Broj: Gž-4276/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, po sucu toga suda Kseniji Dimec, kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz R., zastupanog po punomoćnici L.L. A.odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika V. Č.iz R., zastupanog po punomoćnici L. B., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-899/13 od 16. travnja 2014. godine, dana 22. ožujka 2016. godine,

r i j e š i o   j e

              U k i d a  se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-899/13 od 16. travnja 2014. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

Obrazloženje

              Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 18.700,00 kn, te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 4.645,00 kn.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda ukine.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati isplaćeni iznos predujma od 18.700,00 kn.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke sklopile ugovor o djelu kojim se tuženik obvezao pružiti tužitelju određene stomatološke radove iz svoje djelatnosti za cijenu od ukupno 97.000,00 kn, da je tužitelj kao akontaciju isplatio tuženiku iznos od 23.000,00 kn dana 03. ožujka 2012. godine i da je tuženik obavio radove u vrijednosti od 4.300,00 kn. Utvrđuje da tužitelj nakon obavljenih radova u vrijednosti od 4.300,00 kn više nije htio da mu daljnje radove obavi tuženik, već da je izabrao novog stomatologa, pa da u tom smislu traži povrat plaćenog iznosa. Utvrđuje da bi se podnesena tužba mogla smatra i izjavom o raskidu ugovora od strane tužitelja, no da se ne može raditi o raskidu ugovora zbog neispunjenja iz odredbe  čl. 362. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) jer da tuženik nije dovršio dogovoreni posao isključivo zbog krivnje tužitelja, odnosno zbog činjenice što je tužitelj odustao od ispunjenja ugovora. Utvrđuje da je protivno načelu savjesnosti i poštenja da ugovorna strana bez ikakvog razloga odustane od ugovora, odnosno od ispunjenja njegovih odredbi, kao što je to u ovom slučaju učinio tužitelj. Utvrđuje da je pravo svake osobe da izabere izvođača radova kojeg želi, pa i da ga promijeni u tijeku izvođenja određenog rada, međutim tuženik da nije u obvezi, kraj opisanog ponašanja tužitelja, vratiti mu iznos neiskorištenog predujma, već da ga je ovlašten zadržati primjenom čl. 619. ZOO-a. Stoga je odbio tužbeni zahtjev.

Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.

Naime, većina činjenica nije sporna; da su parnične stranke zaključile ugovor kojim se tuženik obvezao pružiti tužitelju stomatološke usluge oralno protetske rehabilitacije za iznos od 97.000,00 kn, da je tužitelj isplatio predujam u iznosu od 23.000,00 kn, da je tuženik pružio tužitelju stomatološke usluge u ukupnom iznosu od 4.300,00 kn, a ostatak usluga mu nije pružio jer je tužitelj odabrao novog stomatologa s kojim jer dogovorio pružanje stomatoloških usluga i odustao od ugovora s tuženikom. Prvostupanjski sud pravilno je okarakterizirao predmetni ugovor kao ugovor o dijelu. Nadalje, prvostupanjski sud pravilnog je stava da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 619. ZOO-a, međutim, nije utvrdio sve relevantne činjenice vezane uz visinu zahtjeva, pa nije bilo osnove da se presuda preinači. Ovaj sud ne prihvaća žalbene navode tužitelja da može u svako doba bez valjanog razloga raskinuti ugovor bez ikakvih pravnih posljedica jer da se radi o pružanju zdravstvenih usluga.

Suprotno stavu prvostupanjskog suda, ovaj sud je mišljenja da je ugovor između parničnih stranaka jednostrano raskinut neutvrđenog dana 2012. godine kada je tužitelj došao u ordinaciju tuženika i rekao da je našao drugog stomatologa, odnosno čeljusnog kirurga koji će mu ugraditi implantate i zatražio povrat uplaćene akontacije. Time je tužitelj iskoristio ovlaštenje koje mu pruža odredba članka 619. ZOO-a da može raskinuti ugovor kad god hoće sve dok djelo nije dovršeno. Ne radi se o raskidu ugovora zbog neurednog ispunjenja obveze od strane tuženika jer to tužitelj niti ne tvrdi (osim što je izjavio da ga je malo žuljala proteza). Međutim, uz pravo da raskine ugovor kad god hoće, on ima i dužnost da isplati izvođaču ugovorenu naknadu umanjenu za iznos troškova koje izvođač nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti.

Prvostupanjski sud pogrešno je, primjenom naprijed citirane odredbe članka 619. ZOO-a, smatrao da tuženik ima pravo zadržati cjelokupan iznos predujma. Stoga će u nastavku postupka prvostupanjski sud utvrditi relevantne činjenice iz odredbe članka 619. ZOO-a vezano uz utvrđivanje visine zahtjeva (da li ugovorenu naknadu treba umanjiti za iznos troškova koje tuženik nije imao, i ako treba, o kojem se iznosu radi, kao i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili namjerno propustio ostvariti), te će o zahtjevu tužitelja donijeti novu, zakonitu odluku.  

Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka  370.     ZPP-a.

U Rijeci, 22. ožujka 2016. godine