Broj: Gž-1569/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja J. L., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnik K. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. O. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. G. i dr., odvjetnici u OD G. & P. u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama broj: 8 P-365/13 od 12. rujna 2014.g., dana 31. ožujka 2016.g.             

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama broj: 8 P-365/13 od 12. rujna 2014.g.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.700,00 kn te naknadu troškova parničnog postupka, sve sa zateznim kamatama i sve u roku od 15 dana. U toč. II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.350,00 kn u roku od 15 dana.

             

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i dosudi mu iznos od 13.700,00 kn, a shodno tome da preinači i odluku o troškovima postupka i iste mu dosudi u cijelosti, uvećane za trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

              Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

                                         

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete prouzročene prometnom nesrećom od 14. listopada 2011.g.

 

Pobijanu presudu, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da nije sporno da je 14. listopada 2011.g. u Varaždinskoj ulici u S., u visini kbr. 2, došlo do prometne nesreće kada je tužitelj kao pješak prelazio kolnik Varaždinske ulice od zapada prema istoku na mjestu gdje ne postoji obilježeni pješački prijelaz, a na kolniku se nalaze četiri vozne trake, tri u smjeru juga, a jedna u smjeru sjevera, pa je na tužitelja, kada je došao do treće prometne trake, gledano iz smjera njegova kretanja, naletjelo vozilo reg. oznake ZG… kojim je upravljao B. Š.,

 

-          da nije sporno niti da je neposredno prije predmetne nesreće tužitelj prošao ispred zaustavljenog bijelog kombi vozila i nakon toga stupio na treću traku zapadne polovice kolnika na kojoj je došlo do naleta osiguranika tuženika,

 

-          da je, prema mišljenju prometno-tehničkog vještaka S. H., tužitelj izašao u područje preglednosti (za osiguranika tuženika) ispred kombi vozila kada je bio za oko 1,5 metara ispred mjesta naleta, što je vremenski oko 1,1 sekundu prije naleta, pa ako je tada osiguranik tuženika zakočio, brzina mu nije bila veća od 28 km/h, a nalazio se za oko 8,1 metara ispred mjesta naleta,

 

-          da se osiguranik tuženika kritične zgode kretao brzinom od 26 do 28 km/h, dok je nalet mogao izbjeći da se kretao brzinom do 26 km/h, a dozvoljena brzina na tom mjestu bila je 50 km/h,

 

-          da je osiguranik tuženik reagirao kočenjem čim je uočio nailazak pješaka ispred bijelog kombija,

 

-          da je pješački prijelaz bio udaljen manje od 50 metara od mjesta nesreće (prema nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka udaljenost je bila između 30 i 50 metara).

 

              Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je predmetna prometna nesreća uzrokovana isključivo ponašanjem tužitelja jer je isti, prelazeći kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza, prekršio odredbu čl. 129. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj: 67/08 i 74/11 – nastavno: ZSPC), a istodobno je, prelazeći kolnik na mjestu na kojem se isti sastoji od četiri trake, provlačeći se između dvije kolone vozila zaustavljene u prve dvije trake, te pritom propustivši uočiti tuženikovog osiguranika kako nailazi u trećoj traci, prekršio i odredbu čl. 129. st. 1. istog Zakona. Kako stoga osiguranik tuženika nije prouzročio nesreću namjerno ili s nepažnjom, sud je naposljetku tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

 

              Tužitelj u žalbi ne spori da je cestu prelazio na udaljenosti od 25 metara od pješačkog prijelaza, radi čega je i priznao suodgovornost od 50%. Međutim, ukazuje da je sud prvog stupnja zanemario da je osiguranik tuženika počeo kočiti tek kad ga je supruga upozorila na dolazak pješaka, a s obzirom na zaustavljeno kombi vozilo smatra da je osiguranik trebao imati u vidu mogućnost prelaska pješaka pa se isti, prije započinjanja prestrojavanja u lijevo, bio dužan uvjeriti da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu. Osim toga, tužitelj ističe da iz nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka proizlazi da je u trenutku njegova stupanja na kolnik vozilo osiguranika tuženika bilo od mjesta naleta udaljeno 39,9 metara te da ga je osiguranik mogao opaziti i pretpostaviti njegovo pojavljivanje ispred kombija, a mogao je i smanjiti brzinu za 2 km/h i izbjeći sudar. S obzirom da je, stoga, osiguranik tuženika propustio obratiti pažnju na situaciju u prometu, te činjenicu da je vozilo opasna stvar, mišljenje je tužitelja da je tuženik, unatoč tome što se njegov osiguranik kretao primjerenom brzinom, odgovoran za štetu u omjeru od 50%.

 

              Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a slijedom toga i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Naime, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je osiguranik tuženika tužitelja i ranije uočio ili da ga je mogao uočiti. Osiguranik tuženika se sa svojim vozilom nalazio u koloni ispred semaforiziranog raskrižja u vrijeme kad su vozila u tom smjeru kretanja bila zaustavljena. S obzirom da iz rezultata dokazivanja proizlazi da se osiguranik tuženika kretao dozvoljenom brzinom te je počeo kočiti čim je uspio ugledati tužitelja, a tužitelj je postupio protivno čl. 129. ZSPC-a, ne može se tuženika smatrati odgovornim za nastalu štetu, već je istu prouzročio isključivo tužitelj, postupajući protupravno. Ovo tim više zbog toga što je tužitelj prelazio kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza (iako je, po navodima tužiteljeve žalbe, od prijelaza bio udaljen samo 25 metara) i to na mjestu gdje se kolnik sastoji od 4 prometne trake, čime je doveo u opasnost druge sudionike u prometu.

 

              Pritom valja reći da zaključak prometno-tehničkog vještaka, prema kojem je u trenutku stupanja tužitelja na kolnik vozilo osiguranika tuženika bilo od mjesta naleta udaljeno 39,9 metara te bi osiguranik tuženika mogao opaziti tužitelja i pretpostaviti njegovu pojavu ako između njih nije bilo vozila, a nakon toga bi mogao i smanjiti brzinu za 2 km/h i izbjeći nalet, predstavlja tek teoretsku mogućnost koja bi bila relevantna kada bi bile utvrđene okolnosti koje ona pretpostavlja, no to ovdje nije slučaj jer, kako je već rečeno, ne proizlazi da bi osiguranik tuženika uočio tužitelja prije nego što se isti pojavio kraj bijelog kombi vozila, odnosno u vrijeme njegova stupanja na kolnik (pritom treba imati u vidu da postojanje kolone upućuje na gustoću prometa zbog koje, radi drugih vozila različitih gabarita te ostalih okolnosti, nije realno niti moguće uočavanje svih sudionika u prometu). Osim toga, u odnosu na žalbeni navod da je tuženikov osiguranik mogao pretpostaviti nailazak pješaka, valja reći da iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je više vozila bilo zaustavljeno ispred semafora, zbog čega osiguranik tuženika, u izostanku drugih okolnosti (prethodnog uočavanja tužitelja), nije morao pretpostaviti da će se na mjestu gdje se on kreće brzinom znatno nižom od dopuštene, dogoditi zakonom zabranjen prelazak pješaka (kojeg osiguranik, valja ponoviti, nije vidio zbog zaklonjenosti bijelim kombijem).

 

              Kod takvog stanja stvari se ne može smatrati da šteta potječe od motornog vozila kao opasne stvari, već je ista nastala isključivo radnjom tužitelja kao oštećenika, pa je zbog toga, a u smislu čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08), tužbeni zahtjev neosnovan.

 

              Budući da ovaj sud ne nalazi ostvarenim niti koji od žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u konačnici, primjenom čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14), odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

U Varaždinu 31. ožujka 2016.g.