Pristupanje sadržaju

Gž-2338/2015 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-2338/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. F. iz R…. OIB:…. zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetniku iz B., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R…..OIB: ….zastupanog po Odvjetničkom društvu M. i P. iz R., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1629/2014 od dana 24. veljače 2015. god., dana 24. veljače 2016. god.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1629/2014 od dana 24. veljače 2015. god. u toč. 1. te u usvajajućem dijelu toč. 2. izreke.

 

II. Uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e se citirana presuda u odbijajućem dijelu toč. 2. izreke (koji je prešutno sadržan u usvajajućem dijelu te toč. izreke) te se nalaže tužitelju da nadoknadi tuženiku daljnje troškove postupka u iznosu od 937,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja toč. 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103524899, sklopljenog dana 19. travnja 2007. god. te Ugovora o deviznom tekućem računu br. 7701399770, sklopljenog dana 20. travnja 2007. god. između tuženika E. & S. bank d.d. R. OIB: ….i osobe koja se predstavila kao tužitelj V. F. iz R….OIB: ….kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka. toč. 2. izreke naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.262,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv odbijajućeg dijela presude i usvajajućeg dijela troškova postupka, žalbu ulaže tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i

 

 

25/13, u daljnjem tekstu  ZPP) dok se protiv odbijajućeg dijela rješenja o troškovima postupka (prešutno sadržanog u usvajajućem dijelu toč. 2 izreke presude) žali tuženik, također zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a.

Tužitelj u podnesenoj žalbi u bitnome tvrdi da je ništetan ugovor o kreditu koji je sklopila nepoznata osoba zloupotrijebivši njegovu osobnu iskaznicu, u smislu odredbe čl. 322 Zakonu o obveznim odnosima („NN“35/05, u daljnjem tekstu ZOO) jer da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Tvrdi i da je činidba sklapanja takvog ugovora nedopuštena.

Tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 937,50. kn.

Svaka stranka predlaže uvaženje svoje žalbe.

              Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da u postupku pred sudom prvog stupnja  nije počinjena neka od navedenih bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi ovaj žalbeni sud po službenoj dužnosti i na koji se uopćeno pozivaju stranke.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da se nepoznata muška osoba s nestalom i poništenom tužiteljevom osobnom iskaznicom i s promijenjenom fotografijom koristila pri sklapanju pravnih poslova temeljem kojih su mu stavljena na raspolaganje određena novčana sredstava ( ugovori o kreditu) koje nije vraćao kao i da su ti poslovi zaključeni u Z., izvan mjesta tužiteljevog prebivališta te da se u konkretnom slučaju nedvojbeno radilo o zloupotrebi nestale i poništene tužiteljeve osobne iskaznice, odnosno korištenju imena tj. identiteta tužitelja. Sukladno tom utvrđenju zaključio je da tužitelj nije zaključio predmetne pravne poslove sa tuženikom, odnosno da nije bio korisnik kredita, niti vlasnik tekućeg računa. Budući da su ugovori dvostrani pravni poslovi usmjereni na zasnivanje određenog obveznopravnog odnosa, temeljem kojega su se određene ugovorne strane sporazumno suglasile na ispunjenje određene činidbe da bi ugovor bio zaključen ugovorne strane se moraju suglasiti o bitnim sastojcima ugovora dok je u smislu odredbe čl. 1008. i 1022. ZOO-a za sklapanje ugovora o tekućem računu i ugovora o kreditu propisana pismena forma. Stoga je zaključno utvrdio da ugovori koje je sklopila treća osoba koristeći se podacima (identitetom) tužitelja nisu ništetni pravni poslovi, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, već da se radi o nepostojećim pravnim poslovima. Kako se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti, sudeći u granicama zahtjeva odbio ga je iz tih razloga.

 

Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je Ugovor o kreditu i deviznom računu sklopila s tuženikom treća osoba koristeći se krivotvorenom osobnom iskaznicom tužitelja ( iskaznicom s izmijenjenom slikom).

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je da li su ugovori o kreditu i deviznom tekućem računu koje je sklopila ta treća osoba koristeći se identitetom tužitelja ništetni pravni poslovi, u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a ili se radi o nepostojećim ugovorima, koji ne proizvode pravni učinak.

 

Budući da predmetne ugovore nije sklopio tužitelj, koji je naveden potpisnikom, ti ugovori, kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, nisu ni nastali.

 

Naime, u smislu odredbe čl. 247. ZOO-a ugovor je sklopljen kad su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, koja pretpostavka u konkretnom slučaju u odnosu na ovdje tužitelja koji je naveden ugovornom strankom nije bila ispunjenja. Dakle, između ugovornih stranaka nisu sklopljeni predmetni ugovori slijedom čega isti ne mogu biti ništavni (da bi se ugovor mogao utvrđivati ništavnim prethodno mora biti sklopljen), već se radi o nepostojećim ugovorima bez ikakvih pravnih učinaka.

 

Kako predmet tužbenog zahtjeva nije utvrđenje ugovora nepostojećim, sudeći u granicama tužbenog zahtjeva (čl. 2. ZPP-a) pravilno je prvostupanjski sudu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i to utvrđenje suda, iz naprijed navedenih razloga, žalbenim tvrdnjama tužitelja nije dovedeno u pitanje.

 

Osnovano je sud prvog stupnja tuženiku koji je uspio u sporu, primjenom odredbe čl.  154. st. 1. ZPP-a vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, dosudio opravdane troškove postupka.

 

Međutim, kroz primjenom odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“142/12, 103/14,118/14, u daljnjem tekstu Tarifa) za zastupanje na ročištu održanom dana 18. lipnja 2014. god., na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima, valjalo je tuženiku dosuditi iznos od 500,00 kn (tbr. 9. toč. 2. Tarife) umjesto dosuđenog iznosa od 250,00 kn, osim toga tuženiku nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn (tbr. 9. toč. 3. Tarife). Stoga su uz ostale pravilno utvrđene troškove postupka tuženiku dosuđeni i navedeni troškovi zastupanja u iznosu od 750,00 kn uvećani za PDV po stopio od 25 %, što ukupno iznosi 937,50 kn te je preinačen odbijajući dio presude u dijelu troškova postupka, prešutno sadržan u usvajajućem dijelu troškova postupka, za taj iznos.

 

Tuženiku koji je u cijelosti uspio u žalbenoj fazi postupka priznati su ukupni troškovi žalbenog postupka, primjenom tbr. 10. toč. 5., te tbr 42. Tarife, u iznosu od 156,25 kn uvećano za sudsku pristojbu na žalbu od 100,00 kn što ukupno iznosi 256,25 kn.

 

Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. te čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-

a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci, dana 24. veljače 2016. god.