Broj: Gž-974/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, te Marije Vetme, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Joza Šoletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Š. iz R., koju zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u R., protiv tuženika: 1. S. A. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u R., i 2. M. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., radi iseljenja i predaje nekretnine u posjed, odlučujući o žalbama prvotuženika, S. A., i drugotuženika , M. Š., izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-325/15-15 od 24. travnja 2015. godine, u sjednici održanoj dana 24. veljače 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalbe se uvažuju, te se presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-325/15-15 od 24. travnja 2015. godine preinačuje tako da glasi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I - I-tuženik S. A. iz R. G. 8 i II-tuženik M. Š. iz R., dužni su isprazniti od osoba i stvari stan u R. na adresi P. put 1, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje na prvom katu, kupaonice i WC-a u viskom prizemlju, prostorije – podruma ispod volte u prizemlju, tavana, te zajedničkog hodnika u zgradi sagrađenoj na k.č.bt. 25 z.k.ul. 966 k.o. T. – S., te ga predati na raspolaganje tužiteljice T. Š. slobodan od osoba i stvari, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II – Tuženi su dužni naknaditi tužiteljici solidarno parnični trošak u iznos od 15.862,00 kuna u roku 15 dana."

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"I - I-tuženik Slobodan A. iz R. G. 8 i II-tuženik M. Š. iz R., dužni su isprazniti od osoba i stvari stan u R. na adresi P. put 1, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje na prvom katu, kupaonice i WC-a u viskom prizemlju, prostorije – podruma ispod volte u prizemlju, tavana, te zajedničkog hodnika u zgradi sagrađenoj na k.č.bt. 25 z.k.ul. 966 k.o. T. – S., te ga predati na raspolaganje tužiteljice T. Š. slobodan od osoba i stvari, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe

 

II – Tuženi su dužni naknaditi tužiteljici solidarno parnični trošak u iznos od 15.862,00 kuna u roku 15 dana"

 

              Protiv navedene presude pravodobne žalbe izjavili su prvotuženik, S. A., i drugotuženik, M. Š., zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Žalbe su osnovane.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljičin vlasnički zahtjev (rei vindicatio) usmjeren prema tuženicima, posjednicima nekretnine, da joj tuženici predaju nekretninu, stan u R. na adresi P. put 1, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje na prvom katu, kupaonice i WC-a u viskom prizemlju, prostorije – podruma ispod volte u prizemlju, tavana, te zajedničkog hodnika u zgradi sagrađenoj na kat. čest. br. 25 z. ul 966 k.o. T.–S., slobodnog od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

 

              Tuženici su tužiteljičinom vlasničkom zahtjevu, utemeljenom na čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – u daljnjem tekstu: ZV), suprotstavili prigovor kojim negiraju tužiteljičin vlasnički zahtjev, i to prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

 

              Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila dužna dokazati:

- svoje pravo vlasništva na stvari,

- da se stvar koju traži nalazi u posjedu tuženika i

- identitet stvari.

 

              U ovom stadiju postupka nije sporan identitet stvari, ni činjenica da se stvar nalazi u posjedu prvotuženika. Sporno je vlasništvo na stvari tužiteljice i da se stvar nalazi i u posjedu drugotuženika.

             

              Prvostupanjski je sud presudom posl. br. P-1731/97 od 22. travnja 2002. godine odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije prihvativši prigovor tuženika da tužiteljica nije stekla vlasništvo na stvari jer u vrijeme sklapanja darovnog ugovora njezin prednik (suprug D. Š.) nije bio vlasnik stana, jer ga je prethodno otuđio prvotuženiku.

 

              Prvostupanjsku presudu ukinuo je Županijski sud u R., kao drugostupanjski sud, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica, prema podacima iz zemljišne knjige, upisana kao vlasnica stana 16. rujna 1996. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Drugostupanjski je sud ukazao prvostupanjskom sudu da se u ovom prijeporu radi o višestrukom ugovaranju otuđenja iste nekretnine, radi čega bi tu situaciju trebalo raspraviti u smislu odredbe čl. 125. ZV-a, a povezano s tim i odredbe čl. 122., 123. i 124. ZV-a, a potom donijeti pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

              Prvostupanjski je sud presudom od 05. prosinca 2006. godine prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Predsjednik V. suda R. H. je rješenjem od 04. svibnja 2007. godine odredio Županijski sud u D., kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

 

Ovaj sud, kojemu je V. sud ustupio predmet na rješavanje, ukinuo je prvostupanjsku odluku rješenjem koje prileži na listu 171.-173. spisa i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, jer je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud ukazao je da je s obzirom da je ZV stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine, a ugovori na kojima stranke temelje svoje pravo su sklopljeni prije stupanja na snagu ZV-a, trebao spor razmatrati imajući u vidu odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud presudom od 24. studenog 2009. godine (list spisa 182.-187.) prihvatio tužbeni zahtjev.

 

              Uvažavajući žalbu prvotuženika i drugotuženika ovaj sud je prvostupanjsku presudu ukinuo rješenjem od 28. listopada 2010. godine (list 202.-204. spisa) i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Ovaj sud je u obrazloženju svoje odluke naveo doslovce:

"Prvostupanjski je sud postupajući po uputi drugostupanjskog suda trebao spor raspraviti imajući u vidu odredbe u višestrukom otuđenju nekretnina ( list spisa 125.-130. i 171.-173.).

              Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica uknjižena kao vlasnica stana koji je predmet spora u zemljišnim knjigama i da je postala vlasnik prijepornog stana.

              Zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica vlasništvo prijepornog stana stekla temeljem valjanog pravnog posla, i da je u dobroj vjeri upisala pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga kako u vrijeme sklapanja ugovora tako i u vrijeme upisa prava u zemljišnu knjigu, bar za sada ne proizlazi iz stanja spisa.

              Naime, među strankama nije sporno da je tužiteljičin muž uveo prvotuženika u neposredan posjed predmetnog stana prije sklapanja darovnog ugovora ( tabularne isprave temeljem koje je tužiteljica zatražila upis u zemljišne knjige) i da je taj darovni ugovor sklopljen nakon kupoprodajnog ugovora između prvotuženika i tužiteljičinog muža čiji je predmet prijeporni stan.

              I prema shvaćanju ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ugovor o kupoprodaji nije fiktivan, ali je prijeporno i u ovom stadiju postupka je li tužiteljica u dobroj vjeri podnijela zahtjev za uknjižbu, odnosno sklopila pravni posao na temelju kojeg traži uknjižbu. Naime, ZOVO koji je bio na snazi od 1. rujna 1980.g. do 1. siječnja 1997.g.nije uređivao pravne odnose koji nastaju dvostrukim ili višestrukim ugovaranjem otuđenja iste nekretnine, niti je poput OGZ-a propisivao pravilo za rješavanje sukoba upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama ( Paragraf 440. ), ali je pod utjecajem načela savjesnosti i poštenja, sudska praksa prije stupanja na snagu ZOVO-a korigirala institut iz paragrafa 440. OGZ-a primjenom načela savjesnosti i poštenja i načela zabrane zlouporabe prava ( čl. 12. i 13. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO, sada čl. 4. i 6. ZOO-a. "Narodne novine " broj 35/05 i 41/08). Podnositelj zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva stječe pravo vlasništva samo ako je u dobroj vjeri podnio zahtjev za uknjižbu, odnosno sklopio pravni posao na temelju kojeg traži uknjižbu.

              U takvoj situaciji kada je više osoba zaključilo posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istoj nekretnini, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala, savjesnosti i poštenja i načela zabrane zlouporabe prava. Pri tome može igrati ulogu činjenica upisa u zemljišne knjige, a i predaja u posjed otuđene nekretnine.

              Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica bila savjesna u vrijeme sklapanja ugovora, a nije dao niti jedan razlog temeljem kojih činjenica i iz kojih dokaza je utvrdio da je tužiteljica savjesna stjecateljica.

              Kako nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a."

 

              Prvostupanjski je sud u nastavku postupka utvrdio da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u R. od 20. svibnja 2010. godine, odbijen zahtjev tužitelja (ovdje tuženika) protiv tuženika (ovdje tužiteljice i njezinog supruga, D. Š.) za utvrđenje ništetnosti darovnog ugovora, temeljem kojeg se ovdje tužiteljica upisala kao vlasnica stana koji je predmet spora, kao što je i odbijen zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog prava.

 

              Prema ocjeni prvostupanjskog suda tužiteljica je savjesni stjecatelj jer je i u trenutku sklapanja ugovora o darovanju i u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu bila savjesna stjecateljica, a pregledom presude istog prvostupanjskog suda, sud je utvrdio da ugovor o darovanju nije ništetan.

 

Prvostupanjski sud je iz iskaza tužiteljičinog supruga D. Š. utvrdio da ni tužiteljica ni njegova djeca nisu imali saznanja da je on sklopio kupoprodajni ugovor s prvotuženikom. Sud zaključuje iz iskaza D. Š. da on nije želio sklopiti ugovor o prodaji stana prvotuženiku, već da je ugovor o kupoprodaji sklopio samo da bi prvotuženik bio siguran da će mu on isplatiti naknadu za pružene usluge. Prvostupanjski sud iz navedenog iskaza zaključuje da njegova volja nije bila zaključenje kupoprodajnog ugovora, a kako se počeo bojati S. A., koji mu je počeo i prijetiti, da je stoga zaključivao više ugovora za isti stan s istom osobom, onako kako je to S. A. tražio, da je sve to činio iz straha i da se bojao, da mu ne oduzmu stan i stoga da bi zaštitio sebe od S. A. odlučio stan darovati supruzi, i da je to bila njegova prava volja, a da je za kupoprodajni ugovor njegova supruga saznala kasnije, nakon sklapanja darovnog ugovora. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je postupajući po uputi ovog suda raspravio o načelu savjesnosti i poštenja tužiteljice u vrijeme zaključenja darovnog ugovora i stjecanje vlasništva, jer se radi o nekretnini koja je višestruko otuđena, odnosno darovana i prodavana, koje utvrđenje sud temelji na primjeni odredbe čl. 12. i 13. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

              Ovaj sud protivno utvrđenju i zaključku prvostupanjskog suda ocjenjuje da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o darovanju i podnošenja zahtjeva za uknjižbu bila nesavjesna.

 

              Glede ostvarenih pretpostavki za uknjižbu prava vlasništva valja kazati da je tužiteljica, a kako to proizlazi iz vlasničkog lista koji prileži na listu A99. spisa, upisala pravo vlasništva prijepornog stana temeljem darovnog ugovora od 05. rujna 1996. godine i aneksa od 19. veljače 2002. godine zadržavši red prvenstva ostvaren prijedlogom za uknjižbu 16. rujna 1996. godine. Dakle, ovaj sud utvrđuje da je protivno načelima zemljišnoknjižnog prava tužiteljica ostvarila uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na temelju darovnog ugovora iz 1996. godine, ali i aneksa tom ugovoru (sadržaj kojeg sudu nije poznat), a koji je sklopljen 19. veljače 2002. godine, dakle, gotovo 6 godina nakon sklapanja darovnog ugovora.

 

Protivno zaključku prvostupanjskog suda, ovaj sud cijeni neživotnim i neuvjerljivim tužiteljičine tvrdnje da nije znala za sklopljeni kupoprodajni ugovor između njezinog supruga, D. Š., i prvotuženika.

 

Naime, kod nesporne činjenice da je kupoprodajni ugovor kojeg je sklopio D. Š. s prvotuženikom sklopljen prije darovnog ugovora (temeljem kojeg je tužiteljica upisala svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama), činjenice također neprijeporne da je prodavatelj D. Š. (tužiteljičin suprug) nakon što je sklopio kupoprodajni ugovor s prvotuženikom, prvotuženiku predao u neposredan posjed predmet kupoprodaje, a posebno cijeneći iskaz tužiteljičinog muža, D. Š., (list 45. i 46. spisa) u kojem doslovce navodi: "Nakon što su sklopljeni kupoprodajni ugovori prvotuženik je počeo koristiti stan odnosno ja nisam imao uvida u situaciju koja se je točno odigravala jedino sam mu dao ključ od stana jer je on to tražio. Nakon navedenog i svih tih problema, a i drugih koje sam tad imao ja sam dospio u zatvor. To radi jednog incidenta sa ženom na P..

              Tada sam se doista uplašio da bi mogao stan izgubiti obratio sam se odvjetniku i dogovoreno je da stan prepišem na suprugu temeljem ugovora o darovanju, a to je i učinjeno.",

 

ovaj sud zaključuje da je tužiteljica nesavjestan stjecatelj, tj da je i u trenutku sklapanja darovnog ugovora i u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu znala da je njezin muž prodao tu nekretninu prvotuženiku i da ju je predao u neposredan posjed prvotuženiku.

 

              Ovaj sud nadalje utvrđuje da ugovor o darovanju, temeljem kojeg je tužiteljica upisala pravo vlasništva prijeporne nekretnine na svoje ime, ne proizvodi pravne učinke jer nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta.

              Okolnost pak da je tužbeni zahtjev tužitelja (ovdje tuženika) protiv tuženika (ovdje tužiteljice i njezinog muža D. Š.) radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju, temeljem kojeg se tužiteljica uknjižila u zemljišne knjige kao vlasnica prijepornog stana, odbijen, a kako proizlazi iz presude koja prileži na listu 474.-475. spisa iz razloga jer stranka nije iznijela činjenice na kojima temelji  zahtjev i predložila dokaze kojima se te činjenice utvrđuje, odnosno da razlozi koje je tužitelj naveo (nedopušteno otuđenje nekretnine na štetu tužitelja) nisu razlozi za utvrđenje ništavosti ugovora, još uvijek ne znači da je ugovor o darovanju valjan.

 

              Ovaj sud utvrđuje među strankama neprijepornu činjenicu da je ugovor o darovanju, temeljem kojeg je tužiteljica ishodila uknjižbu prava vlasništva, između nje i njezinog muža D. Š. sklopljen 05. rujna 1996. godine, a da je prije sklapanja tog ugovora tužiteljičin muž, a temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog s prvotuženikom prije sklapanja darovnog ugovora, predao stan u neposredan i samostalan posjed prvotuženiku.

             

Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZOO-a ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak, ako iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo.

 

Člankom 53. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09) propisano je:

"(1) Javnobilježnički akt potreban je osobito za pravnu valjanost:

1) ugovora o raspolaganju imovinom maloljetnih osoba i osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost,

2) darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca,
3) svih pravnih poslova među živima koje osobno poduzimaju gluhi koji ne znaju čitati ili nijemi koji ne znaju pisati. Time se ne dira u odgovarajuće propise mjeničnog i čekovnog prava.
(2) Odredbe stavka 1. točke 3. ovoga članka ne odnose se na pravne poslove čija vrijednost ne prelazi 50.000,00 kuna.

(3) Odredbama stavka 1. ovoga članka ne dira se u odredbe ovoga ili drugog zakona po kojima je za valjanost pravnog posla potrebno da ispravu o njima sastavi sud ili javni bilježnik."

 

              Na temelju među strankama nespornih činjenica:

- da je prvotuženiku tužiteljičin muž predao nekretninu u samostalan posjed temeljem kupoprodajnog ugovora koji je sklopljen prije darovnog ugovora temeljem kojeg se tužiteljica upisala u zemljišne knjige kao vlasnik prijeporne nekretnine;

- da darovatelj D. Š. nije predao u posjed nekretninu koja je predmet darovanja tužiteljici, tj. da stvarna predaja nije izvršena;

- da ugovor o darovanju nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta,

ovaj sud zaključuje da ugovor o darovanju zbog nedostatka propisane forme, neovisno od činjenice što je temeljem tog ugovora ostvaren upis u zemljišnim knjigama, ne proizvodi pravne učinke.

 

              Stroža propisana forma ugovora o darovanju bez prave predaje (u situaciji kad predmet darovanja nije predan u neposredan posjed) predstavlja uvjet za valjanost ugovora. Stoga, je za zaključiti da iz cilja propisa kojim je predviđena stroža forma ugovora ne proizlazi što drugo, dakle, da nema iznimke predviđene odredbom čl. 70. st. 1. ZOO-a.

              Zaključivši da je ugovor o darovanju između D. Š. kao darovatelja i T. Š. kao daroprimateljice sklopljen bez prave predaje, pa stoga, zbog nedostatka forme, da ne proizvodi pravne učinke, ovaj sud je preinačio pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbio.

             

              U odnosu na drugotuženika valja kazati da pored obrazloženja kojeg je ovaj sud dao prethodno, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženika.

 

              Naime, tužiteljica nije dokazala pasivnu legitimaciju drugotuženika. Baš naprotiv iz svih provedenih dokaza proizlazi zaključak da je ugovor o kupoprodaji, kojim je prvotuženik prodao dio predmetnog stana, sklopila Z. Š., drugotuženikova supruga, a da drugotuženik koristi prijeporni dio stana kao član obitelji Z. Š. i nesamostalni posjednik.

             

              Kako je tužiteljica izgubila spor valjalo je odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka tužiteljici primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 373.a. ZPP-a.              

 

U Dubrovniku, 24. veljače 2016. godine