Broj: Gž-1592/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja V. T., OIB:… iz R., kojeg zastupaju punomoćnici J. B. i dr., odvjetnici u OD B. j.t.d. u Z., protiv prvotuženika H. C. d.o.o., OIB:…, Z., kojeg zastupa generalni punomoćnik M. K., dipl.iur., i drugotuženika C. R. d.o.o., OIB:… , K.,  kojeg zastupa punomoćnik D. Š., dipl.iur., uz sudjelovanje umješača C. O. d.d., OIB:… Z., , kojeg zastupaju punomoćnice B. Š. i dr., odvjetnice u Z. Š. B., Z.-J. T. i J. A. u R., radi naknade štete, povodom žalbi tuženika podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 20 Pn-6836/10-51 od 30. rujna 2014.g., dana 15. veljače 2016.g.             

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

             

Djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju žalbe prvotuženika H. C. d.o.o. i drugotuženika  C. R. d.o.o. te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 20 Pn-6836/10-51 od 30. rujna 2014.g.:

 

-          potvrđuje u toč. I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 11.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2010.g. do 31. srpnja 2015.g., te u toč. II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 420,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2014.g. do 31. srpnja 2015.g., sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana,

 

-          preinačuje:

 

• u dijelu toč. I izreke u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 11.000,00 kn, te u dijelu toč. II izreke u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 420,00 kn, sve za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. do isplate, na način da se određuje da, od 01. kolovoza 2015.g. do isplate, na navedene iznose (11.000,00 kn i 420,00 kn) teku zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

 

• u toč. III izreke na način da se rješava:

                           

Nalaže se tuženicima solidarno nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.289,46 kn (četrnaesttisućadvjestoosamdesetdevetkuna i četrdesetšestlipa) sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2014.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              U nepobijanoj toč. IV izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Drugotuženiku C. – R. d.o.o. ne dosuđuje se trošak sudske pristojbe za žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 11.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana. U toč. II izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 420,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2014.g. do isplate, sve u roku od 15 dana. U toč. III izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.091,46 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2014.g. do isplate, sve u roku od 15 dana. U toč. IV izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 6.378,00 kn.

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava pobija prvotuženik H. C. d.o.o. u, kako proizlazi iz sadržaja žalbe, toč. I, II i III izreke, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da isti odbije preko primjerenog iznosa, a također podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u toč. I, II i III izreke pobija i drugotuženik C. R. d.o.o. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (odluka o troškovima nije žalbeni razlog), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže da njemu naknadi troškove parničnog postupka, kao i trošak sudske pristojbe za žalbu.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbe tuženika.

 

              Žalbe tuženika djelomično su osnovane, time da njihova osnovanost u odnosu na zatezne kamate proizlazi iz činjenice da su podnošenjem žalbi tuženici omogućili ovom sudu ispitati pobijanu presudu po službenoj dužnosti.

                                         

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete prouzročene prometnom nesrećom od 19. siječnja 2009.g.

 

Pobijanu presudu, kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, prvostupanjski sud temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da se predmetna prometna nesreća dogodila 19. siječnja 2009.g. oko 5.20 sati na 15. kilometru 16. dionice državne ceste DC 3 R.-Z., kod mjesta N., u noćnim uvjetima, na neosvijetljenom kolniku koji je u to vrijeme bio neposut i zaleđen, a tužitelj je stradao kada je prilikom upravljanja teretnim automobilom s priključnim vozilom zbog zanošenja skupa vozila izgubio nadzor nad vozilom i sletio van ceste gdje je prednjom stranom vozila udario u kameno-zemljani usjek,

 

-          da je pred mjestom nesreće, kritične zgode, bio postavljen znak „ograničenje brzine 50 km/h“,

 

-          da se, prema nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka S. H., dipl.ing., ne može isključiti da je vozilo drugotuženika  C. R. d.o.o. izvodilo posipanje u području mjesta nesreće u 04.54 sati, dok se nesreća dogodila u 05.18 sati, time da također proizlazi da nije moguće zaključiti kakva je bila kvaliteta posipavanja s obzirom da je policija na očevidu nakon dojave o nesreći u 05.25 sati zatekla poledicu na kojoj se nisu vidjeli tragovi i učinci posipavanja, a zaleđenost kolnika potvrdio je i svjedok A. Č., radnik drugotuženika C. R. d.o.o.,

 

-          da se tužitelj neposredno prije nesreće kretao dopuštenom brzinom, dok je na mjestu udara ista iznosila oko 22,5 km/h, time da, prema mišljenju imenovanog vještaka, prilagođene brzine kod stanja poledice na kolniku praktično nema jer svaka neujednačenost u kretanju vozila, posebno teretnog skupa na padini zavoja (kao u ovom slučaju), može dovesti do početka destabilizacije, a stabilnost bi se sigurno zadržala kada bi se teretni skup kretao brzinom ne većom od 25 km/h, za koju u ovom slučaju ne bi bilo potrebe da je kolnik temeljitim posipavanjem bio održavan mokrim,

             

-          da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio natučenje glave u području tjemena s manjom ranom, istegnuće mišića uz vratni dio kralješnice, natučenje desnog ramena, desne slabinske lože i desne šake,

 

-          da je, kao posljedicu ovog štetnog događaja, tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 10 dana i blagog intenziteta 1 mjesec, osim toga i primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljeđivanja, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta 10 dana te slabijeg intenziteta u trajanju do 2 mjeseca,

 

-          da je tuđa pomoć tužitelju bila potrebna tijekom 3 tjedna po 2 sata dnevno,

 

              te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da su tuženici odgovorni za štetu nastalu tužitelju, i to u skladu sa Zakonom o javnim cestama te Ugovorom o obavljanju poslova redovnog održavanja i zaštite državnih cesta za razdoblje od 01. travnja 2005. do 31. ožujka 2009. godine sklopljenim među tuženicima (nastavno: Ugovor). Stoga je sud, zbog povrede prava osobnosti, cijeneći jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova i straha te cilj kojem služi naknada neimovinske štete, u skladu sa čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08 – nastavno: ZOO) ocijenio opravdanim zahtjev za isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete u ukupnom iznosu od 11.000,00 kn, dok je iznos od 420,00 kn utvrdio kao naknadu imovinske štete za tuđu pomoć, te je tužitelju naposljetku dosudio naknadu štete u ukupnom iznosu od 11.420,00 kn, uz obvezu tuženika da štetu naknade solidarno, sukladno čl. 1107. ZOO-a.

 

              Prvotuženik H. C. d.o.o. u žalbi ističe da se postojanje poledice na cesti kritične zgode ne može pripisati krivnji tuženika jer je radnik drugotuženika C. R. d.o.o. prije štetnog događaja prošao tim mjestom i posipao cestu, a sama činjenica postojanja poledice ne znači da je stanje ceste protupravno jer i Zakon o sigurnosti prometa na cestama dopušta postojanje poledice i to naziva zimskim uvjetima. Podredno prvotuženik H. C. d.o.o. ukazuje da sud nije primijenio čl. 1092. ZOO-a jer, po njegovu stavu, tužitelj nije prilagodio brzinu osobinama i stanju ceste, time da bi vožnjom ispod dopuštene (koja vrijedi za suh kolnik) barem pridonio tome da njegove ozljede budu manje. Konačno, prvotuženik H. C. d.o.o osporava i odluku o troškovima postupka ističući da je u Tbr. 8. toč. 1. odvjetničke tarife dopušteno zaračunati samo četiri obrazložena podneska, dok je sud tužitelju dosudio nagradu za njih pet, a ističe i da se tužitelj na odgovore na tužbu neosnovano očitovao dvama podnescima iako je to mogao učiniti samo jednim.

 

              Drugotuženik C. – R. d.o.o. u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. (?) Zakona o parničnom postupku jer izreka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te proturječi razlozima presude, te pritom navodi da sud nije dovoljno jasno obrazložio razloge zbog kojih je u odnosu na njega prihvatio tužbeni zahtjev. U vezi toga ističe da on odgovara po principu dokazane krivnje, no ista nije dokazana jer to što je kolnik bio zaleđen ne znači da nije bio posut, a sud prvog stupnja nije vodio računa da je on ugovoreni posao obavio u skladu s Ugovorom i planom. Drugotuženik C. R. d.o.o. nadalje smatra da je očekivanje da ni na jednom dijelu ceste koja prolazi brdsko-planinskim područjem nema snijega ni leda ravno očekivanju nemoguće činidbe, zatim ističe da nije utvrđeno je li tužitelj vozilom upravljao prilagođenim načinom vožnje, posebice imajući u vidu da se tog dana drugima nije dogodila prometna nesreća, a navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer on ne odgovara prema ZOO-u niti prema Zakonu o javnim cestama, time da smatra da je njegove aktivnosti potrebno sagledati kroz realne mogućnosti te da iz Ugovora ne proizlazi da bi ceste u zimskom periodu trebale biti potpuno čiste, suhe i bez leda na cijeloj svojoj dionici. Konačno, drugotuženik C. R. d.o.o. osporava pravilnost primjene materijalnog prava i obračun te tijek kamata na dosuđene iznose, kao i odluku o troškovima postupka.

             

              Utvrdivši da su tuženici odgovorni za štetu nastalu tužitelju zbog predmetnog štetnog događaja, sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Tuženici sadržajem žalbi osporavaju zaključak suda jer smatraju da nije dokazana njihova krivnja za nastanak ovog štetnog događaja iz razloga što je drugotuženik C. R. d.o.o., po njihovu mišljenju, na odgovarajući način posuo cestu i time poduzeo adekvatne radnje njezina održavanja. Tuženici, protivno navodima žalbe drugotuženika C. R. d.o.o., za nastalu štetu odgovaraju po načelu presumirane (pretpostavljene, predmnijevane), a ne dokazane, krivnje, sukladno čl. 1045. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan istu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. S time u vezi valja reći da drugotuženik C. R. d.o.o. odgovara u granicama ugovorne obveze, kao i da je točno da ne treba očekivati izvršenje nemoguće činidbe, već da se radnje održavanja ceste izvršavaju u skladu s objektivnim mogućnostima. Međutim, tuženici su ti koji su dužni dokazati da su radnje održavanja ceste izvršene na odgovarajući način.

 

U konkretnom slučaju iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je drugotuženik C. R. d.o.o. vršio posipavanje ceste na području gdje se dogodila predmetna nesreća, a na temelju tih utvrđenja prometno-tehnički vještak dao je mišljenje da se ne može isključiti da je vozilo drugotuženika C. R. d.o.o izvodilo posipavanje u području mjesta nesreće u 4.54 sati, dok se nesreća prema internom satu kamiona dogodila u 5.18 sati, dakle 24 minute kasnije, ali je konstatirao i da nije moguće zaključiti kakva je bila kvaliteta posipavanja s obzirom da je policija na očevidu nakon dojave o nastanku nesreće u 5.25 sati zatekla poledicu na kojoj se nisu vidjeli tragovi i učinci posipavanja.

 

Unatoč utvrđenoj mogućnosti da je posipavanje izvršeno, na mjestu nesreće prilikom obavljanja očevida uočeno je postojanje zaleđene površine kolnika te je ujedno konstatirano da je kolnik neposut. Da je kolnik na tom dijelu bio zaleđen potvrdio je i svjedok A. Č., radnik drugotuženika C. R. d.o.o., ističući da je zaleđena bila „točno ta krivina u duljini od 200-300 m“. Iz nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka proizlazi da ne može zaključiti kakva je bila kvaliteta posipavanja, a tuženici nisu dokazali da bi izvršeno posipavanje bilo odgovarajuće kvalitete niti da bi zbog vremenskih ili drugih prilika naknadno nastala poledica, a čime bi, po stavu ovog suda, dokazali razloge za oslobođenje od odgovornosti.

 

Drugotuženik C. R. d.o.o. u odgovoru na tužbu ističe da se radi o cesti koja je na spornom dijelu u uzdužnom i bočnom nagibu, a posipavanje je vršeno na temperaturi iznad nule, pa je kiša koja je padala u trenutku posipavanja svu ili veći dio sipine isprala s ceste. Međutim iz Dnevnika zimske baze S. za dan 19. siječnja 2009.g. proizlazi da je kiša padala do 04.30 sati te potom od 09.00 do 24.00 sata istog dana, što znači da u vremenu vršenja posipavanja pa sve do nastanka prometne nesreće i vršenja očevida kiše nije bilo, a svjedok A. Č., radnik drugotuženika C. R. d.o.o. koji je vršio posipavanje ceste, potvrdio je da padalina nije bilo. Osim toga, iz navedenog Dnevnika također je vidljivo da je temperature zraka u zimskoj bazi u 05.00 sati bila +3°C.

 

Uzmu li se u obzir tako utvrđene vremenske prilike kritične zgode, ukazuje se neuvjerljivom tvrdnja svjedoka Č. da je sasvim siguran da u vrijeme kada je vršio posipavanje cesta nije bila zaleđena (jer bi se, kako navodi, inače vratio i ponovio posipavanje), posebice jer se on na to mjesto, prema svojoj daljnjoj tvrdnji, vratio nakon proteka oko 15 minuta, a isto tako ostaje nejasno pod utjecajem kojih okolnosti bi kolnik, i to u tolikoj duljini, naknadno poprimio svojstvo zaleđenosti (koja je jasno vidljiva na fotografijama s očevida) te ne bi bili uočljivi ni tragovi posute soli. Pritom valja ukazati i na iskaz svjedoka R. C., također radnika drugotuženika C. R. d.o.o., da sol, ako nema većih oborina, treba djelovati 24 sata, što bi trebalo spriječiti stvaranje poledice na kolniku.

 

S obzirom da tuženici nisu dokazali postojanje kojeg vanjskog uzroka na kojeg ne bi mogli utjecati, a zbog kojeg netom provedeno posipavanje ne bi proizvelo potreban učinak, a nisu prigovarali mišljenju prometno-tehničkog vještaka da nije moguće zaključiti kakva je bila kvaliteta posipavanja, niti su na neki drugi način dokazali da je ta kvaliteta bila odgovarajuća, dok je kolnik na mjestu nesreće u trenutku njezina nastanka bio vidljivo zaleđen u duljini od barem 200 metara, može se zaključiti da radnje koje je poduzeo drugotuženik C. R. d.o.o. nisu bile adekvatne da bi se omogućilo sigurno odvijanje prometa.

 

Pritom ni ovaj sud ne smatra da je tužitelj zbog neprilagođene brzine doprinio nastanku štete. Naime, kraj mišljenja prometno-tehničkog vještaka da prilagođene brzine kod stanja poledice na kolniku praktično nema jer svaka neujednačenost u kretanju vozila, posebno teretnog skupa na padini zavoja (kao u ovom slučaju), može dovesti do početka destabilizacije, dok bi se stabilnost sigurno zadržala kada bi se teretni skup kretao brzinom ne većom od 25 km/h, potrebno je imati u vidu da, protivno žalbenim navodima drugotuženika C. R. d.o.o., sadržaj spisa ne daje osnovu za zaključak da je na kolniku postojao znak upozorenja (ni svjedoci Č. i C. nisu potvrdili da bi takav znak bio postavljen), ali i da nema drugih okolnosti zbog kojih bi bilo opravdano očekivati kretanje tužitelja dvostruko manjom brzinom od dopuštene. Osim toga, iz nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka proizlazi da je znak „ograničenje brzine 50 km/h“ bio postavljen pred mjestom nesreće, no iz spisa se ne može zaključiti kolika je brzina bila dopuštena prije tog mjesta, odnosno u vrijeme kada je tužitelj vozio brzinom od 74,5 km/h, 73,0 km/h i 62,0 km/h, pa se na temelju takvih činjenica ne može nedvojbeno zaključiti da je tužitelj vozio neprilagođenom brzinom. Prvotuženik H. C. d.o.o. u žalbi ističe da je opravdano pretpostaviti da bi vožnjom ispod dopuštene brzine tužitelj barem pridonio da njegove ozljede budu manje, no ovdje valja reći da isto ne proizlazi iz provedenih dokaza, posebice vještačkih nalaza i mišljenja, kojima prvotuženik H. C. d.o.o. nije prigovarao niti je zatražio očitovanje o tim okolnostima, tako da u tom pravcu ne može prigovarati tek u žalbi.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud nadalje primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da su tuženici solidarno odgovorni za nastalu štetu. Kod toga prvotuženik H. C. d.o.o. žalbom ne osporava pravni temelj svoje odgovornosti, dok drugotuženik C. R. d.o.o. neosnovano ističe da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. (očitom omaškom pogrešno navodi toč. 13.) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP). Naime, ovaj sud ne nalazi da se presuda u ovom dijelu ne bi mogla ispitati, budući da se prvostupanjski sud pozvao na materijalnopravne propise na temelju kojih nalazi odgovornost drugotuženika C. R. d.o.o., a pritom valja samo naglasiti da isti odgovara u granicama Ugovorom preuzetih obveza. U čl. 2. st. 1. Ugovora drugotuženik C. R. d.o.o. obvezao se, kao izvoditelj, obavljati poslove redovnog održavanja i zaštite državnih cesta na području P. G. županije, i to, prema čl. 13. Ugovora, sukladno odredbama Zakona o javnim cestama, pravilnicima, hrvatskim i stranim normama, tehničkim specifikacijama i uvjetima te drugim zakonima i propisima koji uređuju pitanja i odnose u djelatnosti redovnog održavanja i zaštite cesta, a pod održavanjem cesta u zimskim uvjetima razumijevaju se, u smislu čl. 63. mjerodavnog Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta (Narodne novine, broj: 25/98, 162/98 i 180/04), radovi neophodni za održavanje prohodnosti cesta i sigurnog odvijanja prometa, za režim prometa u zimskim uvjetima koji je određen posebnim propisima. Kako se u čl. 16. st. 1. Ugovora drugotuženik C. R. d.o.o. obvezao uspostaviti organizaciju koja jamči obavljanje svih poslova odnosno koja osigurava sigurno i nesmetano odvijanje prometa i zaštitu cesta, a za slučaj da ne uspostavi djelotvornu organizaciju preuzeo je u st. 2. iste ugovorne odredbe odgovornost za štetu prouzročenu trećim osobama (od te se odgovornosti i osigurao kod umješača), to na temelju svega navedenog proizlazi osnovanim zaključak da je drugotuženik C. R. d.o.o. također odgovoran za nastalu štetu jer radnje održavanja koje je poduzeo nije izvršio na način kojim bi osigurao sigurno odvijanje prometa.

 

Žalbama nije uspješno dovedena u pitanje ni pravilnost primjene materijalnog prava glede visine dosuđene štete i zateznih kamata, a ispitavši pobijanu presudu i po službenoj dužnosti ovaj sud nije našao ostvarenom niti koju od daljnjih bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

              Djelomično opravdano, s druge strane, prvotuženik H. C. d.o.o. osporava odluku o troškovima postupka. Naime, pravilno isti ukazuje da Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/114, 118/14 i 107/15 – nastavno: Tarifa) propisuje da se po Tbr. 8. toč. 1. može priznati nagrada za sastav maksimalno 4 podneska na koje se taj tarifni broj odnosi. Priznavši tužitelju nagradu za sastav 5 takvih podnesaka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo pa je zbog toga valjalo prvostupanjskom presudom dosuđeni trošak umanjiti za priznatu nagradu za jedan takav podnesak (razmjerno utvrđenom uspjehu u sporu) i u konačnici tužitelju dosuditi troškove u ukupnom iznosu od 14.289,46 kn. Daljnji žalbeni navod kojim prvotuženik H. C. d.o.o. ističe da se tužitelj na odgovore na tužbu neosnovano očitovao dvama podnescima iako je to mogao učiniti samo jednim nije osnovan jer je tužitelj odgovor na tužbu drugotuženika  C.R.d.o.o. primio tek nakon što se očitovao na odgovor na tužbu prvotuženika H. C. d.o.o., zbog čega i trošak očitovanja na drugi odgovor na tužbu treba cijeniti potrebnim.

 

Ovdje valja reći i da je, prilikom ispitivanja pobijane presude i po službenoj dužnosti, ovaj sud imao u vidu da je 01. kolovoza 2015.g. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine, broj: 78/15) kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11) na način da je određeno da se stopa zatezne kamate, počevši od 01. kolovoza 2015.g., određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa je, stoga, u tom smislu valjalo preinačiti odluku o zateznim kamatama na dosuđene glavnične iznose naknade štete i na dosuđene troškove parničnog postupka.

 

U konačnici je, slijedom svega navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tuženika valjalo djelomično odbiti i potvrditi pobijanu presudu u toč. I/ izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 11.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2010.g. do 31. srpnja 2015.g., te u toč. II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 420,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2014.g. do 31. srpnja 2015.g., sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok je, na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a, istu valjalo djelomično preinačiti glede stope zatezne kamate, i to dijelu toč. I izreke u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 11.000,00 kn, te dijelu toč. II izreke u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 420,00 kn, sve za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. do isplate, i pravilnom primjenom materijalnog prava naložiti tuženicima da, od 01. kolovoza 2015.g. do isplate, na navedene iznose (11.000,00 kn i 420,00 kn) isplate tužitelju zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Osim toga, primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično je preinačeno i pobijano rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u toč. III izreke prvostupanjske presude na način da je naloženo tuženicima solidarno nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.289,46 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2014.g. do 31. srpnja 2015.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Na kraju valja reći da, iako je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a, kad preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, sud dužan odlučiti o troškovima cijelog postupka, u ovom slučaju, unatoč tome što je žalba djelomično osnovana glede odluka o troškovima postupka i dosuđene stope zatezne kamate, drugotuženiku C. R. d.o.o. nije valjalo dosuditi zatražene troškove sudske pristojbe na žalbu jer je, pobijajući prvostupanjsku presudu i u odluci o glavnoj stvari, sa žalbom djelomično uspio samo glede odluke o troškovima postupka, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a parnični trošak kao sporedna tražbina, ako ne čini glavni zahtjev, ne predstavlja kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, u smislu čl. 35. st. 2. ZPP-a.

 

U nepobijanoj toč. IV izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu 15. veljače 2016.g.