Broj: Gž-2593/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz R., …, zastupanog po punomoćnicima iz O. ureda P.-G.-D.-V.-K. iz R., protiv tuženika B. K. d.d. V., …, zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku iz I.-G., radi utvrđenja ništetnosti, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-1177/12 od 07. studenog 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se p o t v r đ u j e  presuda  Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-1177/12 od 07. studenog 2012. godine u točki 1. izreke u cijelosti i u dijelu točke 2. izreke do iznosa od 3.950,00 kn.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i citirana presuda p r e i n a č u j e  u dijelu točke 2. izreke preko iznosa od 3.950,00 kn na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška preko iznosa od 3.950,00 kn do iznosa od 5.200.00 kn, za iznos od 1.250,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da utvrdi ništetnom zadužnica na iznos od 194.000,00 EUR-a od dana 26. ožujka 2009. godine na kojoj je njegov (tužiteljev) potpis ovjeren dana 27. ožujka 2009. godine kod javnog bilježnika V. P. iz R. pod brojem OV-8391/2009 i da se tuženiku zabrani podnošenje predmetne zadužnice na prisilnu naplatu. Točkom 2. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.200,00 kn.

 

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na parnični trošak.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom zadužnica na iznos 194.000,00 EUR-a od dana 26. ožujka 2009. godine na kojoj je tužiteljev potpis ovjeren dana 27. ožujka 2009. godine kod javnog bilježnika V. P. iz R. pod brojem OV-8391/2009 i da se zabrani tuženiku podnošenje predmetne zadužnice na prisilnu naplatu.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj potpisao običnu zadužnicu dana 26. ožujka 2009.g. kojom je dao suglasnost da se radi naplate tražbine tuženika u iznosu od 194.000,00 EUR, koja proizlazi iz Ugovora o kreditu br. 31008001971 zaključenog između društva M. d.o.o. kao korisnika kredita i B. K. d.d. kao banke, zaplijene svi računi i to kunski i devizni koji su na ime društva otvoreni ili budu otvoreni u bilo kojoj banci u Republici Hrvatskoj ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa, da je ta pravna osoba danom kada joj bude dostavljena ta zadužnica ovlaštena plijeniti takve račune i bez točno označenog broja računa do iznosa navedenog u zadužnici, te da se novac s tih računa u skladu s tom zadužnicom izravno isplati vjerovniku B. K. d.d. na račun ili na način koji vjerovnik odredi, pa sve do potpunog namirenja vjerovnika. Utvrđuje da zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina na svim računima dužnika i prenosi na B. K. d.d. radi naplate uz uvjet javnobilježničke ovjere, da je zadužnicu potpisao tužitelj i da je na istoj ovjerio potpis 27. ožujka 2009.g. kod javnog bilježnika V. P.. Utvrđuje da tužitelj nije dokazao da mu se aktivacijom predmetne zadužnice plijeni cijela plaća, a ne samo 1/3 kako je to propisano Ovršnim zakonom, a što se tiče navoda tužitelja da je njegov potpis samo ovjeren kod javnog bilježnika utvrđuje da je u predmetnom razdoblju bila dovoljna samo ovjera potpisa kod javnog bilježnika, odnosno da istu nije trebalo i solemnizirati kod javnog bilježnika. Utvrđuje nadalje da je u zadužnici došlo do pogreške u pisanju i to iz razloga jer iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 31008001971 sa sporazumom o  osiguranju novčane tražbine proizlazi da tužitelj daje, između ostalog, i jednu običnu zadužnicu kojom odgovara svojom imovinom. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao niti jedan razlog koji zadužnicu čini ništetnom jer da predmetna zadužnica nije protivna niti Ustavu, niti prisilnom propisu, niti moralu društva zbog onih razloga na koje se pozvao tužitelj, a niti zbog kojeg drugog razloga. Stoga je odbio tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 221a. ZPP-a u vezi s člankom 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08), odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je za svoju odluku dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pri tome prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud trebao utvrditi  koliko je zaplijenjeno sredstava s njegovih računa, te da li su bili ispunjeni uvjeti za aktiviranje zadužnice. Naime, ovo je postupak radi utvrđenja ništetnosti, pa su navedene činjenice irelevantne.

 

Nadalje, zadužnica nije ništetna stoga što obveza glasi na stranu valutu. Naime,  predmetna zadužnica poziva se na Ugovor o kreditu broj 31008001971 od 26.03.2009. godine (jer se navodi da navedena tražbina proizlazi iz navedenog Ugovora o kreditu), a navedeni Ugovor o kreditu sadrži valutnu klauzulu jer tražbina glasi na iznos od 194.000,00 EUR plativo u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Podredno, čak i kad bi se smatralo da navedena obveza protivno zakonu glasi u stranoj valuti, to ne čini zadužnicu ništetnom jer je u takvom slučaju rješenje predviđeno člankom 22. stavkom 3. ZOO-a.  

 

Tužitelj u žalbi nadalje ističe da je predmetnom zadužnicom dao suglasnost da se zaplijene svi računi....“koji su na ime društva otvoreni ili budu otvoreni“, pa da nije potpisivanjem predmetne zadužnice dao suglasnost da se zaplijene njegovi računi. Ti navodi su irelevantni. Naime, proizlazi da su temeljem navedene zadužnice zaplijenjena određena novčana sredstva s tužiteljevih računa, a tužitelj smatra da do toga nije smjelo doći s obzirom da nije dao suglasnost za zapljenu svojih računa, nego računa trgovačkog društva. Zadužnica je vrijednosni papir i predstavlja instrument osiguranja tražbine, pa je tužitelj po ovjeri potpisa kod javnog bilježnika dao suglasnost da se radi naplate novčane tražbine iz navedenog ugovora o kreditu zaplijene svi njegovi računi i da se izravno vjerovniku (tuženiku) izvrši isplata. Takva isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi prema članku 183. stavku 1. Ovršnog zakona (NN 57/96…67/08) pa tužitelj neosnovano opisanim žalbenim navodima osporava pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Zabrana tuženiku da podnese zadužnicu na naplatu predstavlja pravnu posljedicu ništetnosti, a kako zadužnica nije utvrđena ništetnom, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na pravne posljedice ništetnosti. 

 

Djelomično su, međutim, osnovani žalbeni navodi tužitelja koji se tiču visine parničnog troška. Naime, kako je vrijednost predmeta spora utvrđena s iznosom od 10.000,00 kn, visina naknade za svaku radnju iznosi 750,00 kn, a ne 1.000,00 kn, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu. Stoga tuženiku pripada naknada za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn, naknada za zastupanje na tri ročišta u ukupnom iznosu od 2.250,00 kn s pripadajućim PDV-om od 750,00 kn, kao i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno iznos od 3.950,00 kn, dok je u preostalom dijelu valjao odbiti zahtjev za naknadom parničnog troška.

 

Trošak žalbenog postupka tužitelju nije dosuđen jer u žalbenom postupku nije uspio u odnosu na glavnu stvar, nego samo djelomično u odnosu na parnični trošak.

 

              Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. i 380. točke 3. ZPP-a.

 

U Rijeci, 10. veljače 2016. godine