Broj: Gžo-595/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. – J. d.o.o., P., P. …, OIB: …, kojeg zastupa O. d. Š. i p., protiv tuženice N. K. iz S., P. S. …, OIB: …, koju zastupa punomoćnica I. J., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-35/2012 od 12. lipnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice te preinačava presuda Općinskog suda u Splitu pod posl.br. Pi-35/2012 od 12. lipnja 2014. godine i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Dužna je tuženica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 67.921,92 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

-na iznos od 5.657,90 kuna od 6.listopada 2009. pa do isplate,

-na iznos od 11.434,23 kuna od 5.studenog 2009. pa do isplate,

-na iznos od 30.218,66 kuna od 16.prosinca 2009. pa do isplate,

-na iznos od 20.611,13 kuna od 12.lipnja 2010. pa do isplate,

s tim da zatezne kamate od 6.listopada 2009.g. do 30.lipnja 2011.g. teku po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.673,80 kuna uz naknadu troškova postupka.“

 

r i j e š io   j e

 

I. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od u iznosu od 31.085,50 kuna.

 

              II. Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalba tužene od 2. srpnja 2014. godine protiv pobijane presude suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od ukupno 67.921,92 kuna sa zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini iznos i po stopi na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke.

 

U odluci pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 51.727,65 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

U odluci pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.673,80 kuna.

 

Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Žali se i tužitelj pobijajući odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije priznat njegov zahtjev za naknadu troškova postupka zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana odluka o troškovima postupka u ovom dijelu preinači shodno žalbenim razlozima.

 

Žalba tužene je osnovana dok nije osnovana žalba tužitelja.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja s osnova isplate iznosa od 51.727,65 kuna na ime naknade štete koju je tuženica prouzročila time što tužiteljevim kupcima nije zaračunavala vrijednost paleta te iznosa od 67.921,92 kune koji je tuženica, prema tvrdnji tužitelja, sebi neosnovano isplatila.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja s osnova naknade štete jer je smatrao utvrđenim da tužitelj nije dokazao da bi u konkretnom slučaju postupanjem tužene prilikom isporuke robe s paletama sukladno sklopljenim ugovorima s trgovačkim društvima pretrpio štetu koju potražuje u ovom postupku, što i nije predmetom pobijanja u žalbenom stadiju postupka već postojanje obveze na strani tužene za isplatu iznosa s osnova  prekovremenog rada, trinaeste plaće te pripadajućeg bonusa u odnosu na koji je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Naime, prvostupanjski sud je prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu, suprotno pravnom stavu žaliteljice, pošao od pretpostavki da se radi o tražbini zasnovanoj na tvrdnji tužitelja o nepripadnoj isplati pa je utoliko s ovog aspekta i bilo razmatrati osnovanost zahtjeva tužitelja.

 

Stoga su neosnovani žalbeni navodi o prekoračenju tužbenog zahtjeva odnosno počinjenoj bitnoj povredi odredaba članka 354. stavka 12. ZPP-a jer sud sudi u skladu s postavljenim zahtjevom, zasnovanim na određenom činjeničnom supstratu, koji opredjeljuje i postupanje suda u skladu s odredbom članka 2. ZPP-a.

 

Jedan od temelja za povrat plaćenih sredstava jest institut stjecanja bez osnove, pod čime se smatra prelazak nečije imovine u imovinu druge osobe i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) u člancima 1111.-1120. propisuje pravila i opseg vraćanja stečenog bez osnove.

 

Prema članku 1111. ZOO-a, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Jedno od bitnih određenja instituta stjecanja bez osnove, pogotovo pravila o vraćanju stečenog bez osnove, jest to da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO-a).

 

U tom kontekstu je i valjalo promatrati tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu nepripadajućih iznosa, čime dolazimo i do postojanju pretpostavki za koje zakonodavac vezuje nastanak obveze na strani neosnovano obogaćenog za povrat nepripadno isplaćenog što, pak, promatrano s aspekta citirane odredbe podrazumijeva nepostojanje osnove za izvršenu isplatu odnosno osnove koja je naknadno otpala.

 

U konkretnom slučaju osnova za izvršene isplate su platne liste, koje je i promatrati s aspekta odredbe članka 83.a Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 114/03., 142/03., 30/04., 137/04. i 68/05, dalje:ZR) kojom odredbom je propisano da je obračun plaće ovršna isprava. Naime člankom 83.a stavkom 1. ZR-a je propisano da je prilikom isplate plaće, naknade plaće i otpremnine, poslodavac dužan radniku uručiti obračun iz kojeg je vidljivo kako je utvrđen iznos plaće, naknade plaće i otpremnine. Stavkom 2. je propisano da poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu, dužan je do kraja mjeseca kojem je dospjela isplata plaće, naknade plaće ili otpremnine radniku uručiti obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti. Stavkom 3. te zakonske odredbe propisano je da su obračuni iz stavka 2. ovršne isprave.

 

Dakle, zakonodavac je člankom 83.a. stavkom 3. ZR-a odredio da su isplatne liste poslodavca glede isplate plaće, naknade plaće i otpremnine radniku, ovršne isprave, a kako je odredbom članka 21. točke 4. OZ-a propisana je mogućnost da se drugim zakonima odredi da je neka isprava ovršna isprava, to je i predmetne isplatne liste tužitelja promatrati s aspekta citiranih odredaba.

 

Kako ovršne isprave imaju pravnu snagu javnih isprava, presumpcija je da se smatra istinitim ono što je utvrđeno u javnoj ispravi i ima obvezujuću pravnu snagu sve dok se ne stavi izvan snage.

 

U konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi na bilo koji način predmetna isprava stavljena izvan snage, a što je pretpostavka za nastanak obveze na strani tužene za povrat primljenih iznosa obračunatih sukladno navedenim platnim listama, koje je upravo je tužitelj kao poslodavac potpisnik i izdavatelj.

 

U tom kontekstu je i valjalo promatrati tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu nepripadajućih iznosa jer za razliku od obveze isplate naknade štete za stjecanja bez osnove zakonodavac ne traži postojanje namjere odnosno skrivljenog postupanja na strani stjecatelja kao nužne pretpostavke postojanja odštetne odgovornosti.

 

Iz obrazloženje pobijane odluke dade se iščitati da iz niti jednog od izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženica tijekom rujna i listopada 2009.g. odradila prekovremeni rad jer ne postoji nikakva isprava koja bi potkrepljivala tu njezinu tvrdnju o obavljenom prekovremenom radu te da je tuženica kao osoba koja je zastupala tužitelja jamačno mogla računovodstvu dati nalog kakav god želi koji nalog bi računovodstvo trebalo izvršiti pa je stoga tuženici neutemeljeno isplaćena uvećana plaća zbog prekovremenog rada, to bi ona temeljem čl.1111.st.1.ZOO-a bila dužna tužitelju vratiti razliku između isplaćenog iznosa i iznosa koji je trebao biti isplaćen iznos od 17.092,13 kuna.

 

Naime, obveze tuženice kao prokuriste tužitelja ,koja ove poslove za tužitelja obavlja od 1.rujna 2009.godine su definirane čl. 3. Ugovora o pravima i obvezama prokurista od 1.9.2009. u kojem članku, između ostalog, stoji: "u okviru svoje dužnosti obavezan voditi poslove u skladu s pravilima poslovanja Društva, a posebno je ovlašten donositi odluke iz područja organizacije i plana i analize proizvodnje, financijskog poslovanja, zapošljavanje radnika, određivanje plaća i naknada" te da je "u svome radu prokurist obvezan slijediti upute i odluke skupštine i uprave Društva, odnosno tražiti iste za sva pitanja za koja smatra da su od važnosti za Društvo, kao i postupati u skladu s propisima i općim aktima Društva."

 

Dakle, već iz sadržaja djelokruga rada tužene proizlazi da ista nije ujedno i ovlaštena izdavati platne liste odnosno obračun plaće s pripadajućim dodacima za koje je isključivo nadležan poslodavac, koji svojim internim aktima između ostalog dodatno predviđa i uređuje materijalna prava djelatnika.

 

U tom smislu naknadno tumačenje dosega odredaba Pravilnika tužitelja o pravu na isplatu trinaeste plaće radniku koji započinje s radom u tijeku kalendarske godine ili pak ostvarenog bonusa kod neprijeporne činjenice da je nalog za isplatu izdat isključivo od poslodavca, suprotno pravnom stavu suda prvog stupnja ne daje osnova za povrat sukladno istima isplaćenih iznosa jer se ne radi o osnovi koja je naknadno otpala.

 

Utoliko je uvažavanjem žalbe tužene, temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a , pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku, koja se temelji se na odredbi  čl. 154. st. 2., 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, dalje:OT).

 

Tuženici, obzirom da je u cijelosti uspjela u sporu, valja priznat trošak zastupanja po punomoćniku temeljem Tbr. 8. točka 1 od po 250 bodova za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 6.9.2013. i 18.2.2014. te temeljem Tbr. 8. točka 3. za podnesak od 18.12.2012. i zastupanja na ročištima od 19.4.2012., 2.10.2012., 12.12.2012., 20.2.2013., 4.6.2013., 28.4.2014. od po 50 bodova temeljem Tbr. 9. Točka 5. što zbrojeno i uvećano za PDV od 25% iznosi 28.750,00 kuna, uvećano za trošak od 773,00 kuna na plaćenih na ime pristojbe odgovora na tužbu te trošak žalbe prema vrijednosti pobijanog dijela temeljem Tbr. 10 od 125 bodova, uvećan za iznos PDV-a, što predstavlja sveukupni trošak u iznosu od 31.085,50 kuna, koliko je tuženici na ime parničnog troška i priznato radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

Pritom je primjenom odredbe čl. 366. st. 1. ZPP-a obzirom na datum podnošenja dopune žalbe tužene od 2. srpnja 2014. godine, a prema primci dostavnici prvostupanjske presude, punomoćnici tužene na dan 13. lipnja 2014. godine, istu valjalo odbaciti kao nepravovremenu u smislu odredbe čl. 358. st. 2. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

U Splitu, 3. ožujka 2016. godine