Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gžnš-97/13 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gžnš-97/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.i. S. d.d. iz S., protiv tuženika G. J. iz S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., radi ukidanja rente, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu od 5. studenog 2012. godine pod poslovnim brojem P1-4157/10, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu od 5. studenog 2012. godine pod poslovnim brojem P1-4157/10 u osporenom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te se u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom dijelu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je ukinuta renta danom podnošenja tužbe (20. kolovoza 2010.), a koju rentu bi bio dužan tužitelj plaćati na temelju presude Općinskog suda u Splitu od 7. travnja 2004. u iznosu od 2.097,40 kuna mjesečno. Naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime povrata rente uplaćene u razdoblju od listopada 2010. godine pa do presuđenja jednokratno sa zateznom kamatom koja teče na svaki isplaćeni mjesečni iznos u visini od 2.097,40 kuna, sa pripadajućom kamatom dok je za više zatraženo i to za iznose s osnova povrata rente uplaćene u kolovozu i rujnu 2010. godine tužbeni zahtjev odbijen.

 

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.622,50 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude izvan roka određenog poukom o pravnom lijeku, ali unutar roka od 15 dana, žali se tuženik osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlog je propisan odredbom članka 353. stavak 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13) sa prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba je pravovremena.

 

Nakon što je ispitana presuda na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Kao prvo valja istaći da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kao tuženikovog bivšeg poslodavca za ukidanje rente, te povrat iznosa koji bi bili plaćeni na ime rente, a nakon što bi ista bila ukinuta od podnošenja tužbe.

 

U ovom konkretnom slučaju tuženik je kao tužiteljev bivši radnik ishodio pravomoćnu presudu 7. travnja 2004. godine, a kojom presudom je tužitelj obvezan plaćati rentu u iznosu od 2.097,40 kuna, no tužitelj u ovom konkretnom slučaju tvrdi kako je tuženiku još 9. svibnja 1997. godine na temelju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 30. travnja 1997. godine, i to radi gospodarskih razloga prestao radni odnos kod tužitelja.

 

Prvostupanjski sud je međutim, ovaj konkretni slučaj tretirao kao radni spor, te je dao pouku o pravnom lijeku u trajanju od osam dana.

 

Tuženik je presudu zaprimio 8. veljače 2013. godine, a žalbu je neusporedno predao prvostupanjskom sudu 21. veljače 2013. godine, dakle, izvan roka od 8 dana.

 

Sudska praksa se već izjasnila da pogrešna uputa o roku za žalbu dana stranci na pismenom otpravku presude (kada u pouci o pravnom lijeku stoji da rok za žalbu iznosi 15 dana, a zapravo je iznosio 8 dana) ne može ići na štetu stranke, pa ako se stranka držala pouke i žalbu podnijela u roku označenom u pouci valja uzeti da je žalba pravovremena.

 

Ovaj konkretni slučaj predstavlja obrnuti primjer, i to da je po pravnom shvaćanju ovog suda pouka o pravnom lijeku pogrešna na način da je prvostupanjski sud pogrešno smatrao ovaj predmet radnim sporom, te dao pouku o pravnom lijeku u trajanju od osam dana, u smislu odredbe članka 437. stavak 1. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 433. ZPP-a.

 

Ovaj sud je pravnog shvaćanja kako je prvostupanjski sud pogrešno smatrao ovaj predmet radnim sporom, odnosno parnicom iz radnog odnosa u kojoj se primjenjuju odredbe dijela 3. glave 27. ZPP-a, jer u situaciji kada trgovačko društvo kao nekadašnji poslodavac protiv fizičke osobe kao svog ranijeg radnika zahtijeva ukidanje rente, a koja renta je zaista nastala iz radnog odnosa, ne može se smatrati radnim sporom, te bi stoga strankama pripalo pravo na podnošenje redovnog pravnog lijeka u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

Nadalje, po pravnom shvaćanju ovog suda, sud nema ovlasti skraćivati zakonske rokove, a rok za podnošenje žalbe u smislu odredbe članka 348. stavak 1. ZPP-a jest zakonski i prekluzivni rok, te kako je žalbu tuženik podnio unutar roka od 15 dana, to se istu treba smatrati pravovremenom.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev te je ukinuo rentu jer je zaključio da su se ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 1096. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15).

 

Naime, prvostupanjski sud je zaključio kako je tuženiku radni odnos kod tužitelja prestao na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, o kojoj odluci se uopće nije raspravljalo u predmetu pod poslovnim brojem IP-3921/99 gdje je presudom od 7. travnja 2004. godine obvezan tužitelj da tuženiku isplaćuje za buduće mjesečni iznos rente od 2.097,40 kuna.

 

Odredbom članka 1096. ZOO-a propisano je kako sud može na zahtjev oštećenika za buduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promjene okolnosti koje sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

Renta je u ovom konkretnom slučaju dosuđena 2004. godine sukladno tada važećoj odredbi članka 188. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) stoga kako je pravni odnos između stranaka nastao za vrijeme važenja ZOO/91, to sukladno odredbi članka 1163. ZOO-a se valjaju primijeniti odredbe ZOO/91 u ovom konkretnom slučaju, no isto nije u tolikoj mjeri odlučno jer odredba članka 1096. ZOO-a je u cijelosti prepisana odredba članka 196. ZOO/91.

 

Međutim, sukladno odredbi članka 188. ZOO/91 novčana renta se određuje praktično pod klauzulom "rebus sic stantibus" jer ZOO/91 odredbom članka 196. u biti propisuje da se može renta povećati, sniziti ili čak ukinuti ako su se znatnije promijenile okolnosti koje sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

Po pravnom shvaćanju ovog suda promjena okolnosti mora nastati nakon presuđenja, jer bi utvrđivanje da sud u presuđenju 2004. godine kada je dosudio rentu nije cijenio sve okolnosti slučaja bi predstavljalo povredu pravila "res sic stantibus", a što znači da je prvostupanjski sud zbog pogrešno pravnog pristupa jer nije uopće iznio u čemu bi se sastojale promijenjene okolnosti nakon 2004. godine propustio istaknuti razloge o odlučnim činjenicama zbog čega je počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju povredu po službenoj dužnosti pazi ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Nadalje valja ukazati prvostupanjskom sudu kako je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu plaćenih iznosa rente, s obzirom da se traži jednokratna uplata, a bez navođenja novčanog iznosa te jednokratne uplate ne određena a što znači da je izreka neodređena, pa bi to predstavljalo bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 369. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će cijeniti da jedino nema osnove za daljnje priznavanje prava na rentu s osnove razlike između plaće zbog posljedica nezgode na radu, ukoliko su nastale neke nove okolnosti od 2004. godine, kao primjerice ako bi oštećenik po sili zakona otišao u starosnu mirovinu (navršio 65 godina života ili slično).

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 25. veljače 2016. godine

Copyright © Ante Borić