Broj: Gžnš-325/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz P., P. 1, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u S., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: …, kojeg zastupa O. društvo G. i partneri, radi naknade štete, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Sinju pod poslovnim brojem Pnš-660/11 od 10. siječnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sinju pod poslovnim brojem Pnš-660/11 od 10. siječnja 2014. godine u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka (točka IV. izreke).

 

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje pobijana presuda u dijelu točke I. i II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja s osnova naknade povrede prava osobnosti i imovinske štete, kao i u odluci o troškovima postupka (točka IV. izreke).

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnove povrede prava osobnosti iznos od 36.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31.siječnja 2012.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena (točka I. izreke)

 

U odluci pod točkom II. izreke nalaženo je tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznose kako slijedi:

a) na ime troškova prijevoza iznos od 360,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 27.lipnja 2012.g. do isplate;

b) na ime tuđe pomoći i njege iznos od 1.836,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 1.veljače 2012.g. do isplate;

c) na ime oštećene odjeće i obuće iznos od 720,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 1.veljače 2012.g. do isplate;

s tim da zakonske zatezne kamate od 1.veljače 2012.g. do isplate teku po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

 

Ujedno je u odluci pod točkom III. izreke za više zatraženo odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i to u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati:a) s naslova naknade neimovinske štete iznos od 564.000,00 kuna (razlika do 600.000,00 kuna) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.prosinca 2011.g. do isplate;b) s naslova naknade imovinske štete (troškovi liječenja i prijevoza) iznos od 2.640,00 kuna (razlika do 3.000,00 kuna) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.prosinca 2011.g. do isplate; c) s naslova naknade imovinske štete (oštećena odjeća, obuća i mobitel) iznos od 1.680,00 kuna (razlika do 2.400,00 kuna) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.prosinca 2011.g. do isplate;d) s naslova naknade imovinske štete (tuđa pomoć i njega) iznos od 4.176,00 kuna (razlika do 6.012,00 kuna) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.prosinca 2011.g. do isplate;e) s naslova osigurnine iznos od 80.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.prosinca 2011.g. do isplate;f) zatezne kamate na dosuđeni iznos od 36.000,00 kuna za razdoblje od 29.prosinca 2011.g. do 30.siječnja 2012.g.;

g) zatezne kamate na dosuđeni iznos od 360,00 kuna za razdoblje od 29.prosinca 2011.g. do 26.lipnja 2012.g.;h) zatezne kamate na dosuđene iznose od 1.836,00 kuna i 720,00 kuna za razdoblje od 29.prosinca 2011.g. do 31.siječnja 2012.g.

 

U odluci pod točkom IV. izreke nalaženo je tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.146,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10.siječnja 2014.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

 

Prvostupanjskim rješenjem tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

 

Protiv navedene presude, u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353.st.1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92,112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 43/13 – odluka USRH – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žali se i tuženik protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga 353. stavak 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete kao posljedicu ozljeđivanja u prometnoj nezgodi do koje je došlo dana 30. siječnja 2011. godine te isplatu osigurane svote temeljem ugovora o osiguranju putnika od posljedica nesretnog slučaja broj ….

 

U ovoj fazi postupka između stranaka nisu bile sporne činjenice da je u predmetnoj prometnoj nezgodi tužitelj zadobio višestruke tjelesne ozljede kao putnik u vlastitom osobnom vozilu reg. oznaka …, kojim je odnosne prigode upravljao Z. Đ. za koju odgovornost snosi osiguranik tuženika.

 

Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi osnovanost istaknutog prigovora suodgovornosti na strani tužitelja te postojanja pretpostavki za isplatu osigurane svote temeljem ugovora o osiguranju putnika, koji je tužitelj imao zaključen s tuženikom kao osiguravateljem.

 

Prvostupanjski sud je osnovom rezultata provedenog dokaznog postupka, posebice sadržaja zapisnika o očevidu PP B. od 30. siječnja 2011. te utvrđenja kaznenog suda u predmetu pod poslovnim brojem … Općinskog suda u Zadru i kazivanja sudionika predmetne prometne nezgode, utvrdio da  tužitelj doprinio u nastanku predmetnog štetnog događaja pristajući na vožnju sa Z. Đ., koji nije imao položen vozački ispit i koji je odnosne prigode u toksikološkom nalazu i mišljenju vještaka od 15. veljače 2011. godine, izrađenom za potrebe kaznenog predmeta, bio pod utjecajem  alkohola u vrijeme nastanka predmetne nezgode.

 

              Polazeći od navedenih utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost osiguranika tuženika za premetnu nezgodu u omjeru od 60% prema neprijepornoj činjenici stupnja suodgovornosti na strani osiguranika tuženika, a na strani tužitelja u omjeru od 40%.

 

              Naime, u konkretnom slučaju radi se o šteti, osnove koje su obvezna osiguranja u prometu pa je predmet spora raspraviti s aspekta odgovornosti osiguratelja za štete izazvane motornim vozilom u pogonu u smislu odredaba tada važećeg Zakona o obveznim osiguranjima („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09 i 75/09- dalje: ZOOP). Koje osobe se ne smatraju trećima određeno je čl. 23. ZOOP-a,koji navodi koje to osobe nemaju pravo na naknadu štete iz osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu. Iako se u naslovu tog članka ZOOP govori o isključenju iz osiguranja, no ovo prije znači da osiguratelj neće nadoknađivati štetu izazvanu motornim vozilom u pogonu koja se dogodi navedenim osobama.

 

U praksi se pojavilo pitanje ima li suvozač status treće osobe ili ne, pa je tako prihvaćen pravni stav da se suvozač ne može tretirati trećom osobom samo ako je umjesto vozača upravljao motornim vozilom u trenutku prometne nezgode. Ako nije upravljao motornim vozilom, ne može biti ni odgovoran za nastalu štetu, pa nema ni razloga zašto bi bio isključen iz kruga trećih osoba. U tom slučaju,  suvozača je tretirati kao i svakog drugog putnika u vozilu. Tek ukoliko je suvozač upravljao motornom vozilom, onda ima položaj vozača, a sam vozač onda ima položaj treće osobe jer tada nije upravljao motornim vozilom.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je nedvojbeno u vrijeme prometne nezgode zadobio ozljede kao putnik pa je u odnosu na njegov zahtjev predmet spora raspraviti upravo u kontekstu citiranih odredaba ZOOP-a.

 

Imajući stoga u vidu da se tužitelj vlastitim postupanjem doveo u situaciju da se nalazi u vozilu kojim upravlja osoba bez položenog vozačkog ispita, koja činjenica tužitelju  zbog njegovog osobnog odnosa tj. dužeg poznanstva nije mogla ostati nepoznata, a što je pravilno sud prvog stupnja, respektirajući recentnu sudsku praksu izraženu u brojim odlukama suda Vrhovnog suda, doveo u svezu s nastankom predmetnog štetnog događaja. Naime,nedvojbeno da obuka u autoškolama, između ostalog, omogućava polaznicima spoznaje o prometnim propisima, ali i mogućim rizicima protupravnog postupanja, što zasigurno predstavlja vožnja pod utjecajem alkohola.

 

Da je, međutim, tužitelj imao saznanja o alkoholiziranosti svog prijatelja, koji je odnosne prigode upravljao predmetnim vozilom, upućuje tijekom postupka utvrđena činjenica njihova cjelovečernjeg druženja, za vrijeme kojeg se konzumirao alkohol, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi tužitelja.

 

              Pravilno je pritom sud prvog stupnja, polazeći od odredbe članka 1100. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO) osnovom u postupku provedenih vještačenja po liječnicima vještacima odgovarajuće struke o stupnju zaostalih posljedica te zadobivenih povreda u predmetnoj nezgodi utvrdio sve parametre mjerodavne za određivanje pravične novčane naknade te s ovog osnova uvažavajući životnu dob tužitelja stradalom u 25. godini života , priznao novčanu naknadu u visini od 60.000,00 kuna, što prema utvrđenom stupnju suodgovornosti predstavlja dosuđenu naknadu u visini od 42.000,00 kuna.

 

Utoliko su u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi tužitelja o prenisko odnosno tuženika o previsoko odmjerenoj naknadi pripadajuće neimovinske štete kao posljedice ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi priznajući tužitelju .

 

Iako se u konkretnom slučaju radi o obveznom osiguranju u prometu na koji slučaj se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima, kako je već ranije ukazano, a koje na drugačiji način rješavaju pitanje dospijeća osigurateljeve obveze, u situaciji kada tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi se prethodno obratio sa zahtjevom prema odgovornom osiguratelju, pravilno je sud prvog tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice neimovinske štete primjenom odredaba članka 1103. ZOO-a .

 

              Pravilna je i odluka suda prvog stupnja o visini i dospijeću imovinske štete koju tužitelj potražuje s osnova tuđe njege i pomoći i uništene odjeće i obuće, temeljem odredbe članka 1095. stavak 1. u svezi s odredbom članka 1092. stavak 2. ZOO-a, odnosno u dijelu kojim je zahtjev tužitelja odbijen s osnova troškova liječenja i prijevoza pa se u tom dijelu radi nepotrebno ponavljanja tužitelj upućuje na razloge iznesene u pobijanoj presudi.

 

              U odnosu pak na zahtjev tužitelja s osnova isplate po polici osiguranja putnika od posljedica nesretnog slučaja za odgovoriti je da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o dobrovoljnom osiguranju, čiji sastavni dio predstavljaju i opći uvjeti osiguranja s kog aspekta je bilo i promatrati postojanje ugovorne obveze na strani tuženika kao osiguratelja.

 

              Utoliko je za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja, polazeći od sadržaja odredaba članka 8. stavak 1. točka 7. i članka 8. stavak 2. točka 1. Uvjeta osiguranja tuženika od odlučnog značaja bila činjenica da se u konkretnom slučaju radi o tužitelju koji je ujedno vlasnik vozila, a što se pak reflektira na njegovu pravnu poziciju u postupku potraživanja naknade štete nastale uslijed vožnje za koju je isključena osigurateljna obveza.

 

              Naime, u odredbama Uvjeta osiguratelja je navedeno u članku 8. da se ne smatra  osiguranim slučajem i ne proizvodi prava i obveze po ugovoru o osiguranju sklopljenom prema ovim Uvjetima, niti za osiguranika vozača, osiguranika suputnika i osiguranika radnika, onaj osigurani slučaj koji nastane za vrijeme neovlaštenog upravljanja vozilom ili neovlaštene uporabe vozila. Neovlaštenim, pak, upravljanjem smatra se i upravljanje od osobe koja nema važeću vozačku dozvolu izdanu u Republici Hrvatskoj, inozemnu vozačku dozvolu, ili međunarodnu vozačku dozvolu, za onu kategoriju vozila kojom upravlja u prometu na cesti.

 

Stavak pak 2. istog članka Uvjeta osiguratelja propisuje da su bez obzira na odgovornost treće osobe, isključene  iz osigurateljnog pokrića posljedice osiguranog slučaja koje nastanu kod: osiguranika vozača i/ili ostalih osiguranika suputnika i/ili radnika, ukoliko je kod vozača analizom krvi i/ili urina ili drugom metodom utvrđivanja alkohola ili droge u organizmu utvrdi da mu je u vrijeme nastanka osiguranog slučaja udio alkohola u krvi iznosio 0,5 g/kg (0,5 ‰) ili više, ili ako se utvrdi prisutnost droga, bez obzira na činjenice nepostojanja alkoholiziranosti i drogiranosti suputnika.

 

Institut isključenja od osiguranja od automobilske odgovornosti treba razlikovati od instituta gubitka prava iz osiguranja (čl. 24. ZOOP-a). Naime, u ovom potonjem radi se odnosu između osiguratelja i osiguranika kada osiguranik gubi prava iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, dapače osiguratelj stječe pravo da se regresira prema odgovornoj osobi (čl. 24. st. 3), dočim pravo trećega – oštećenika na naknadu štete prema osiguratelju ostaje i dalje neokrnjeno te treći može podnijeti izravno odšteti zahtjev prema osiguratelju (čl. 24. st.2. ZOOP-a). Dakle, sam rizik i dalje je pokriven osiguranjem, ali osigurana osoba gubi pravo na zaštitu (Ć., M., Odgovornost osiguratelja za štetu na temelju obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, Hrvatska pravna revija, br. …., str. ….). Pretpostavke da bi osigurana osoba izgubila pravo iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti su između ostaloga u čl. 24. st. 1. toč. 4 . ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice.

 

Događaj koji je nastupio nije uopće obuhvaćen osiguranjem jer ga je u našem slučaju Zakon unaprijed isključio iz osigurateljskog pokrića. Razlog tome je što bi takvi rizici za osiguratelja bilo suviše veliki, pa ih on ne može prihvatiti. Za razliku od gubitka prava gdje osiguranik ima pravo, ali mu se ono oduzima zbog nekog njegovog nedopuštenog ili protuugovornog ponašanja (toč. 1.-6. st. 1. čl. 24. ZOOP-a, čl. 3. Uvjeta22), kod isključenja

osiguraniku pravo nije ni nastalo ( članak 23. ZOOP-a).

 

              Naime, isključenje iz osiguranja iz naslova ovog članka ne znači da su osobe navedene u tom članku zbog nekog svog subjektivnog svojstva isključene iz osiguranja, već da te osobe zbog postojanja stanovitih objektivnih okolnosti izričito predviđenih Zakonom nemaju pravo na naknadu iz ovog osiguranja. Tako je u skladu s odredbom članka 23. točka 3. ZOOP-a propisano isključenje iz osiguranja suputniku koji je dragovoljno ušao u vozilo kojim je uzrokovao štetu, a kojim je upravljao neovlašteni vozač, a osiguratelj dokaže da je ta okolnost suputniku bila poznata.

 

Kako se u konkretnom slučaju u odnosu na potraživanja tužitelja zasnovana na ugovoru o osiguranju osoba od posljedice nezgode  kojeg je imao sklopljenim s tuženikom, to u uvjetima ostvarenja razloga iz članka 23. stavka 3. te članka 24. stavka 4. ZOOP-a  u skladu s važećim Uvjetima osiguratelja za istog ne nastaje obveza prema osiguraniku, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

Pri tom je naglasiti da ugovor o osiguranju po svojoj prirodi predstavlja adhezijski ugovor jer osiguratelj unaprijed priprema i nudi uvjete osiguranja, a osiguraniku je ostavljeno da prihvati ili pak odbije zaključenje ugovara. Naime, u tom pravcu odredba članka 926. ZOO-a propisuje da je osiguratelj dužan upozoriti ugovaratelja osiguranja da opći i /ili posebni uvjeti osiguranja čine sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uvjeti nisu već otisnuti na polici.

 

S obzirom da Republika Hrvatska već u fazi predpristupnog Sporazuma o ulasku u Europsku uniju teži sankcioniranju povreda dobrih poslovnih običaja i uzanci koje postaje sve značajnije pitanje, upozoriti je  na primjenu tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača( "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 133/09) koji se nedvojbeno primjenjuje i na ugovorne odnose iz osiguranja, a i Zakon o osiguranju ("Narodne novine" broj 151/05), koji  posvećuje jedno posebno poglavlje (glava XVII.) zaštiti potrošača. Tako se zaštiti potrošača posebna pozornost posvećuje nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima budući se ugovori o osiguranju gotovo beziznimno sklapaju putem općih uvjeta poslovanja-općih ili posebnih uvjeta za osiguranje, pa postoji mogućnost da ti opći uvjeti sadrže određene odredbe koji bi prema kriterijima koje postavlja dio II.-glava X. ovog Zakona trebalo smatrati nepoštenim. U tom pravcu Zakon o zaštiti potrošača definira pojam nepoštene ugovorne odredbe kao onu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača (članak 81. stavak 1.). Tom je odredbom zapravo ustanovljeno načelo savjesnosti i poštenja (bona fides) kao temeljeni kriteriji za ocjenjivanje ravnopravnosti stranaka u ugovornim odredbama.

 

Prilikom, pak, ocjenjivanja je li određena ugovorna odredba poštena (ili nepoštena) ovaj Zakon navodi neke činjenične okolnosti koje bi trebale poslužiti kao ishodište analize o ne/poštenosti određene ugovorne odredbe. Međutim, ovdje je za primijetiti da odredbe uvjeta osiguranja kojima se ograničava rizik ne spadaju u takve otegotne ili nepoštene odredbe jer njihova svrha nije ugovorno ograničenje odnosno izbjegavanje osigurateljeve obveze, već što preciznije određivanje rizika odnosno predmeta osiguranja-predmeta ugovora, a što je regulirano i točkom 19. preambule Smjernice 93/13 EEZ-a.  ZZP-a  inkorporirana je smjernica EU o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a domaći sudovi kada tumače propise domaćeg prava kojima se implementira pojedina smjernica EU, dužni su, u mjeri u kojoj je to moguće te propise tumačiti u svjetlu izričaja pojedinih smjernica i svrhe koja se njome želi postići. U tom pravcu pojam nepoštene ugovorne odredbe u smislu ZZP-a ne obuhvaća ugovorne odredbe koje se u ugovor unose zapravo zakonske odredbe prisilne naravi, kao što je i upravljanje vozilom bez položenog vozačkog ispita ili pak pod utjecajem alkohola preko mjere predviđene kao zakonom dopuštene.

 

              Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda odredaba postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stava 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu u cijelosti potvrditi.

 

              U odnosu, pak, na žalbu tuženika kojim se osporava pravilnost obračuna troška postupka za odgovoriti je da su u situaciji kada tuženik nedvojbeno nije izvršio isplatu neprijepornog iznosa štete niti je u tom dijelu priznao tužbeni zahtjev isti ne može pozivati na uspjeh u postupku u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva jer je upravo na ovu okolnost i vođen postupak. Utoliko je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prilikom obračuna troškova postupka cijenio cjelokupni uspjeh tužitelja u omjeru od 33%, a tuženika od 67% , držeći kako je pitanje suodgovornosti cijeniti kao uspjeh glede osnove, te pravilnim obračunom troška kako to nalažu odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ broj 142/12..) odlučio kao pod točkom IV. izreke radi čega je temeljem odredbe članka 380 točka 2. ZPP-a i u ovom dijelu potvrđena pobijana odluka.

 

U Splitu, 11. veljače 2016. godine