Broj: Gž-2529/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Dubravki Vinceković kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. H., OIB:…, iz V., zastupanog po punomoćniku I. Z., odvjetniku u K. protiv tuženice O. B., OIB:…., B., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u V., radi naknade štete, a povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 16. lipnja 2015. g. broj 18 P-1551/13-56, dana 30. ožujka 2016. g.

 

p r e s u d i o

i

r i j e š i o   j e

 

Žalba tužitelja djelomično se odbija, a djelomično prihvaća, dok se žalba tuženice odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu br. 18 P-1551/13-56 od 16. lipnja 2015. g.

 

-          potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu u toč. I. izreke i u odbijajućem dijelu u toč. II. izreke,

 

-          preinačuje u odluci o troškovima postupka u toč. III. izreke i rješava:

 

Nalaže se tuženici O. B. naknaditi tužitelju I. H. trošak postupka u iznosu od 4.375,00 kn (četiritisućetristosedamdesetpetkuna) u roku od 15 dana.

             

Trošak odgovora na žalbu tužitelju se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled iznos od 25.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2009. g. do isplate, dok je u toč. II. izreke tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

              Istom presudom u toč. III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelj pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda i udovolji u cijelosti tužbenom zahtjevu tužitelja, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Navedenu presudu pobija i tuženica u dosuđujućem dijelu u toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07; 84/08; 96/08; 123/08; 57/11; 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijani dio prvostupanjske presude preinači i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu svih troškova tuženici.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tuženice i predlaže da se njezina žalba kao neosnovana odbije.

 

              Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

 

              Žalba tužitelja neosnovana je u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a osnovana je u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok je žalba tuženice neosnovana.

 

              Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud polazi od činjenica utvrđenih uvidom u predmete Službeničkog suda u Zagrebu Klasa: Up/I-114-01/08-01/30, Višeg službeničkog suda u Zagrebu Klasa: Up/II-114-01/09-01/13 i Upravnog suda RH br. Us-6598/09:

 

-          da je 02. srpnja 2008. g. tuženica podnijela Službeničkom sudu u Zagrebu prijedlog za pokretanje postupka protiv tužitelja zbog teške povrede službene dužnosti,

-          da je Službenički sud u Zagrebu dana 10. listopada 2008. g. donio odluku Klasa:Up/I-114-01/08-01/0030, Ur.broj: 515-05/5-08-20 kojom je utvrdio tužitelja odgovornim za tešku povredu službene dužnosti iz čl. 38. st. 1. t. 11. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, dok ga je oslobodio odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti iz čl. 38. st. 1. t. 1. i t. 5. Zakona o državnim službenicima i namještenicima,

-          da je odlukom Višeg službeničkog suda u Zagrebu Klasa: Up/II-114-01/08-01/60, Ur.broj: 515-06-01/1-08-2 od 28. studenog 2008. g. potvrđena naprijed navedena odluka Službeničkog suda u Zagrebu od 10. listopada 2008. g. u dijelu kojim je tužitelj oslobođen odgovornosti, dok je ukinuta u dijelu kojim je proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti,

-          da je odlukom Službeničkog suda u Zagrebu Klasa:Up/I-114-01/08-01/30, Ur.broj: 515-07/02-09-35 od 16. veljače 2009. g. tužitelj proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti iz čl. 38. st. 1. t. 11. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, dok je oslobođen odgovornosti za povredu službene dužnosti iz čl. 38. st. 1. t. 5. i 11. Zakona o državnim službenicima i namještenicima,

-          da je odlukom Višeg službeničkog suda u Zagrebu Klasa:Up/II-114-01/09-01/13, Ur.broj: 515-05-09-2 od 08. travnja 2009. g. ukinuta naprijed navedena odluka u dijelu kojim je tužitelj proglašen odgovornim, dok je potvrđena u dijelu kojim je tužitelj oslobođen odgovornosti,

-          da je protiv navedene odluke Višeg službeničkog suda u Zagrebu od 08. travnja 2009. g. tuženica pokrenula upravni spor u kojem je odlukom Visokog upravnog suda RH br. Us-6598/2009-9 od 11. srpnja 2012. g. tužba tuženice odbijena,

-          da je odlukom Službeničkog suda u Zagrebu Klasa:Up/I-114-01/08-01/30, Ur.broj: 515-06-03-09-46 od 07. listopada 2009. g. obustavljen postupak protiv tužitelja zbog teške povrede službene dužnosti, jer je tužitelju prestao status lokalnog službenika.

 

Prigovor dvostruke litispendencije istaknut od strane tuženice prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim utvrdivši razmatranjem priloženih sudskih odluka da je nepravomoćnom presudom Stalne služe u Ivancu istog suda br. P-3689/09-69 od 06. lipnja 2014. g. odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje protiv tuženice i odgovorne osobe tuženice koja šteta je uzrokovana time što tužitelja nisu vratili na njegovo radno mjesto, a pravomoćnom presudom istog suda br. P-1148/12-57 od 03. siječnja 2013. g. odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled koji se temelji na istoj pravnoj osnovi i tuženica je obvezana isplatiti tužitelju iznos od 150.000,00 kn, dok je u ovom postupku predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenog straha i smanjene životne aktivnosti i povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled prouzročene pokrenutim stegovnim postupkom, pa nema govora o objektivnom identitetu sporova. Iz istih razloga prema ocjeni prvostupanjskog suda nije bilo osnove za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu istog suda br. P-3689/09. U preostala dva parnična (pravomoćno dovršena) predmeta istog suda br. P-177/11 i P-920/11 postupak se vodio po zahtjevu tužitelja protiv odgovorne osobe tuženice radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled iznošenjem izjava putem medija, pa dosuđena naknada štete tužitelju nije ni u kakvoj vezi sa štetnom radnjom iz ovog postupka.

 

Koncentrirajući dokazni postupak na utvrđivanje činjenica u odnosu na način postupanja tuženice kao poslodavca prema tužitelju prilikom vođenja stegovnog postupka prvostupanjski sud je na temelju ocjene izvedenih dokaza utvrdio da pokretanje takve vrste postupka – u situaciji kada tuženica nije postupila po sudskoj odluci br. P-52/06 od 27. travnja 2006. g. pravomoćnoj 12. rujna 2006. g. (donošenjem presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1385/06.) kojom je naloženo tuženici da tužitelja vrati na radno mjesto voditelja Odsjeka za financije i društvene djelatnosti, kada je tužitelj pokrenuo ovršni postupak br. Ovr-693/10 u okviru kojeg je sud rješenjem od 07. prosinca 2006. g. odredio ovrhu na način da je tuženici naložio vraćanje tužitelja na rad i kada je rješenjem istog suda br. Ovr-962/06-26 od 12. rujna 2008. g. tuženici i odgovornoj osobi tuženice izrečena novčana kazna zbog toga što nisu ispunili obvezu naloženu sudskom odlukom za vraćanje tužitelja na rad – navedenoj radnji tuženice poduzetoj 02. srpnja 2008. g., dakle, gotovo dvije godine nakon što tuženica nije postupila po odluci suda, daje karakter ponižavajućeg, uznemiravajućeg i šikanoznog postupanja kojim su tužitelju povrijeđena prava iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 109. Zakona o radu (NN.137/04 – pročišćeni tekst) temeljem koje tužitelju pripada pravo na naknadu štete.

 

              U svrhu utvrđenja štetnih posljedica uzrokovanih utuženom radnjom prvostupanjski sud je proveo medicinsko vještačenje temeljem kojeg je utvrdio da je tužitelj trpio strah jakog intenziteta u trajanju od tjedan dana nakon što je primio informaciju da je pokrenut stegovni postupak, strah srednjeg intenziteta koji uključuje neizvjesnost i zabrinutost za egzistenciju obitelji i vlastito zdravlje trpio je sve do završetka liječenja na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice Varaždin na kojem je hospitaliziran od 04. do 17. studenog 2008. g., dok je strah blagog intenziteta trpio sve do 25. svibnja 2009. g. strahujući za vlastito zdravlje i egzistencijalnu neizvjesnost. U razdoblju od 07. kolovoza 2008. g. do 25. svibnja 2009. g. utvrđeno je smanjenje životne aktivnosti tužitelja u omjeru od 12 – 15% s osnove narušene sfere duševnog zdravlja i psihijatrijskog liječenja koje je uzročno-posljedično vezano isključivo uz utuženu štetnu radnju tuženice.

 

              Nalaz i mišljenje vještakinje prvostupanjski sud je prihvatio u cijelosti, kao i dopunsko očitovanje vještakinje na ročištu od 13. svibnja 2015. g. kojim su otklonjeni prigovori tuženice i jasno razgraničene posljedice koje tužitelj trpi konkretnom štetnom radnjom tuženice koje su nastale u duševnoj sferi tužitelja, a potkrijepljene su stručnim razlozima koji imaju uporište u medicinskoj dokumentaciji, pogotovo uz činjenicu da je tužitelj od 10. rujna 2008. g. do 08. travnja 2009. g. bio na neprekidnom bolovanju i da je u razdoblju od 04. do 17. studenog 2008. g. bio hospitaliziran na psihijatrijskom odjelu varaždinske bolnice, ocijenivši tvrdnju tuženice da su nalaz i dopuna nalaza neobjektivni u vezi utvrđenja smanjene životne aktivnosti tužitelja neosnovanom.

 

              Rukovodeći se sadržajem provedenog vještačenja prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi s čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (NN.35/05; 41/08; 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) dosudio tužitelju zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 17.000,00 kn, a zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo iznos od 8.000,00 kn, ukupno 25.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim.

 

              Tuženica u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a uz tvrdnju da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni, da sud nije obrazložio zbog čega je dosudio tužitelju novčanu naknadu na ime povrede prava osobnosti na čast i dostojanstvo, odnosno na koji način je tuženica povrijedila tužitelju čast i dostojanstvo, da nije jasno razlučio na koji način se kod tužitelja manifestiraju duševni bolovi zbog povrede prava osobnosti na čast i dostojanstvo, a na koji način duševni bolovi zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenog straha i smanjene životne aktivnosti, a značajka jedne i druge povrede prava osobnosti je emocionalna uzdrmanost, uznemirenost i zabrinutost, koje štetne posljedice je vještakinja analizirala u okviru pretrpljenog straha i smanjene životne aktivnosti, pa smatra da tužitelj ne može imati pravo na naknadu po obje pravne osnove jer se manifestiraju na isti način.

 

              Protivno žalbenim navodima tuženice prvostupanjska presuda sadrži jasne, logične i uvjerljive razloge u odnosu na sve odlučne činjenice na kojima se temelji stajalište prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a razlozi navedeni u obrazloženju presude imaju podlogu u rezultatima provedenog dokaznog postupka, pa je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a neosnovan.

             

              Bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženica obrazlaže i time da je prvostupanjski sud propustio izvršiti uvid u rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja, presudu Upravnog suda RH br. Us-8350/2009 i odluku Službeničkog suda od 14. listopada 2008. g. koja je donesena protiv djelatnika tuženice B. K. jer bi u protivnom donio drugačiji zaključak u pogledu intenziteta pretrpljenih duševnih bolova tužitelja uz tvrdnju da je time ostvaren i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Iako se tuženica u žalbi nije konkretno izjasnila o kojoj se bitnoj povredi radi sadržaj žalbenog obrazloženja upućuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Međutim, propust prvostupanjskog suda da ocijeni materijalne dokaze na koje tuženica ukazuje u žalbi nije utjecao, niti je mogao utjecati na pravilnost i zakonitost presude. Naime, dokazi na koje se tuženica poziva odnose se na potpuno nebitne činjenice obzirom na predmet spora jer u okolnostima višegodišnjeg nezakonitog postupanja tuženice prema tužitelju kao svom zaposleniku (upornim nevraćanjem na radno mjesto) činjenica da je istovremeno pokrenut stegovni postupak protiv drugog zaposlenika ni na koji način ne mijenja prirodu, značaj i težinu štetnih posljedica u vidu povreda prava osobnosti tužitelja uzrokovanih pokretanjem stegovnog postupka. Iz istih razloga niti odluka o prestanku radnog odnosa nema nikakav značaj za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pa niti žalbeni prigovor tuženice u pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan.

 

              U okviru žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tuženica navodi da je pogrešno utvrđen period štetne radnje jer za pokretanje stegovnog postupka (prijedlog je zaprimljen na sud 12. kolovoza 2008. g.) tužitelj nije mogao saznati prije kraja kolovoza 2008. g. Pogrešnim smatra i zaključak prvostupanjskog suda da je njezina namjera bila povrijediti tužitelja jer je svjedokinja B. V. u svom iskazu navela da je 10. rujna 2008. g. pismeno pozvala tužitelja na primopredaju poslova, pri čemu tuženica detaljno opisuje radnje koje su u tu svrhu obavljene, zaključujući da je iz navedenog "potpuno jasno da je tuženica u predmetnom razdoblju činila sve da bi tuženika(?) vratila na spomenuto radno mjesto", da je tužitelj od prosinca 2006. g. primao plaću voditelja računovodstva i da smatra da tužitelj nikada nije imao namjeru preuzeti te poslove. Nadalje, ističe da se tužitelj nije vratio na rad isključivo iz razloga jer mu je prestala služba po sili zakona, da bi i dan-danas radio kod tuženice (što potvrđuje iskaz načelnice tuženice) da svojom greškom nije sam uzrokovao prestanak službe i da je stoga potpuno jasno da konkretna štetna radnja nema nikakve veze s gubitkom posla, zbog čega je prigovarala nalazu vještakinje koja ove okolnosti uopće nije uzela u obzir (i predlagala novo vještačenje), zaključujući da je na temelju takvog nalaza tužitelju većinom dosuđena novčana naknada zbog prestanka službe po sili zakona kojeg je sam skrivio.

 

              Tuženica prigovara i utvrđenom omjeru smanjene životne aktivnosti tužitelja ukazujući pritom na nalaz i mišljenje vještakinje u dijelu kojim interpretira navode tužitelja povezujući te navode sa sadržajem pravomoćnih presuda u predmetima Stalne službe istog suda u Ivancu br. P-177/11 i P-920/11 kojima je tužitelju dosuđena naknada štete koja se odnosi na isti vremenski period. Također napominje da prvostupanjski sud vještakinji nije dostavio podnesak od 04. studenog 2014. g. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje i priložila navedene presude, zbog čega vještakinja nije mogla na ročištu od 13. svibnja 2015. g. razmotriti sadržaj navedenih presuda i dopuniti nalaz, smatrajući da unatoč ostvarenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a sud ima dovoljno stručnog znanja da može zaključiti da se duševni bolovi u ovom i navedenim predmetima manifestiraju i sadržajno i vremenski na potpuno identičan način. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tuženica nalazi i u odbijanju dokaznog prijedloga za saslušanje I. P. koja je nazočila raspravama na Službeničkom sudu i od koje je tuženica saznala da se situacije koje tužitelj opisuje i tuženica reproducira u žalbi uopće nisu dogodile.

 

              Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud ne nalazi osnovanim.

 

              Prije svega valja reći da je pobijanom presudom tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete uzrokovana vođenjem stegovnog postupka, pa je žalbeno problematiziranje razdoblja na koje se štetna radnja odnosi bez ikakvog utjecaja na ocjenu pravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti tuženice za nastale štetne posljedice, uz napomenu da tuženica u žalbi iznosi netočne podatke jer je iz sadržaja spisa razvidno da je prijedlog za pokretanje stegovnog postupka tužitelju dostavljen 18. kolovoza 2008. g. (a ne krajem kolovoza), a postupak nije pokrenut 07. kolovoza 2008. g. nego 02. srpnja 2008. g. (kako to i prvostupanjski sud navodi), ali je prijedlog vraćen tuženici na ispravak i dopunu, a ispravljeni i dopunjeni prijedlog podnesen je Službeničkom sudu 07. kolovoza 2008. g.

 

              Okolnost da je tužitelj 10. rujna 2008. g. pozvan na primopredaju poslova koju tuženica apostrofira u žalbi, kao i žalbena tvrdnja da je tuženica u to vrijeme činila sve da tužitelja vrati na radno mjesto voditelja računovodstva u kontekstu utvrđenih činjenica – nezakonitog premještaja tužitelja na drugo radno mjesto, nepostupanja po pravomoćnoj presudi i novčanog kažnjavanja tuženice i njezine odgovorne osobe u ovršnom postupku zbog neizvršenja obveze vraćanja tužitelja na rad naložene sudskom odlukom – može se smatrati jedino svjesnim negiranjem (neistinitim prikazivanjem) objektivno utvrđenih činjenica u postupku.

 

              Žalbeno elaboriranje činjenice da je tužitelju prestao radni odnos po sili zakona (rješenjem tuženice od 01. lipnja 2009. g.) potpuno je promašeno, kao i žalbena tvrdnja da je tužitelju većinom dosuđena novčana naknada zbog prestanka službe kojeg je sam skrivio, jer je očigledno rezultat pogrešnog tumačenja vještačkog nalaza i mišljenja, a posljedično i utvrđenja prvostupanjskog suda o naravi i težini štetnih posljedica na duševno zdravlje tužitelja izazvanih vođenjem stegovnog postupka. Okolnost da je tužitelju u pravomoćno dovršenim parnicama već dosuđena naknada štete ne dovodi u pitanje opravdanost dosuđenja naknade štete u ovom postupku jer se ne radi o identičnim sporovima (nedostaje objektivni identitet spora), pa je osporavanje utvrđenja prvostupanjskog suda pozivom na pravomoćne presude u predmetima br. P-177/11 i P-920/11 bez ikakve osnove budući da su provedenim vještačenjem jasno razgraničene štetne posljedice uzrokovane vođenjem stegovnog postupka, a prigovori tuženice otklonjeni su argumentiranim razlozima koji imaju podlogu u medicinskoj dokumentaciji usmenim očitovanjem vještakinje na ročištu od 13. svibnja 2015. g.

 

              Dokazni prijedlog tuženice za saslušanje svjedokinje I. P. osnovano je odbijen jer okolnosti radi kojih je predložen taj dokaz (koje tuženica opisuje u žalbi) ne mogu se smatrati odlučnim činjenicama, pa je izvođenje tog dokaza prvostupanjski sud pravilno ocijenio nepotrebnim.

 

              U odnosu na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava valja reći da dosuđeni iznosi u drugim (pravomoćno dovršenim) parnicama, protivno žalbenim navodima tuženice, ne mogu utjecati na odluku o visini pravične novčane naknade u ovom postupku, koja odluka ovisi isključivo o okolnostima konkretnog slučaja.

 

              Pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu neimovinske štete utvrđene su odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO kojom je određeno da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

              Valja upozoriti da svaka fizička (i pravna) osoba ima pravo na čast, ugled i dostojanstvo kao izraz poštovanja i uvažavanja u životnom okruženju. Radi se o neimovinskim dobrima imanentnim svakoj osobi. Pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva izvire iz Ustava RH (NN-85/10 - pročišćeni tekst) kojim se u čl. 35. svakom građaninu jamči štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Imajući u vidu utvrđene činjenice u odnosu na uporno (višegodišnje) izbjegavanje izvršenja pravomoćne sudske odluke o vraćanju tužitelja na radno mjesto s kojeg je nezakonito premješten u ovršnom (sudskom) postupku tijekom kojeg je tuženici i odgovornoj osobi tuženice izrečena i novčana kazna zbog neizvršenja sudske odluke, nema nikakve dileme da pokretanje stegovnog postupka protiv tužitelja u tim okolnostima predstavlja šikaniranje, omalovažavanje i ponižavanje tužitelja koje je nesumnjivo izazvalo povredu ugleda, časti i dostojanstva tužitelja, a težina povrede prava osobnosti opravdava dosuđenje neimovinske štete u iznosu od 8.000,00 kn kojeg i ovaj sud smatra primjerenom novčanom naknadom.

 

              Prema sadržaju provedenog vještačenja pokretanje stegovnog postupka u okolnostima višegodišnjeg sustavnog zlostavljanja tužitelja negativno se odrazilo na duševno zdravlje tužitelja koji je za vrijeme vođenja tog postupka cijelo vrijeme bio na bolovanju, a u vremenu od 04. do 17. studenog 2008. g. i na bolničkom liječenju (na psihijatrijskom odjelu), a narušeno duševno zdravlje nesumnjivo je utjecalo na kvalitetu života tužitelja koja je nedvojbeno bila značajno narušena. Vođenje stegovnog postupka izazvalo je opravdani strah kod tužitelja zbog neizvjesnosti potencirane zabrinutošću za vlastito zdravlje i egzistenciju obitelji koji je oscilirao tijekom trajanja tog postupka. Prema tome, manifestacije posljedica izazvanih vođenjem stegovnog postupka na duševno zdravlje tužitelja uz sve ostale okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade po kvalifikatornim okolnostima straha i smanjene životne aktivnosti u iznosu od 17.000,00 kn, pa je žalbeno minoriziranje štetnih posljedica bez ikakve pravne i stvarne osnove.

 

              Prema tome, prvostupanjski sud je sve manifestirane posljedice na duševno zdravlje tužitelja po kriteriju straha i duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti pravilno valorizirao utvrdivši novčanu naknadu s iznosom od 17.000,00 kn, koji iznos i po ocjeni ovoga suda predstavlja primjerenu novčanu naknadu, kao i iznos od 8.000,00 kn koji se odnosi na povredu prava osobnosti tužitelja na čast, ugled i dostojanstvo, pa je dosuđenjem iznosa od 25.000,00 kn prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Kako se na temelju svega navedenog niti jedan od istaknutih žalbenih razloga ne može prihvatiti osnovanim, valjalo je žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu u toč. I. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tužitelja valja navesti da u uvodnom dijelu žalbe tužitelj nije odredio opseg pobijanja prvostupanjske presude, ali se iz sadržaja žalbe nedvojbeno može zaključiti da tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, odnosno u odbijajućem dijelu u toč. II. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka u toč. III. izreke.

 

              Tužitelj u žalbi navodi da je izreka pobijane presude u suprotnosti s obrazloženjem i da su razlozi nejasni.

 

              Izneseni žalbeni navodi tužitelja upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koji žalbeni razlog ovaj sud ne nalazi osnovanim jer pobijana presuda, protivno tvrdnji tužitelja, ne sadrži nikakve nedostatke, pa niti nedostatke na koje tužitelj paušalno ukazuje u žalbi jer je prvostupanjski sud za svoju odluku u obrazloženju naveo jasne, razumljive i uvjerljive razloge koji su u skladu sa činjenicama utvrđenim tijekom postupka, pa sadržaj obrazloženja opravdava odluku sadržanu u izreci, a ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Ostali žalbeni navodi tužitelja svode se na reproduciranje utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i nalaza i mišljenja liječničke vještakinje u kontekstu osporavanja pravilnosti dosuđenog iznosa naknade štete, pri čemu tužitelj ukazuje na okolnosti koje prema njegovom mišljenju opravdavaju dosuđenje cjelokupnog zatraženog iznosa.

 

              Takvim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, pa je i žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovan.

 

              Osporavanje visine dosuđenog iznosa naknade štete također je neosnovano jer tužitelj u žalbi ukazuje na okolnosti prijevremenog umirovljenja, gubitka posla i mogućnosti rada i života od svojeg rada, gubitka drugih prava (otpremnina, naknada zbog nezaposlenosti) koje nisu od utjecaja na odluku o visini naknade štete. Naime, tužitelju je rješenjem tuženice od 01. lipnja 2009. g. prestala služba po sili zakona s danom 25. svibnja 2009. g. jer je neopravdano izostao s posla pet dana uzastopce. Protiv rješenja od 19. lipnja 2009. g. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 01. lipnja 2009. g. tužitelj je podnio tužbu Upravnom sudu RH, a presudom toga suda br. Us-8350/2009-5 od 11. studenog 2009. g. njegova tužba je odbijena.

 

              Prema tome, tužitelju je prestala služba po sili zakona zbog neopravdanog izostanka s posla, a ne kao posljedica vođenja stegovnog postupka, pa stoga niti okolnosti vezane uz gubitak profesionalne karijere koje tužitelj opisuje u žalbi ne mogu utjecati na visinu novčane naknade jer nisu ni u kakvoj vezi s vođenjem stegovnog postupka.

 

              Odlučujući o visini pravične novčane naknade prvostupanjski sud je protivno mišljenju tužitelja vodio računa o jačini i trajanju duševnih bolova i straha, koje činjenice u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO predstavljaju kriterije (mjerila), odnosno kvalifikatorne okolnosti koje čine supstrat povrede prava osobnosti, pa je uzevši u obzir sve manifestirane posljedice u psihičkoj sferi tužitelja pravilno utvrdio visinu novčane naknade s ukupnim iznosom od 25.000,00 kn, pravilno primijenivši materijalno pravo.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja u dijelu koji se odnosi na pobijanje odluke o glavnoj stvari u toč. II. izreke kao neosnovanu odbiti i u tom dijelu potvrditi presudu prvostupanjskog suda temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              Osnovana je, međutim, žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka.

 

              Obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u sporu o troškovima postupka odlučuje se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

              Međutim, pri djelomičnom uspjehu stranaka u sporu i primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH (zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 06. lipnja 1980. g.), izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ potrebno je ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno, kako obzirom na osnovu tako i obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, što znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti ili samo osnovu pojedinih samostalnih dijelova zahtjeva, zbog čega su provedena vještačenja i drugi dokazi za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.

             

              Prilikom odlučivanja o troškovima postupka treba imati u vidu da je tuženica tijekom cijelog postupka osporavala u cijelosti i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja zbog čega su u stvari i nastali troškovi parničnog postupka, pa prema ocjeni ovoga suda tužitelju pripada pravo na naknadu cjelokupnih troškova postupka, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa naknade štete. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici i kvantitativno i kvalitativno, a imajući u vidu neutemeljenost osporavanja osnove i visine tužbenog zahtjeva tužitelja tuženica nema pravo na naknadu troškova postupka, pa je ovaj sud, rukovodeći se pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH izraženim u brojnim odlukama (npr. Rev-136/06 od 28. veljače 2006. g., Rev-1083/09 od 15. listopada 2009. g. i Rev-119/12 od 04. lipnja 2014. g.) dosudio tužitelju cjelokupni zatraženi iznos troškova postupka, koji troškovi su bili nužni i opravdani obzirom na neutemeljene prigovore tuženice, a odnose se na trošak zastupanja tužitelja na ročištu od 23. ožujka 2015. g. u iznosu od 500,00 kn uz PDV i na ročištu od 13. svibnja 2015. g. u iznosu od 1.000,00 kn uz PDV prema Tbr. 9. toč. 1. i 2. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN.142/12; 103/14 i 118/14), kao i predujmljeni iznos troškova vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, ukupno 4.375,00 kn.

             

              Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačiti odluku o troškovima postupka u toč. III. izreke temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a i obvezati tuženicu na naknadu troškova postupka tužitelju.

 

              Trošak odgovora na žalbu tužitelju nije dosuđen jer se radi o nepotrebnom trošku u žalbenom postupku u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 30. ožujka 2016. godine