Broj: Rev 2564/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. G. iz K., koju zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv J. D. iz K., kojeg zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4849/2010 od 23. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3691/08-24 od 3. kolovoza 2010., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti iznos od ukupno 138.206,58 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose (kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude) te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 19.920,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik navodeći da smatra da su u ovom postupku prvostupanjska i drugostupanjska presude utemeljene na shvaćanjima koja nisu podudarna s prethodno zauzetim shvaćanjima revizijskog suda, a radi se o shvaćanjima u odnosu na pitanje koje je prema mišljenju tuženika važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik u reviziji određeno navodi 2 pravna pitanja zbog kojih je izvanrednu reviziju podnio i predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti ili ukinuti drugostupanjsku presudu, odnosno nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja da su stranke u ovoj pravnoj stvari bivši bračni drugovi, da su suvlasnici svaki u 1/2 dijela nekretnine u K., ..., koja je upisana u zk. ul. broj 1891 k.o. K. kao k.č. br. 3206/1, u naravi kuća i dvorište O., površine 500 m², da je tuženik u isključivom posjedu te nekretnine u razdoblju od listopada 2003. do svibnja 2010., a da tužiteljici ne dopušta vršenje njezinih suvlasničkih prava te da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-810/08 od 23. srpnja 2008. tuženiku naloženo tužiteljici predati u posjed 1/2 dijela predmetne nekretnine sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice pa su naložili tuženiku da joj isplati novčanu naknadu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela nekretnine u iznosu od 138.206,58 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude u nominalnim iznosima najamnine sukladno njezinom suvlasničkom dijelu, kako bi najamnina dospijevala na naplatu.

 

Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude poziva na odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP) te na odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 197/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/08 i 41/08 – dalje: ZOO/05). Pritom je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik, kao suvlasnik koji je koristio suvlasnički dio nekretnine drugog suvlasnika, nesavjestan stjecalac u smislu odredbe čl. 214. ZOO odnosno nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO/05 te da se je na taj način neosnovano obogatio u visini najamnine koju bi inače morao mjesečno plaćati tužiteljici za korištenje njezinog suvlasničkog dijela.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju revizijom pobijane odluke prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu, ali je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud zaključio da suvlasnik koji je bez naknade koristio suvlasnički dio nekretnine drugoga suvlasnika, na taj način neosnovano obogatio za visinu najamnine, koju bi inače trebao plaćati, pa da je to korist koju je dužan nadoknaditi tužiteljici u nominalnom iznosu najamnine kako bi dospijevala na naplatu i kako je odlučeno u izreci prvostupanjske presude. Međutim, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude (treća stranica, četvrti odlomak) također naveo da je prvostupanjski „sud s potpunom sigurnošću utvrdio i visinu izgubljene dobiti koju bi mogla tužiteljica ostvariti da je bila u urednom posjedu svog dijela nekretnine“.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91,  91/92,  112/99,  88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 - dalje: ZID ZPP 11) jer je pobijana drugostupanjska presuda donesena nakon 2. lipnja 2011., kada je na snagu stupio ZID ZPP 11) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranka u izvanrednoj reviziji treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženik u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog dva pravna pitanja i to:

 

„1. Da li suvlasnik koji nije u suposjedu nekretnine može od drugog suvlasnika iste nekretnine potraživati naknadu za korištenje cijele nekretnine i to sukladno novčanom iznosu koji bi se ostvario iznajmljivanjem iste, u odgovarajućem omjeru sukladno suvlasničkom udijelu toga suvlasnika, no pri čemu drugi suvlasnik nije uopće koristio niti posjedovao nekretninu u cijelosti, sve s obzirom da je nekretnina u naravi podijeljena, pa je taj suvlasnik posjedovao samo dio nekretnine za koji nije sporno da ga može koristiti odnosno posjedovati samo taj suvlasnik, a koji dio nekretnine gledano prema nekretnini u cijelosti odgovara i suvlasničkom dijelu toga suvlasnika?

 

2. Da li se radi o stjecanju bez osnova ili o izgubljenoj dobiti u situaciji u kojoj jedan suvlasnik koristi cijelu nekretninu bez da ostalim suvlasnicima plaća naknadu za korištenje cijele nekretnine odnosno njihovih suvlasničkih dijelova?“.

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik se u reviziji pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1881/1991 od 28. studenoga 1991. te odluke revizijskoga suda broj Rev-x-125/08 od 3. prosinca 2008., broj Rev-1419/98 od 9. svibnja 2001., broj Rev-317/08 od 12. veljače 2009., broj Rev-252/07 od 3. svibnja 2007. i broj Rev-948/89 od 14. prosinca 1989.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženika u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženika postavljeno u reviziji treba reći da to pravno pitanje nije utemeljeno na činjeničnom stanju utvrđenom tijekom postupka koji je prethodio revizijskom postupku. Naime, tuženik u pravnom pitanju postavljenom u reviziji zapravo iznosi tvrdnju i polazi od činjenice da on „nije koristio niti posjedovao nekretninu u cijelosti“. Dakle, prvo postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji suprotno je utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg proizlazi da je tuženik u isključivom posjedu nekretnine koja je u suvlasništvu stranaka u razdoblju od listopada 2003. do svibnja 2010. te da tužiteljici ne dopušta vršenje njezinih suvlasničkih prava. Stoga je vijeće ovoga suda ocijenilo da se prvo pravno pitanje koje je tuženik postavio u reviziji ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Obrazlažući razloge važnosti drugog pravnog pitanja postavljenog u izvanrednoj reviziji tuženik se je pozvao na odluke ovoga suda broj Rev-1881/1991 od 28. studenoga 1991., broj Rev-x-125/08 od 3. prosinca 2008., broj Rev-1419/98 od 9. svibnja 2001., broj Rev-317/08 od 12. veljače 2009., broj Rev-252/07 od 3. svibnja 2007. i broj Rev-948/89 od 14. prosinca 1989. i istaknuo da je drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude zauzeo pravno shvaćanje da se u ovom sporu radi o izgubljenoj dobiti tužiteljice (3. stranica drugostupanjske presude, 4. odlomak), a da je to pravno shvaćanje suprotno stavu revizijskog suda kakvo je zauzeto u svim odlukama na koje se tuženik poziva tj. pravnom shvaćanju da se je suvlasnik koji je koristio bez naknade suvlasnički dio kuće drugog suvlasnika neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao platiti te da je to korist koju je dužan naknaditi u nominalnom iznosu najamnine kako ona dospijeva na naplatu.

 

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prvostupanjski sud je u obrazloženju presude pravilno zaključio da se je suvlasnik koji je koristio bez naknade suvlasnički dio kuće drugog suvlasnika neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao platiti te da je to korist koju je on dužan naknaditi tužiteljici u nominalnom iznosu najamnine kako ona dospijeva na naplatu.

 

Iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud zapravo prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kao i razloge zbog kojih je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Međutim, unatoč tome drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude, na trećoj stranici u četvrtom odlomku, pogrešno pravno kvalificirao predmet spora u ovom postupku navodeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio „visinu izgubljene dobiti koju je mogla tužiteljica ostvariti da je bila u urednom posjedu svog dijela nekretnine“, umjesto da je naveo da je pravilno utvrdio visinu iznosa za koji se je tuženik neosnovano obogatio koristeći suvlasnički dio tužiteljice u razdoblju za koje je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Budući da je unatoč pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji u pogledu predmeta spora u ovom postupku drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 30. st. 1. ZVDSP, čl. 219. ZOO, čl. 1120. ZOO/05, čl. 214. ZOO i čl. 1115. ZOO/05 kada je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice to se prema ocjeni revizijskog suda drugo postavljeno pravno pitanje koje je tuženik postavio u reviziji ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 10. veljače 2016.