Broj: Rev 137/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz D., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv tuženika UEFA-Unija europskih nogometnih saveza, N., Š., koga zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1957/14-2 od 12. ožujka 2015. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-994/12-166 od 27. svibnja 2014., u sjednici održanoj 8. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1957/14-2 od 12. ožujka 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-994/12-166 od 27. svibnja 2014. i odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa 150.000,00 kn, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja i revizija tuženika u odnosu na odluku o parničnim troškovima sadržana u presudi Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1957/14-2 od 12. ožujka 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-994/12-166 od 27. svibnja 2014. u st. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 750.000,00 kn s osnova naknade neimovinske štete, sa zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2014. do isplate. Prema st. II. izreke presude odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva od zatraženih 7.500.000,00 kn do dosuđenih 750.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom. Ujedno je u st. III. izreke tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu 441.781,25 kn. Rješenjem istog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje zastoja postupka u ovoj pravnoj stvari.

 

              Presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1957/14-2 od 12. ožujka 2015. u st. I. izreke djelomično je uvažena žalba tužitelja i tuženika a djelomično odbijena kao neosnovana te je presuda prvostupanjskog suda potvrđena u st. II. izreke, u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a preinačena u st. I. i III. izreke te je suđeno na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 150.000,00 kn s osnova naknade neimovinske štete sa zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2011. do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 150.000,00 kn do iznosa 750.000,00 kn sa zateznom kamatom kao neosnovan. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 16.843,75 kn. Prema st. II. izreke tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu 13.375,00 kn. Rješenjem istog suda odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim se odbija prijedlog tužitelja za određivanje zastoja postupka u ovoj pravnoj stvari.

 

              Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Tuženik podnosi reviziju protiv presude u dijelu odluke o parničnim troškovima na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) jer smatra da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog odnosno postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o navedenom pitanju revizijski sud je već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa se to pokazuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Revizija tužitelja u dijelu odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

 

              Revizija tužitelja i revizija tuženika u dijelu odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava određeno obrazloženih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, pobijana presuda nije nerazumljiva i sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni i proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

              Nadalje nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi sa čl. 338. st. 4. ZPP koju tužitelj ističe, jer iz obrazloženja presude se može zaključiti na temelju kojih dokaza je presuda utemeljena i da je valjano obrazložena.

 

              Revizijskim navodima tužitelja se zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova u odnosu na visinu dosuđene naknade iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnova, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema tužiteljevom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), te navode niti ne može razmatrati Vrhovni sud Republike Hrvatske koji ispituje osnovanost revizije polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, jer suprotno tvrdnji tužitelja pobijana drugostupanjska presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje, s jasnim razlozima o svima žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, zbog čega nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pa nije učinjena ni bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, na koju se opisno ukazuje u reviziji. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužitelja i time što je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj ukazuje.

 

Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi iz čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu pri čemu su analizirali provedene priložene isprave, iskaze stranaka i drugu dokumentaciju koja prileži spisu i utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Pritom drugostupanjski sud prilikom preinačavanja prvostupanjske presude nije svoju odluku temeljio na novim činjenicama i na novim dokazima već je drugostupanjski sud preinačio presudu u situaciju kada je smatrao da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo glede visine dosuđene naknade. Takvim postupanjem drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP već je drugostupanjski sud postupio u skladu sa svojim ovlaštenjem iz čl. 373. toč. 3. ZPP.

 

S tim u vezi nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu koristeći zakonsko ovlaštenje iz čl. 373. toč. 3. ZPP, pa na taj način nije onemogućio tužitelja u raspravljaju pred sudom.

 

              Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije učinjena niti time što je sud odbio prijedlog tužitelja za donošenje međupresude, pa nižestupanjske presude radi toga nisu nerazumljive i mogu se ispitati. Odbijanjem donošenja međupresude sud nije narušio pravo tužitelja na pristup sudu jer je o podnesenom tužbenom zahtjevu odlučio u cijelosti, što je u svakom slučaju svrsishodnije od donošenja međupresude, pa se nikako ne može govoriti o nezakonitom postupanju suda, a imajući na umu duljinu trajanja ovog postupka ne može se govoriti da o zahtjevu tužitelja nije odlučeno u primjerenom roku.

 

Tužitelj se u reviziji poziva na povredu odredbe čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 6/99 i 8/99 – dalje: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbe Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02) i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer tvrdi da je pred drugostupanjskim sudom narušeno njegovo pravo na pristup sudu i pravično suđenje.

 

              Polazeći od navedene odredbe Konvencije i Ustava Republke Hrvatske, a prema odredbama Zakona o parničnom postupku tužitelj je imao mogućnost pristupu sudu tako što je raspravljao o svojim zahtjevima u sudskom kontradiktornom postupku i time što je postupak u vrlo kratkom roku okončan, pa prema shvaćanju ovog revizijskog suda tužitelj neosnovano ukazuje na povredu odredaba Konvencije i Ustava Republke Hrvatske.

 

              Pravo na pristup sudu i na pravično suđenje ne isključuje mogućnost da stranka bude djelomično odbijena sa tužbenim zahtjevom ukoliko je isti neosnovan. Zbog navedenog neosnovani su revizijski navodi kojima tužitelj smatra da je u ovom postupku došlo do kršenja njegovih prava na pravičnu, brzu i poštenu sudsku zaštitu jer iz stanja spisa ne proizlazi postojanje okolnosti koje bi ukazivale da bi bila povrijeđena njegova prava zajamčena Konvencijom i Ustavnom RH.

 

              Prava zajamčena Konvencijom i Ustavnom Republike Hrvatske nisu povrijeđena i time kada je sud odlučio o visini dosuđene pravične naknade neimovinske štete a to što tužitelj smatra i da je tuženik financijski, društveno najmoćnija svjetska sportska organizacija, ne može dovesti tužitelja u povoljniji položaj pred sudom.

 

              Prema tome u ovom postupku nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju potražuje od tuženika kao poslodavca R. B. koji je novinaru S. n. R. Š. dao netočnu i klevetničku informaciju o tužitelju, koja se sastoji u tome da tuženik raspolaže s opsežnom dokumentacijom iz koje je, između ostalog, nedvojbeno proizlazi da je utakmica finala nogometnog kupa Republike Hrvatske igrana u proljeće 2009. između NK D. i NK H. u M., a koju je sudio tužitelj bila namještena, te da je tužitelj za svoju ulogu u njoj dobio najmanje 1.000,00 eura.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da su nakon objave članka u S. n. 26. srpnja 2010. i svi drugi mediji u Republici Hrvatskoj prenosili navedene informacije te izvještavali o ovoj aferi na izrazito senzacionalistički i u odnosu na tužitelja negativno intonirani način,

 

              - da je tužitelj prikazan u javnosti kao nestručna i korumpirana osoba i počinitelj kaznenih djela,

 

              - da je sve to kod javnosti izazvalo izniman prijekor i prezir u sredini u kojoj tužitelj živi, ali i na teritoriju cijele Republike Hrvatske,

 

              - da je tužitelj doveden u situaciju u kojoj su mu zbog izazvane afere uništeni obiteljski mir, osobni i profesionalni ugled i čast,

 

              - da se tužitelj morao braniti od svakodnevnih napada u medijima, od sumnjičavih pogleda, prijezira, upiranja prsta u njega, od javnog prijekora društva, te da je došlo do nemogućnosti profesionalnog napredovanja u nogometnom suđenju, budući da je nakon objave predmetne informacije u S. n. bio suspendiran od suđenja na nogometnim utakmicama,

 

              - da je nakon jedne godine od suspenzije na suđenjima u nogometnim utakmicama trpio negativno skandiranje publike na stadionima, javno izrugivanje, uvrede, prijetnje smrću, te iznošenje optužbi da je svako njegovo suđenje loše i sumnjivo,

 

              - da su sve te informacije i nadalje dostupne na Internetu.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da postoje štetna radnja i šteta nastala tužitelju te uzročna veza između štetne radnje R. B. i štete prouzročene tužitelju za koju odgovara tuženik kao poslodavac R. B., a da nije utvrđeno postojanje razloga koji bi isključivali odgovornost tuženika, pa ocjenjuju da je tuženik odgovoran za štetu primjenom odredbe čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) do koje je došlo povredom prava osobnosti i to povredom prava osobnosti tužitelja časti, ugleda, dostojanstva, privatnosti osobnog i obiteljskog života. Nadalje ocjenjuju kako dodatnu težinu i značaj šteti nanesenoj tužitelju daje osobito činjenica autoriteta i funkcija tuženika, slijedom čega dosuđuju pravičnu naknadu u iznosu 150.000,00 kn na temelju odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO u svezi sa čl. 19. st. 1. ZOO.

 

              Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Prema st. 2. istog članka pod pravima osobnosti u smislu ovoga zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

 

              Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi tužitelju novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete a i kad nje nema.

 

              Imajući na umu navedene zakonske odredbe, činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji te pravni zaključak nižestupanjskih sudova glede postojanja odgovornosti tuženika za nastalu štetu a naročito imajući na umu da je netočna i klevetnička informacija bila prenesena u velikom broju tiskanih i informatičkih medija, da je tužitelj bio u vrijeme objave predmetne informacije perspektivan i mladi nogometni sudac pred kojim je bila uspješna sudačka karijera, da je zbog iznesene klevetničke informacije tužitelj bio izvrgnut brojnim uvredama, preziru okoline, sumnji u njegovo poštenje, da se sve to održavalo i na obiteljski život tužitelja, da je tužitelj jedno vrijeme bio suspendiran od nogometnog suđenja i da je ovaj događaj utjecao i na razvitak tužiteljeve međunarodne karijere nogometnog suca, pravilno su i po ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su djelomično prihvatili zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u visini 150.000,00 kn, a u ostalom dijelu odbili njegov zahtjev za naknadu štete.

 

              U konkretnom slučaju brojni su mediji objavili netočne i klevetničke informacije koje je jednom od medija i to S. n. dao zaposlenik tuženika R. B. Brojnost medija koji su objavili tu informaciju kojom je počinjena šteta tužitelja utječu na to da je širem krugu ljudi predstavljena ta netočna i klevetnička informacija koja utječe na to da tužitelj trpi veću štetu, jer je ta informacija postala dostupna većem broju ljudi, dakle, ta je šteta veća, nego da je samo jedan medij objavio tu informaciju.

 

Međutim, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o težini povreda i cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njegovom naravi i društvenom svrhom.

 

Imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja a naročito da je tužitelju zbog postupanja zaposlenika tuženika povrijeđeno pravo osobnosti povredom časti, ugleda i dostojanstva pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj trpio duševne boli i prema odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1100. ZOO te da mu pripada pravična novčana naknada u iznosu 150.000,00 kn.

 

              Naime naknada neimovinske štete za povredu prava osobnosti u vidu povrede dostojanstva ugleda i časti samo se izravno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano moglo izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a što je u ovom konkretnom predmetu slučaj. Naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice. Stoga je i novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti povredom časti, ugleda i dostojanstva potrebno ograničiti samo na takve "izuzetno jake napade", koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasnu manifestiranu povredu časti ugleda i dostojanstva čovjekove ličnosti.

 

              Stoga je nižestupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio iznos 150.000,00 kn, vodeći računa o tome da se ovom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

              Stoga je neosnovan revizijski navod da je visinu štete trebalo utvrđivati u odnosu na svaki medij i računati broj naklade, pa to množiti sa iznosom štete u jednom pojedinom slučaju dosuđivanja pravične naknade 100.000,00 kn, jer visinu štete zbog povrede časti i ugleda treba sagledavati u konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti tog slučaja.

 

              Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Zbog toga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na glavnu stvar valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužitelja i tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP-a), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP-a).

 

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Upravo odredbe ZPP-a o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP-a). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP-a prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

 

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak (npr. rješenje o smetanju posjeda, rješenje o platnom nalogu, manifestacijsko rješenje iz stupnjevite tužbe po čl. 325.a st. 1. ZPP-a).

 

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP-a), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP-a). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

 

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.“

 

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/13, U-III-2365/01, U-III-954/04, U-III-1794/09, U-III-565/12, U-III140/14).

 

U ovom sporu parnični postupak je dovršen pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1957/14-2 od 12. ožujka 2015. kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, a protiv koje je podnesena predmetna revizija.

 

Imajući na umu naprijed iznijete razloge slijedi da u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP-a, jer rješenje o trošku postupka ne spada u kategoriju rješenja iz te odredbe. Zbog iznijetih razloga za dopuštenost revizije u ovom slučaju nije odlučno radi li se o reviziji u sporu u kojemu bi revizija inače bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

Rečeno pravno shvaćanje glede nedopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima postupka prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015.

 

Stoga je reviziju protiv odluke o parničnim troškovima valjalo odbaciti kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog svega iznesenog, riješeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. ožujka 2016.