tuženiku, visina koje kamate nije bila sporna u postupku, a slijedom čega je tužitelj djelomično povukao tužbu i smanjio svoju tražbinu.

 

Iz stanja u spisu proizlazi i da tužitelj nije dokazao potraživanje s osnova dnevnica, kao dodatka na plaću,  za vrijeme dok je rad obavljao u Z., što je kao pravilno zaključio prvostupanjski sud utvrđujući da prema iskazima saslušanih svjedoka, kojima je pravilno poklonjena vjera, proizlazi da je među strankama bila dogovorena naknada za rad na terenu – u Z., u visini od 5,00 Eur po satu na ruke radniku, koja je naknada tužitelju isplaćena. Stajalište je i ovoga suda da bi u takvim okolnostima da naknada tužitelju prema ugovoru o radu s bilo kojeg osnova nije isplaćena, takva tražbina s osnova dnevnica  bila navedena u sporazumu o raskidu ugovora o radu kojeg je sačinio sam tužitelj.

 

Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije u obvezi isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja odlučio i o naknadi troškova parničnog postupka u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

              Žalbenim navodima tužitelj ističe i da je djelomično smanjio tužbeni zahtjev pa da bi za odlučivanje o parničnom trošku došla u primjenu odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 193. st. 2. ZPP-a,  prema kojoj je u slučaju povlačenja tužbe nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu, tuženik dužan naknaditi troškove tužitelju. S tim u vezi treba navesti da je tuženik djelomično  udovoljio tužiteljevu zahtjevu još 21. svibnja 2010.god, dok je tužitelj djelomično povukao tužbu za plaćeni iznos tek podneskom od 5. veljače 2013.god, kojoj dispoziciji tužitelja se tuženik protivio. U takvoj situaciji, tuženik je, koristeći procesna ovlaštenja koje mu daje ZPP, a kako se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bio  ovlašten usprotiviti se povlačenju tužbe, zbog čega je prvostupanjski sud trebao meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu. U takvim je okolnostima prvostupanjski sud  o trošku postupka pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Vezano uz žalbene navode da odluka o troškovima nije obrazložena, ističe se i da je pravilno  prvostupanjski sud utvrdio visinu parničnog troška kojeg je tužitelj u obvezi naknaditi tuženiku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 148/09, -), iako prvostupanjski sud nije posebno obrazložio koje je radnje pritom priznao tuženiku.

 

Iz stanja spisa, priloženog troškovnika na listu 172, proizlazi da je tuženiku pravilno priznat ukupno zatraženi trošak u iznosu od 11.147,50 kn, koji se odnosi na trošak sastava žalbe na presudu zbog ogluhe, trošak sastava jednog obrazloženog podneska po Tbr. 8/1 (29.11.12.), trošak sastava dva podneska po Tbr. 8/3 (03.02.12. i 21.06.12.), trošak zastupanja na pet ročišta po Tbr. 9/1, trošak zastupanja na jednom  ročištu po Tbr 9/2 (06.06.12), sve uvećano za PDV po Tbr. 42. te trošak sudske pristojbe na žalbu od 835,00 kn,  sve prema vrijednosti predmeta spora kao u tužbi.

 

 

              Iz tih je razloga trebalo  odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1 ZPP-a.

 

U Rijeci, 10. veljače 2016. godine