Broj: Gž-1547/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š., OIB:…, iz Z., koju zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika „Z. H.“ d.o.o., OIB:… Z. kojeg zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., radi naknade štete, povodom žalbi tuženika i tužiteljice podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 82 Pn-99/11-57 od 25. rujna 2014.g., dana 10. veljače 2016.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 82 Pn-99/11-57 od 25. rujna 2014.g.

 

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč. I/ izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 18.678,62 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2010.g. do isplate, te joj nadoknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 10.414,81 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2014.g. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana. U toč. II/ izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.400,00 kn sa zateznim kamatama. U toč. III/ izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

 

Pravodobno podnesenom žalbom tuženik navedenu presudu pobija u toč. I/ i III/ izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu njegova parničnog troška.

 

Tužiteljica u svojoj pravodobno podnesenoj žalbi pobija toč. II/ izreke prvostupanjske presude zbog „svih žalbenih razloga“, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu njezinih cjelokupnih parničnih troškova, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice, dok tužiteljica u odgovoru na tuženikovu žalbu navode iste kvalificira paušalnim i neosnovanim te predlaže da sud tuženikovu žalbu odbije, a njoj da dosudi troškove žalbenog i parničnog postupka u cijelosti.

 

Žalbe su neosnovane.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete prouzročene štetnim događajem od 26. prosinca 2009.g.

 

Djelomično prihvativši, a djelomično odbivši tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud svoju presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-         da nije sporna aktivna legitimacija niti nastanak štetnog događaja, kao ni da je tužiteljica za popravak oštećenog vozila platila iznos od 16.258,62 kn, a za iznajmljivanje drugog vozila iznos od 2.420,00 kn,

 

-         da u Z., na kojoj se štetni događaj dogodio, predstavlja nerazvrstanu cestu koju je sukladno čl. 13. Odluke o nerazvrstanim cestama dužan održavati tuženik,

 

-         da je do štetnog događaja došlo kada je tužiteljica osobnim vozilom pokušala prijeći preko dijela kolnika prekrivenog vodom, preko kojeg dijela su vozila iz suprotnog smjera prethodno uspješno prelazila, time da nigdje nije bilo znaka upozorenja ili opasnosti da kretanje tim dijelom kolnika, otvorenim za promet, nije sigurno,

 

-         da cijena popravka tužiteljičina vozila u iznosu od 16.258,62 kn odgovara imovinskoj šteti nastaloj u predmetnom štetnom događaju,

 

-         da popravak motora u slučaju konkretnog kvara traje oko pet radnih dana,

 

-         da unajmljivanjem vozila za ukupan iznos od 2.400,00 kn tužiteljica nije povećala štetu, već je na taj način uspostavila stanje kakvo je bilo prije njezine štete,

 

-         da je u slučaju kvara kakav je nastao u konkretnom slučaju potrebno isušivanje vozila, a isto se može obaviti na skuplji način – ostavljanjem vozila u komori za lakiranje u vremenu od barem 48 sati, što košta oko 2.400,00 kn, ili na jeftiniji način – ostavljanjem vozila u grijanom prostoru tijekom 10-15 dana,

 

-         da tužiteljica sve do nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka nije tvrdila da bi nakon popravka motora svoje vozilo sušila u komori za lakiranje, a nakon što je istaknula zahtjev za naknadu imovinske štete i u tom smislu, nije dokazivala da bi joj taj trošak nastao odnosno da bi istog platila,

 

te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da je tužitelj zbog neudovoljavanja obvezi održavanja nerazvrstane ceste dužan tužiteljici, sukladno čl. 1084., čl. 1045. st. 1. i čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08), naknaditi pretrpljenu imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 18.678,62 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Tuženik u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešno utvrdio nespornom činjenicu da je do štetnog događaja došlo uslijed tužiteljičinog prolaska kroz lokvu vode. Suprotno tome, tuženik smatra da je do štetnog događaja došlo zbog pokušaja vožnje preko poplavljenog dijela kolnika, a daljnji pogrešan zaključak nalazi u utvrđenju njegove pasivne legitimacije. Pritom ističe da u postupku nije utvrđeno da je do poplavljivanja došlo uslijed neodržavanja slivnika i slivničke rešetke niti je utvrđeno da slivnik nije povezan s kanalizacijskom mrežom, već je utvrđeno da je voda prodrla s južne i sjeverne strane livade, a s time u vezi tuženik ukazuje da je u čl. 14. Odluke o nerazvrstanim cestama propisano da pravna osoba koja održava nerazvrstane ceste ne obavlja radove na održavanju zatvorenog sustava za odvodnju oborinskih voda s prometnih površina i uređenih zelenih površina na zemljištu koje pripada nerazvrstanoj cesti. Zbog navedenog tuženik smatra da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a taj žalbeni razlog ističe i zbog toga što je utvrđeno da je tužiteljica na vrijeme uočila poplavljeni dio kolnika, zbog čega on smatra da se ne može prihvatiti zaključak da tužiteljica ničime nije pridonijela nastanku štete. Posljedično odluci o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

 

Tužiteljica u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud neosnovano analizirao samo dio iskaza prometno-tehničkog vještaka H., ne uzevši u obzir dio u kojem je vještak naveo da je trošak sušenja nužan trošak jer, kada je auto mokar, treba ga osušiti u komori za sušenje, a prije toga i oprati u istoj komori. S obzirom da sud nije uzeo u obzir cjelokupan iskaz navedenog vještaka, tužiteljica smatra da se presuda u tom dijelu ne može ispitati, a s obzirom na dopunu nalaza i mišljenja stav je tužiteljice da je sud neosnovano odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Osim toga, tužiteljica smatra i da je sud pogrešno iz činjenice vremena kada je ona preuzela vozilo s popravka izveo zaključak da je vozilo bilo sušeno u grijanom prostoru, i to s obzirom da je vještak naveo koliko vremena je bilo potrebno da se popravi motor, no u to nisu uključene situacije kada u servisu ne postoje svi potrebni dijelovi, time da pritom tužiteljica ističe da je vozilo bilo u takvom stanju da ga ona nije mogla preuzeti prije nego su pribavljeni i ugrađeni svi potrebni dijelovi.

 

U odgovoru na tuženikovu žalbu tužiteljica ističe da tuženik pogrešno interpretira zakonske norme i činjenično stanje, a osim toga tužiteljica ponovno ukazuje na činjenice i dokaze koje smatra odlučnim za utvrđenje isključive odgovornosti tuženika, kao i na to je održavanje nerazvrstanih cesta u nadležnosti upravo tuženika.

 

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik u ovom postupku pasivno legitimiran.

 

Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09 – nastavno: ZKG) komunalna djelatnost je i održavanje nerazvrstanih cesta, a njeno obavljanje su, prema čl. 2. st. 2. ZKG-a, dužne osigurati jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti, time da na temelju odredbe čl. 4. st. 1. toč. 1. ZKG-a jedinica lokalne samouprave može povjeriti obavljanje komunalne djelatnosti trgovačkom društvu koje ona osniva.

 

Imajući u vidu da je Odlukom o nerazvrstanim cestama (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 8/07, 1/08, 6/08 i 17/09 – nastavno: Odluka) u čl. 13. određeno da poslove redovnog i izvanrednog održavanja nerazvrstanih cesta obavlja Z. d.o.o., P. Z. ceste, dok je iz izvatka iz sudskog registra za tuženika (podružnica broj: 008) vidljivo da njegova djelatnost obuhvaća i upravljanje te redovito i pojačano održavanje i čuvanje, među ostalim, nerazvrstanih cesta, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio materijalnopravni temelj na kojem se bazira odgovornost tuženika za predmetnu štetu.

 

Pritom valja reći da je točno da je u čl. 14. Odluke propisano da pravna osoba koja održava nerazvrstane ceste ne obavlja radove na održavanju zatvorenog sustava za odvodnju oborinskih voda s prometnih površina te na održavanju uređenih zelenih površina na zemljištu koje pripada nerazvrstanoj cesti, no navedeno u konkretnom slučaju ne otklanja odgovornost od tuženika.

 

Naime, tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije tvrdio, a kamoli dokazivao, da bi se tolika količina vode, zbog koje je šteta nastala, na kolniku nalazila zbog neodržavanja zatvorenog sustava za odvodnju oborinskih voda s prometnih površina odnosno neodržavanja uređenih zelenih površina na zemljištu koje pripada nerazvrstanoj cesti. Točno je da iz Izvješća VII. Policijske postaje Zagreb od 26. prosinca 2009.g. (nastavno: Izvješće) proizlazi da je na temelju iskaza zaštitara G. V. (radnika trgovačkog društva B.-E. d.o.o. koji se tuženiku obvezao pružati usluge privatne zaštite osoba i imovine) utvrđeno da je 26. prosinca 2009.g., kada se štetni događaj dogodio, voda prodrla s južne i sjeverne strane livade koja se nalazi uz kolnik, i to oko 12:00 sati, međutim, na temelju istog ne može se zaključiti da odgovornost za tako nastalu situaciju na kolniku postoji zbog nedostataka u održavanju zatvorenog sustava za odvodnju oborinskih voda s prometnih površina odnosno uređenih zelenih površina na zemljištu koje pripada nerazvrstanoj cesti, što, valja ponoviti, tuženik u prvostupanjskom postupku nije ni dokazivao.

 

Naprotiv, stanje spisa odnosno sadržaj izvedenih dokaza, kada se isti sagledaju u ukupnosti, daje uporište za nedvojbeni zaključak da je odgovornost tuženika što kritične zgode predmetna dionica ceste nije bila sigurna za promet odnosno što nije na drugi način prevenirano nastupanje štetnih posljedica kakve su se dogodile u predmetnom slučaju.

 

Polazeći, pritom, od činjenice da tuženik ne osporava postojanje vode od 30 cm na kolniku kojim se tužiteljica kretala, valja ocijeniti relevantnom već spomenutu okolnost, koja proizlazi iz Izvješća, da je voda na kolnik prodrla oko 12:00 sati. Budući da se štetni događaj dogodio oko 16:00 sati tog dana, slijedi da je opasnost koju tolika količina vode može, po redovitom tijeku stvari, izazvati na prometnici, postojala, u većem ili manjem opsegu, tijekom intervala od nekoliko sati. Iz Ugovora o obavljanju usluge privatne zaštite osoba i imovine broj … od 01. prosinca 2009.g. proizlazi da je upravo tuženik angažirao trgovačko društvo B.-E. d.o.o. za obavljanje zaštitarskih poslova, između ostalog, i na J., slijedom čega se nameće kao logičan zaključak da je i po toj osnovi tuženik morao imati saznanja o uvjetima na spornom dijelu kolnika.

 

Stoga je opravdano očekivati da tuženik, udovoljavajući dužnosti održavanja nerazvrstanih cesta, poduzme odgovarajuće mjere koje bi spriječile nastanak štetnih događaja, a kod toga valja reći da je u čl. 11. st. 1. Odluke propisano da radovi redovnog održavanja nerazvrstanih cesta jesu skup mjera i radnji koje se obavljaju tijekom većeg dijela godine na cestama, uključujući sve objekte i uređaje, sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i sigurnosti prometa na njima. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da nigdje nije bio postavljen znak niti je na drugi način osigurano upozorenje na postojeću opasnost, i to unatoč tome što je odredbom čl. 10. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj: 67/08) propisano da se dio ceste na kojem su nastale zapreke koje se ne mogu odmah ukloniti ili na kojem se izvode radovi mora vidljivo obilježiti i na njemu se moraju osigurati sudionici u prometu (st. 1.), time da se dio ceste iz st. 1. tog članka obilježava postavljanjem odgovarajućih prometnih znakova, a sudionici u prometu osiguravaju postavljanjem branika (st. 2.). Odgovornost za propust u tom pravcu leži na tuženiku, što samo potvrđuje neosporena činjenica da su baš radnici tuženika kritično mjesto s obje poplavljene strane kolnika označili reflektirajućom signalizacijom i trakom kako se vozila ne bi kretala dijelom kolnika koji je poplavila voda, ali sve je to učinjeno nakon predmetnog štetnog događaja.

 

Adekvatno održavanje ceste i postupanje u skladu s propisima trebalo bi isključiti ekscesne situacije kakva se dogodila u ovom slučaju, tj. trebalo bi osigurati sigurnost prometa odnosno provedbe mjere za njegovo privremeno ograničenje. Iako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se ne može govoriti o tome da ne bi imao dovoljno vremena za odgovarajuću reakciju, tuženik nije osigurao prohodnost predmetne nerazvrstane ceste niti ograničenje prometa po istoj do njenog osposobljavanja za uobičajen i siguran promet. U tom kontekstu, u prilog zaključku o potrebi za opisanim postupanjem, valja spomenuti tvrdnju svjedoka N. T. (u istinitost koje sud nema razloga sumnjati) da mu je radnik ŠRC J. rekao da je istog dana još i ranije tražio odobrenje od policije da zatvori cestu zbog vode.

 

Kako tuženik posebno niti ne osporava da je upravo zbog nailaska na poplavljeni dio kolnika tužiteljici prouzročena imovinska šteta, to zbog svega navedenog ovaj sud nema dvojbe da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje i materijalno pravo primijenio pravilno kada je utvrdio pravnu odgovornost tuženika za predmetnu štetu.

 

Kod toga je osnovano otklonjen prigovor tužiteljičina doprinosa jer se, i po stavu ovog suda, tužiteljica kao vozač imala pravo pouzdati da je cesta u stanju pogodnom za njezinu osnovnu funkciju, odnosno da će nadležne službe poduzeti potrebne i pravovremene mjere za održavanje ceste u stanju prohodnosti ili da će, u protivnom, na odgovarajući način regulirati promet. Pri takvom razumijevanju okolnosti ne može se tužiteljici staviti na teret to što je odlučila nastaviti vožnju unatoč prethodnom uočavanju vode, tim više što je u konkretnoj situaciji, u kojoj nije postojalo nikakvo ograničenje prometa, promet iz suprotnog smjera bio prohodan pa je to potenciralo očekivanje sigurnog prolaska.

 

U odnosu na žalbu tuženika valja u konačnici reći da on posebno ne osporava pravilnost utvrđenja visine štete, a ovaj sud ne nalazi da bi u dosuđujućem dijelu presude bila ostvarena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud, u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP), pazi po službenoj dužnosti.

 

Tužiteljica svojom žalbom pobija odbijajući dio prvostupanjske presude jer smatra da je trošak sušenja vozila bio nužan i opravdan.

 

Navedena žalba nije osnovana jer je prometno-tehnički vještak iznio dvije moguće varijante sušenja vozila i pri tome naveo da vozilo, kada se suši u komori (što je jedna varijanta), najprije treba oprati, a potom i sušiti, što, međutim, ne znači da je vozilo tužiteljice bilo sušeno na taj način. Tužiteljica se nije određeno očitovala o vremenu i mjestu obavljanja ovakvog sušenja, a nije dostavila račun niti potvrdu iz koje bi bilo vidljivo da bi za takvu uslugu platila zahtijevani iznos. S obzirom da je na tužiteljici teret dokaza svojih tvrdnji, osnovano je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, time da valja reći da je indikativno to što je tužiteljica zahtjev u tom smislu postavila tek nakon što je prometno-tehnički vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je sušenje bilo potrebno, a također je indikativna, s obzirom na spomenuto nekonkretiziranje i nedokazivanje okolnosti glede sušenja, tvrdnja iz tužiteljičina podneska od 22. listopada 2013.g. da radovi sušenja „nisu navedeni u računu za popravak, ali su sigurno bili napravljeni“, pri čemu valja samo reći da se tužbeni zahtjev ne može prihvatiti na temelju pretpostavki.

Kako ovaj sud ne nalazi nedostataka zbog kojih se u tom dijelu presuda ne bi mogla ispitati, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a također nije ostvarena ni koja od daljnjih bitnih povreda na koje ovaj pazi po službenoj dužnosti, dok je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je slijedom svega navedenog valjalo u konačnici, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu.

Trošak sastava odgovora na tuženikovu žalbu tužiteljici nije dosuđen jer nije bio potreban za odluku o žalbi tuženika, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 10. veljače 2016.g.