Broj: Gž-2722/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu ovog suda Svjetlani Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grada Makarske, Makarska, Obala kralja Tomislava broj 1, OIB 53515145212, protiv tuženika S. P. L. iz M., V. N. 002, ….., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj broj Povrv-1016/2015 od 15. svibnja 2015. godine, dana 18. veljače 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj broj Povrv-1016/2015 od 15. svibnja 2015. godine u pobijanom dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenom od javnog bilježnika u M. A. P. broj Ovrv-381/13 od 19. kolovoza 2013. godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju u roku od 8 dana iznos od 1.560,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, specificiranim u pobijanoj presudi, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka ovrhe u iznosu od 100,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je usvojen tužiteljev zahtjev da se održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenom od javnog bilježnika u M. A. P. broj Ovrv-381/13 od 19. kolovoza 2013. godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju u roku od 8 dana iznos od 1.560,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, specificiranim u pobijanoj presudi, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka ovrhe u iznosu od 100,00 kuna, dok je citirani platni nalog ukinut u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti ovrhovoditelju iznos 140,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, te više zatraženim troškom postupka.

 

Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP-a), predlažući da se presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba nije osnovana. 

 

S obzirom na vrijednost predmeta, u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 460. stavak 1. ZPP-a, zbog čega se, sukladno odredbi čanka 467. stavak. 1. ZPP, pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.700,00 kuna na ime  neplaćenih dnevnih parkirnih karata i troškova opomena, a radi nepropisnog parkiranja tuženika po računu broj 201209562 od 30. rujna 2012. godine, broj 201211605 od 31. studenoga 2012. godine, te broj 201212713 od 31. prosinca 2012. godine.

 

Odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO-a) stavkom 1. propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Stavkom 4. istog članka propisano je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način, dok je stavkom 5. propisano da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

 

Odredbom članka 7. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Makarskoj objavljenom u Službenom glasilu Grada Makarske broj 18/09 (dalje: Odluka) propisano je da je zaustavljanjem ili parkiranjem vozila na parkiralištu s naplatom, vozač odnosno vlasnik vozila zaključuje s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju parkiranja pod naplatom uz korištenje dnevne parkirališne karte, prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju parkirališta sa naplatom propisanom ovom odlukom. Nalog za naplatu dnevne parkirne karte izdaje osoba ovlaštena za nadzor parkiranja, te ga na određeni način učvršćuje za vozilo, a korisnik parkiranja dužan je po primljenom nalogu platiti dnevnu kartu u roku od 8 dana na način označen u nalogu, a sve prema odredbi članka 11 i 12. Odluke. Prema odredbi članka 29. Odluke ako korisnik parkiranja ne postupi po nalogu iz članka 13. Odluke dužan je u daljnjih 8 dana pored iznosa iz naloga obračunatog sa zakonskom zateznom kamatom, platiti stvarne troškove i zateznu kamatu, na što će ga se u nalogu upozoriti. Ako korisnik parkiranja ne izvrši plaćanje u daljnjim rokovima, organizator parkiranja će protiv njega u svoje ime i za svoj račun pokrenuti odgovarajući sudski postupak.

 

Prvostupanjski sud je održao na snazi citirani platni nalog u dijelu koji se odnosi na trošak cjelodnevnih parkirnih karata, dok je odbio za iznos od 140,00 kn, nakon što je utvrdio ove odlučne činjenice:

-  da prema prijedloga za ovrhu tuženik duguje tužitelju na ime neplaćenih dnevnih parkirnih karata iznos od 1.560,00 kn i iznos od 140,00 kn, za koji iznos nije utvrđeno na što se odnosi, a radi nepropisnog parkiranja,

- da je tužitelj na valjani način upoznao sve korisnike javnih parkirališta, pa tako i tuženika, s općim uvjetima sadržanim u Odluci,

- da tuženik nije dokazao da u označene dane nije parkirao na označene parkinge,

- da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije podmirio navedeno potraživanje.

 

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje kakve bitne povrede parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Štoviše, pobijana presuda je jasna i razumljiva, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika koji prileže spisu, tako da, suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje, čiju pravilnost i potpunost ovaj sud nije ovlašten provjeravati, budući se radi o sporu male vrijednosti, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

U žalbi tuženik u bitnom iznosi da smatra kako nije koristio uslugu cjelodnevnog parkiranja, stoga je nepoštena klauzula da mora platiti dnevnu parkirnu kartu, no ti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Naime, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine čl. 3. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vršili pojedinačni pregovori smatrat će se nepoštenom ako suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, pri čemu se  uzima da su takve odredbe one koje imaju za cilj ili posljedicu zahtjev za svaki potrošač koji propusti ispuniti svoju obvezu plati nerazmjerno visok iznos naknade.

 

Ovdje valja napomenuti da tuženik nije dokazao žalbene navode da je koristio parkiralište 10-tak minuta, a što je bio u obvezi temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a.

 

Prema stavu ovog suda ugovorna odredba da se plati dnevna karta ukoliko se ne plati obveza za plaćanje korištenja parkirnog mjesta po satu nije nepoštena klauzula, budući korisniku ne nameće nerazmjerno visok iznos naknade, već upravo onoliki koliko bi platio da koristi parkirno mjesto cijeli dan. Naime, tužitelj nije u mogućnosti znati koliko je vremena neka osoba koristila parkirno mjesto bez naknade, te stoga ova odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, niti suprotnoj strani ne nameće znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

Odluka o trošku je pravilna i sukladna sa odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i 164. ZPP-a.

 

Stoga, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu, 18. veljače 2016. godine