Broj: Gž-3373/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Zlatku Lodeti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. B., OIB: …, iz L., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V., protiv prvotuženika T. O. d.d., OIB:…, Z., zastupanog o punomoćnicima iz OD M. & L., odvjetnicima iz Z., i drugotuženika L. D. J. I., OIB:… iz J., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU I. K. i D. K., odvjetnicima iz I., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 14. svibnja 2015. br. 26 P-515/14-17 dana 17. veljače 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu br. 26 P-515/14-17  od 14. svibnja 2015., te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, stavak I. izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud naloži prvotuženiku T. O. d.d. Z., kao osiguratelju drugotuženika, te drugotuženiku Lovačkom društvu J. iz I., solidarno isplatiti tužitelju naknadu štete, zbog oštećenja njegovog automobila, u iznosu od 17.437,24 kn, uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 22. studenog 2013. do isplate.

 

Stavkom II. izreke tužitelj je obvezan prvotuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.375,00 kn, uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 14. svibnja 2015. do isplate, a stavkom III. izreke obvezan je tuženiku LD J. I. naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.705,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Obrazlažući presudu, prvostupanjski sud navodi da je tužitelj od tuženika, i to od drugotuženika kao lovačkog društva koje gospodari lovištem na kojem je, tijekom njegove vožnje osobnim automobilom državnom cestom D-35, reg. oznake VŽ… (Mercedes Benz E klase), došlo do naleta srne na njegovo vozilo, zatražio naknadu nastale štete na vozilu, smatrajući ga odgovornim za tako prouzročenu štetu, dok je od prvotuženika, kao osiguratelja drugotuženika, po istoj osnovi zatražio isplatu naknade te štete (utuživši ih solidarno).

 

Prvostupanjski sud konstatira da je prvotuženik potvrdio da sa drugotuženikom ima sklopljeni ugovor o osiguranju, temeljem kojeg bi odgovarao za naknadu štete tužitelju, ali da je prigovorio osnovanosti zahtjeva, jer srneća divljač, navodni uzročnik štete, nije nađena, pa je osporio nastanak štetnog događaja. Prvostupanjski sud konstatira da se prvotuženik poziva i na odredbu čl. 50. Zakona o cestama (NN. 84/11; 22/13 54/13; 148/13, 92/14), prema kojem se za štetu nastalu trećim osobama zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Tvrdi da na strani njegovog osiguranika nije zabilježen nikakav propust, odnosno krivnja za nastanak štetnog događaja. Prvostupanjski sud reproducira razlog odricanja odgovornosti drugotuženika za naknadu štete, jer da na strani njegovog osiguranika ne postoji bilo kakva odgovornost, obzirom da je od H. C. d.o.o. Ispostava V., zatražio postavljanje prometnih znakova opasnosti „divljač na cesti“. Sporna šteta nije nastala uslijed propusta, odnosno odgovornosti osiguranika prvotuženika, nego se radi o slučajno nastaloj šteti za koju drugotuženik, time niti prvotuženik, ne odgovaraju.

 

Prvostupanjski sud konstatira da se drugotuženik protivi osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvenstveno ističući prigovor promašene pasivne legitimacije. Dozvolio je mogućnost nastanka prometne nesreće, odnosno nastanka štete na tužiteljevom vozilu, međutim, istakao je sumnju u način nastanka štete kako ju je tužitelj opisivao, ističući da je način nastanka štete tužitelj drugačije prikazivao u policijskom zapisniku o očevidu u odnosu na opis nastanka štete iz tužbe (u tužbi je naveo da je srna pri prelasku prometnice udarila u osobno vozilo tužitelja, a u zapisniku o očevidu je naveo da je srneća divljač pri udaru nepoznatog vozila odbačena na tužiteljevo vozilo). Prvostupanjski sud konstatira da se drugotuženik, u otklanjanju svoje odgovornosti za nastalu štetu, poziva na okolnost da nakon nastanka štete nisu izuzeti bilo kakvi biološki tragovi srneće divljači, te da je vozač tužiteljevog vozila napustio mjesto prometne nezgode, a nastanak štete tek je naknadno osobno prijavio policiji. Tvrdi da u toj nesreći nije sudjelovala srneća divljač, odnosno da drugotuženik nije odgovoran za nastalu štetu, a poziva se i na odredbu čl. 50. st. 1 Zakona o cestama koja propisuje odgovornost za štetu trećim osobama koja je nastala na javnoj cesti naletom divljači po kriteriju krivnje. Prvostupanjski sud navodi da je drugotuženik uz to naveo da je brzina kretanja vozila na mjestu prometne nezgode ograničena na 70 km/h, da je postavljen znak opasnosti „divljač na cesti“, te da do nesreće ne bi došlo da je vozač tužiteljevog vozila upravljao prilagođenom brzinom i s dužnom pažnjom (nesreća se dogodila za vrijeme danjeg svjetla).

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren prema drugotuženiku, te prema prvotuženiku, kao njegovom osiguravatelju, polazeći od odredbe čl. 50. Zakona o cestama, kojim je propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Prvostupanjski sud konstatira da iz zapisnika o očevidu od 2. kolovoza 2013. proizlazi da na mjestu događaja postoje prometni znakovi „divljač na cesti“ i ograničenje brzine na 70 km/h.

 

Prvostupanjski sud konstatira da je svjedok I. Š., službenik PP. I., koji  je službeno postupao po tužiteljevoj dojavi o naletu osobnog automobila na srneću divljač, naveo da je na oštrim rubovima vozila našao tragove dlake srneće divljači, te da je utvrdio oštećenje lijevog dijela vozila, što je fotografirao, na pokazanom mjestu naleta (na desnom prometnom traku) utvrdio je postojanje tragova kočenja vozila koje je navodno udarilo u srneću divljač, te istu odbacilo u vozilo D. B.. Svjedok je potvrdio postojanje prometnih znakova „divljač na cesti“ i ograničenje brzine na 70 km/h. Dlaka s oštećenog vozila nije izuzeta. Naveo je da se ne sjeća da li je na prometnici zatekao kakve tragove srneće divljači. Prvostupanjski sud je reproducirao iskaz D. B. u vezi nastanka štete i njegovim postupcima nakon nastanka štete, pri čemu navodi da je svjedok obrazložio da je napustio mjesto nastanka štete kako bi sustigao vozilo na koje je srneća divljač naskočila (na zadnji dio tog vozila, a od kojeg je bila odbačena na njegovo vozilo), međutim, nije uspio stići to vozilo, pa je otišao prijaviti štetu u nadležnu policijsku postaju.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da su zatečeni tragovi na licu mjesta nedostatni dokaz, da je šteta na vozilu nastala na način na koji ga opisuje tužitelj, a da podaci o nesreći, koji su registrirani na policiji, odnosno proizlaze iz iskaza policijskog djelatnika, nisu dovoljni da bi potvrdili tužiteljeve tvrdnje o načinu nastanka štete kako ga je opisivao svjedok D. B.. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao: „štetnu radnju tuženika koja bi bila u uzročnoj vezi s oštećenjima na njegovom (tužiteljevom) vozilu, kao niti postojanje protupravnosti na strani tuženika“, a ocjenjuje i da tužitelj nije predlagao dokaze kojima bi se na relevantan i stručan način utvrdila visina štete.

 

Tužitelj u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, navodeći da su razlozi iz obrazloženja presude nerazumljivi i nejasni, odnosno u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza. Navodi da je tužitelj odštetni zahtjev utemeljio na tvrdnji da mu je šteta nastala od divljači, te da tuženici odgovaraju za naknadu tako nastale štete, a da tuženici u dijelu postupka nisu osporavali činjenicu da je šteta nastala od divljači.

 

Tužitelj ocjenjuje da postoje dovoljni dokazi da su na oštećenom vozilu pronađeni tragovi divljači, kao i da oni postoje na mjestu događaja. Poziva se na foto dokumentaciju i zapisnik PP I., iz kojih proizlazi da su pronađeni tragovi divljači na tužiteljevom vozilu. Navodi da drugotuženik tijekom cijelog postupka nije osporavao činjenicu da je šteta nastala od divljači.

 

Po tužiteljevoj ocjeni prvostupanjski sud je imao dovoljno razloga utvrditi da je šteta nastala od divljači, te na osnovu toga primijeniti odredbe ZOO-a prema kojima su tuženici odgovorni za nastalu štetu od divljači temeljem kriterija odgovornosti za nastanak štete od opasne stvari. Tužitelj navodi da je tijekom postupka bilo sporno da li je do štetnog događaja uopće došlo, te da li je u njemu sudjelovala divljač iz lovišta drugotuženika (te okolnosti kao sporne ističe u obrazloženju presude prvostupanjski sud), međutim, po tužiteljevoj ocjeni, provedeni dokazi, kao i okolnost da prvo i drugo tuženik nisu (početno) osporavali činjenicu da je štetu prouzročila divljač, daje osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj ne prihvaća prvostupanjsku argumentaciju o potrebi novog vještačenja, na koje ukazuje prvostupanjski sud, jer je prvostupanjski sud morao navesti činjenice koje bi vještačenjem trebalo utvrditi (primjerice, brzinu kretanja vozila tužitelja, sudarni položaj divljači i vozila).

 

Ovaj sud prihvaća tužiteljevu ocjenu da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo dovoljne procesnopravno prihvatljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

 

Naime, prvostupanjska presuda utemeljena je na ocjeni da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao odštetnu odgovornost tuženika za nastalu štetu na njegovom vozilu, odnosno da nije dokazao da je oštećenje tužiteljeva vozila nastalo na način na koji tužitelj u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka tvrdi da je to oštećenje nastalo. Pri tome se, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud, u polaznoj ocjeni mjerodavne činjenične osnove poziva na odredbu čl. 50. Zakona o cestama, tj. da tuženici tužitelju za naknadu štete, ukoliko je ona nastala udarom u divljač na cesti, odgovaraju po načelu krivnje.

 

Po ocjeni ovog suda, odnos stranaka prema činjeničnom pitanju da li je šteta na vozilu tužitelja nastala zbog udara (naleta) divljači na predmetno vozilo u vrijeme navedeno u tužbi bio je takav da je tužitelj inzistirao na toj tvrdnji, a tuženici tijekom postupka nisu isključivali tu mogućnost, nego su tražili da tužitelj tu činjenicu dokaže. Tužitelj je smatrao da je ponudio dovoljne dokaze za utemeljenje konkretne odgovornosti tuženika za naknadu štete, a prvostupanjski sud nije primjenom načela otvorenog pravosuđenja, propisanog između ostalog i čl. 219. st. 2 i čl. 298. ZPP-a, upozorio tužitelja da ponuđeni (i provedeni) dokazi ne opravdavaju (ne dokazuju) njegovu tvrdnju da je šteta na njegovom vozilu nastala zbog naleta divljači.

 

Provedeni dokazi, prvenstveno iskaz policijskog službenika I. Š. (saslušanom na ročištu 14. siječnja 2015.), ukazuju da postoje jasne indicije o mogućnosti nastanka nesreće, odnosno sudara vozila za koje tužitelj traži naknadu štete sa srnećom divljači, na prometnici i na mjestu gdje je to prikazano u tužiteljevim navodima iznijetim u ovom postupku (oštećenja na vozilu, tragovi dlake na rubovima vozila, tragovi kočenja vozila koje je, navodno, prvo udarilo u srneću divljač).

 

Prema stanju prvostupanjskog predmeta, niti tuženici nisu potpuno otklonili mogućnost nastanka štete na tužiteljevom vozilu na način na koji je to iznosio tijekom postupka.

 

Prvostupanjski sud svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, što je vidljivo iz sadržaja i strukture obrazloženja prvostupanjske presude,  zasniva prvenstveno na kriteriju odgovornosti tuženika za nastalu štetu, ukoliko je ona nastala naletom divljači na vozilo, propisanu čl. 50. Zakona o cestama, primjenom kojeg se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Takva osnova odgovornosti, po ocjeni ovog suda, može se prihvatiti za eventualnu odgovornost osoba odgovornih za upravljanje i održavanje ceste, dok se odgovornost ovdje drugotuženika temelji na odredbama Zakona o lovstvu, odnosno na općim propisima Zakona o obveznim odnosima (NN.53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99; 88/01; 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 – dalje ZOO), iz kojih proizlazi odgovornost lovačkog društva za štetu nastalu trećim osobama naletom na divljač primjenom odredbe čl. 1063. ZOO-a u vezi čl. 83. Zakona o lovstvu (dok se odgovornost prvotuženika temelji na odredbi čl. 964. i 965. ZOO-a, obzirom da je osiguratelj lovačkog društva drugotuženika).

 

Prema tome, postoji osnova za utemeljenje šire (objektivne) odgovornosti tuženika za naknadu štete nastale tužitelju, od one koju je pri presuđenju primijenio prvostupanjski sud, i to ukoliko se u postupku utvrdi da je šteta na tužiteljevom automobilu nastala naletom divljači, te da on nije suodgovoran (načinom vožnje) za nastanak te štete.

 

Za sada se ne može jednoznačno odrediti postoji li ili ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete, jer prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri raspravio sporna pitanja od kojih, po njegovoj preuranjenoj ocjeni, ovisi utemeljenje odgovornosti tuženika za naknadu štete. Naime, prvostupanjski sud nije strankama na određeni i jasan način dao do znanja pružaju li provedeni dokazi dovoljnu procesnu osnovu za činjenično utvrđenje da su tuženici ili da tuženici nisu odgovorni za štetu nastalu tužitelju na njegovom osobnom vozilu, kao osobe koje odgovaraju za štetu nastalu od divljači na javnoj cesti, pri čemu divljač, nesumnjivo, predstavlja opasnu stvar za mogućnost nastanka takve štete.

 

Radi navedenoga, ovaj sud je ocijenio da je propustom provođenja rasprave na naprijed navedeni način prvostupanjski sud nedovoljno utvrdio relevantne činjenice, a istodobno onemogućio tužitelja u eventualnoj dopuni dokaznih prijedloga, radi čega je ovaj sud prihvatio osnovanim žalbene razloge pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je temeljem odredbe čl. 353. st. 1 toč. 2 i 3, te čl. 370. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti predmet spora, te će ukazati tužitelju na potrebu dodatnog dokazivanja činjenice da je šteta na predmetnom automobilu  nastala od divljači, u kojem smislu je potrebno uputiti na eventualno provođenje dokaza vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke da li su konkretna oštećenja na vozilu tužitelja mogla nastati zbog naleta srneći divljači na predmetni automobil. Nadalje, prvostupanjski sud će ponovno provesti sve već provedene dokaze, te će stranke pozvati i na eventualno predlaganje novih dokaza, kako bi se stekle procesne pretpostavke da se u predmetu spora odluči na meritoran način temeljem potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a primjenom materijalnopravnih propisa koje je potrebno primijeniti na konkretni odnos, obzirom na potreban način odlučivanja, pri čemu će prvostupanjski sud imati u vidu iznijeta materijalnopravna stajališta ovog suda.

 

Novom odlukom o glavnoj stvari prvostupanjski sud će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu 17. veljače 2016.