Broj: Gž Ovr-109/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja I. G. iz R., …, OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz ZOU K., odvjetnicima iz R., protiv ovršenika Đ. M. iz R., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-2915/2014 od 01. listopada 2014. godine, 22. ožujka 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-2915/2014 od 01. listopada 2014. godine, u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate iznosa od 5.625,00 kuna kao i u dijelu troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.127,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2014. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Djelomičnim uvažavanjem žalbe ovršenika  p r e i n a č u j e  s e  rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-2915/2014 od 01. listopada 2014. godine, u dijelu kojim je određeno da zakonska zatezna kamata teče na iznos od 5.625,00 kuna na način da se odbija naplata zakonske zatezne kamate na iznos od 5.625,00 kuna od 18. prosinca 2013. godine pa do isplate kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja, donesenim na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj K-739/10 od 18. prosinca 2013. godine, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 5.625,00 kuna određena je ovrha na mirovini ovršenika pljenidbom i prijenosom na račun ovrhovoditelja.

 

Protiv pobijanog rješenja žalbu pravovremeno podnosi ovršenik bez konkretiziranja zakonom dopuštenih žalbenih razloga.

 

U bitnome navodi da on prema ovrhovoditelju ima tražbinu u iznosu koji prelazi iznos radi čije naplate je doneseno pobijano rješenje.

 

Iz tih razloga predlaže da sud ukine pobijano rješenje.

 

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj ističe da je ista neosnovana i predlaže da se nastavi provođenje ovrhe.

 

Žalba ovršenika je osnovana, ali iz drugih razloga.

 

Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka te na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u nastavku teksta ZPP), u svezi sa člankom 381. ZPP-a, koji se propisi primjenjuju u ovršnom postupku sukladno odredbi članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08,u nastavku teksta OZ), kao i na postojanje razloga iz članka 46. stavka 1. točke 1., 3. i 5 OZ-a, na okolnost je li u slučaju iz članka 46. stavka 1. točke 6. OZ-a ovrha određena na predmetima iz članka 4. stavka 4. i 5. OZ-a, ovaj sud utvrdio je da donošenjem pobijanog rješenja niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog (ovršnog) postupka nije ostvarena, ali da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Donoseći pobijano rješenje, sud prvog stupnja utvrdio je da je rješenjem o ovrsi toga suda, poslovni broj Ovr-2915/2014 od 01. listopada 2014. godine, prihvaćen prijedlog ovrhovoditelja i određena je ovrha pljenidbom mirovine ovršenika i prijenosom na račun ovrhovoditelja.

 

Žalbeni navod ovršenika kojim upire na okolnost da ovrha nije dopuštena jer ima dospjelu tražbinu prema ovrhovoditelju ovaj sud ne nalazi osnovanim.

 

To iz razloga jer u ovršnom postupku nije dopušteno isticanje prigovora radi prebijanja pa se ni žalba protiv rješenja o ovrsi ne može s uspjehom temeljiti na okolnosti da ovršenik ima dospjelu tražbinu prema ovrhovoditelju. Žalba bi se mogla temeljiti na činjenici da je ovršenik sukladno odredbi članka 196. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u nastavku teksta ZOO) izvršio prijeboj svoje tražbine prema ovrhovoditelju onim što ovrhovoditelj potražuje od njega slijedom čega bi tražbina ovrhovoditelja prestala (čl. 46. st. 1. t. 9.), a u konkretnom slučaju o tome odlučuje sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 48. OZ-a. U konkretnom slučaju ne radi se o navedenoj okolnosti, pa utoliko nisu prihvatljivi žalbeni navodi ovršenika.

 

Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je usvojio ovrhovoditeljev prijedlog za naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 5.625,00 kuna.

 

Naime, valja napomenuti kako se ovršni postupak zasniva se na načelu strogog formalnog legaliteta, koje načelo određuje da se u ovršnom postupku postojanje tražbine i legitimacija stranaka može dokazivati samo kvalificiranim ispravama. Ovrha se može odrediti samo na temelju kvalificiranih isprava – ovršne ili vjerodostojne isprave, u ovom slučaju pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj K-739/10 od 18. prosinca 2013. godine, kao ovršne isprave. Važenje strogo formalnog legaliteta u ovrsi temeljem ovršne isprave izraz je presumpcije o pravnoj snazi javnih isprava – presumpcije da se smatra istinitim ono što je utvrđeno u javnoj ispravi. Također, ovrha se smije odrediti samo u okviru sadržaja odluke koja je poslužila kao ovršna isprava.

 

Ovršnu ispravu koja potječe iz sudskog ili upravnog postupka sud u ovršnom postupku nije ovlašten mijenjati niti se upuštati u ispitivanje oko primjene materijalnog prava koje može biti mjerodavno za odluku o glavnoj stvari na način da djelomično stavi izvan snage ovršnu ispravu, iz čega nedvojbeno proizlazi kako ovršni postupak nije postupak u kojem se odlučuje o glavnoj stvari, slijedom čega se u tom postupku odluka o glavnoj stvari, sadržana u pravomoćnoj i ovršnoj presudi, ne može ni mijenjati niti ukidati u cijelosti ili djelomično, nego se mora izvršiti.

 

Iz dokumentacije koja prileži spisu, odnosno iz ovršne isprave, proizlazi utvrđenje da ovrhovoditelj ima prema ovršeniku tražbinu u iznosu od 5.625,00 kuna. Međutim, ovršnom ispravom nije određeno da ovrhovoditelju uz iznos od 5.625,00 kuna pripadaju i zatezne kamate koje teku na taj iznos od 18. prosinca 2013. godine kao dana donošenja ovršne isprave pa do isplate, kako to neosnovano on potražuje.

 

Upravo iz tog razloga, sud prvog stupnja nije mogao i u tom dijelu usvojiti prijedlog ovrhovoditelja i odrediti ovrhu i radi naplate zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice.

 

Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom članka 380. točke 3. ZPP-a, u svezi sa člankom 381. ZPP-a, koji propisi se primjenjuju u ovršnom postupku sukladno članku 19. stavku 1. OZ-a, žalbu ovršenika uvažiti i pobijano rješenje o ovrsi preinačiti na način kako je odlučeno u točki 1. i 2. izreke ovog rješenja.

 

U Rijeci, 22. ožujka 2016. godine