Broj: Gž-2730/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz V., …, zastupanog po punomoćnici G. J. M., odvjetnici iz V., protiv tužene D. Š. iz O., …, zastupane po punomoćnici J. P., odvjetnici iz R., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj P-282/2008 od 21. veljače 2013. godine, 31. ožujka 2016. godine

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj P-282/2008 od 21. veljače 2013. godine.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem, tč. I. izreke, ne dopušta se proširenje tužbe na Grad O., kao novog tuženika i tč. II. odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari.

 

 

              Protiv tog rješenja žalbu pravovremeno podnosi tužitelj pozivajući se pri tome na sve zakonske žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. tč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku “Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

 

 

              Žalbom se u bitnom poziva na čl. 69. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11., u nastavku: ZOO) te. čl. 196 i 201. ZPP-a, ističući stajalište da je u trenutku podnošenja predmetne tužbu dužnik, pok. B. Š. bio mrtav, da je treća osoba njegova kćer, koju je označio kao tuženu te da je ona u tom trenutku objedinjavala i univerzalnog sukcesora dužnika i treću osobu. Naknadno je dovršen ostavinski postupak iza pok. B. Š. i doneseno je rješenje o nasljeđivanju, vremenski znatno nakon što je ova tužba podnesena, kojim je ošasne imovina ostavitelja uručena Gradu O., obzirom da se tužena kao kćerka odrekla nasljedstva.

Na kraju, osim što izražava svoje neslaganje s pravnim shvaćanjem suda prvog stupnja i tvrdi da se obveza označavanja univerzalnih sukcesora kao tuženika u paulijanskoj tužbi odnosi, u okviru čl. 69.st.3. ZOO-a, samo na treće osobe, ali ne i na dužnika, zastupa stajalište da je Grad O. univerzalni sukcesor dužnika, pok. B. Š., s kojim je u procesnom položaju nužnog i jedinstvenog suparničara i da se stoga nije mogao s uspjehom protiviti proširenju tužbe na njega, s kojim ga je sud prvog stupnja odbio.

 

           Predlaže da se rješenje prvostupanjskog suda ukine i vrati istom sudu na ponovan postupak.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Obrazlažući svoju odluku, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj 24. lipnja 2008. godine podnio tužbu, protiv tužene, tada mljt. D. Š., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Dužnik je bio njezin otac koji joj je ugovorom od 3. rujna 2007. godine darovao sve svoje nekretnine i nakon toga umro.

Zatim sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj u tužbi nije naznačio da je tužena nasljednica pok. B. Š., već da podnosi tužbu samo protiv nje kao treće osobe.

Stoga, kako je tužba podnesena samo protiv (tužene kao) treće osobe, a čl.69. st. 2. ZOO-a je propisano da se tužba za pobijanje dužnikove pravne radnje podnosi protiv dužnika i treće osobe, s kojom je ili u čiju korist je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika, prvostupanjski sud je pozvao tužitelja da uredi tužbu i označi univerzalnog slijednika pok. B. Š., što je žalitelj i učinio označivši u tom procesnom položaju Grad O..

Grad O. se usprotivio takvom proširenju tužbe,  zbog čega je u konačnici sud prvog stupnja odbio predloženo proširenje i posljedično tome odbacio tužbu.

Pravna stajališta navedena u osporenom prvostupanjskom rješenju zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i  prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme.  Sud je polazeći od  činjeničnog stanja utvrđenog donio odluku koje nije posljedica proizvoljnog tumačenja ili pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava niti je takvom odlukom na bilo koji način povrijedio koju od postupovnih odredbi.

Sukladno odredbi članka 196. ZPP-a više osoba mogu jednom tužbom tužiti odnosno biti tuženi i na taj način stupiti u odnos suparničarstva, s time da do zaključenja glavne rasprave ukoliko se ispune za to u navedenoj zakonskoj odredbi navedeni uvjeti, uz tužitelja može pristupiti novi tužitelj ili tužba može biti proširena na novog tuženika, ali uz njegov pristanak. Nakon što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegovog pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj, a osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojoj se ona nalazi kada ona u nju stupa.

U ovoj pravnoj stvari riječ je o suparničarstvu na pasivnoj strani i to prema motrištu ovog suda o formalnom suparničarstvu, pa stoga obzirom na navedeno zakonsko pravilo, kada se novo označeni tuženici protive proširenju tužbe i ne pristaju da stupe u parnicu, bez obzira na to je li se postojeći tuženik već upustio u raspravljanje ili ne, sud treba odbiti prijedlog tužitelja za proširenje tužbe. Kod toga nije od značaja radi li se o jedinstvenim ili nužnim suparničarima. Sud može odbiti prijedlog za proširenje tužbe, ali ne i odbaciti je zbog tog razloga.

Gradu O. uručena je ošasna imovina ostavitelja. Dakle radi se o uručenju ostavinske imovine u ostavini bez nasljednika, zbog čega se ne radi o univerzalnoj sukcesiji.  Pravni institut građanskopravne sukcesije polazi od pretpostavke da se građanskopravni sukcesor ne može protiviti procesnoj sukcesiji, jer je postao stranka već trenutkom smrti ostavitelja (u ovoj pravnoj stvari to bi bio pok. B. Š.) koji je relevantan za to pitanje. Grad O. to nije, on nije nasljednik, B. Š. u trenutku podnošenja tužbe nije bio označen kao tuženik i na njegovoj strani nije došlo do sukcesije trenutkom smrti ostavitelja. To međutim ne znači da ne može odgovarati za dugove do visine vrijednosti stečene imovine, pod određenim okolnostima.

Stoga je, obzirom na protivljenje Grada O., ispravna odluka prvostupanjskog suda u dijelu kojim ne dopušta proširenje na tog novog tuženika (tč. I. izreke) zbog čega je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.  

 

              Žalba se nalazi osnovanom i u preostalom dijelu.

Tužbu je tužitelj,u ovom postupku, podnio 24. lipnja 2008. godine, protiv tužene kao kćerke dužnika za kojeg je naveo da je umro 30. siječnja 2008. godine. Rješenje je u ostavinskom postupku iza njega doneseno 19. prosinca 2008. godine, a postalo je pravomoćno 23. ožujka 2009. godine.

Paulijanska se tužba podnosi se protiv dužnika i treće osobe, oko čega, obzirom na normativni sadržaj čl. 69. st. 2. ZOO-a (kod čega postoji razlika u odnosu na prijašnji čl. 282. st. 2. ZOO-a), nema dvojbe.

To znači da se na  pasivnoj strani nalaze dužnik i treće osobe te (suprotno stajalištu žalitelja) njihovi sveopći pravni slijednici, kao univerzalni sukcesori u čiju je korist raspolaganje napravljeno, kao jedinstveni suparničari. U svakom slučaju univerzalni sukcesor, naročito kada je riječ o dužniku i trećoj osobi, ne može se s uspjehom protiviti procesnoj sukcesiji u trenutku nastupa uvjeta za sukcesiju, ako je postupak po paulijanskoj tužbi već bio u tijeku, jer ona nastupa u trenutku sukcesije, o čemu u ovoj pravnoj stvari nije riječ.

Dominacija interesa tužitelja kao vjerovnika, da pobijanjem dužnikove pravne radnje zaštiti i ostvari svoj interes namirenja dospjele tražbine, prisutan je i opravdan kao razlog za proširenje pasivne legitimacije sa (samo) tužene kao treće osobe i na univerzalnog slijednika dužnika kao jedinstvene suparničare no to u ovom postupku treba promatrati kroz ograničenje koje postavlja institut proširenja tužbe na novog tuženika.

Naime, dužnik je umro prije podnošenja tužbe, a tužena kao treća osoba ujedno je i njegova kćer, što je tužitelj vrlo jasno naznačio već u tužbi. Tužitelj već u trenutku podnošenja tužbe nije mogao naznačiti i dužnika, ili nekog drugog sukcesora, obzirom da je, kako sam navodi, očekivano njegova kćer mogla biti njegov nasljednik.

Međutim, proširenje na novog tuženika bez njegove suglasnosti nije moguće. Tome treba napomenuti da rok za podnošenje takve (paulijanske tužbe kod otuđenja besplatnim poslom) vremenski je ograničen na tri godine i računa se od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija.  Do (sukcesija na srani tužene) toga nije došlo. Tužena se odrekla prava nasljedstva, što u konačnici dovodi do zaključka da je odluka suda prvog stupnja i u tom dijelu ispravna.

 

             

              Zbog toga je temeljem odredbe čl. 380. tč. 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

U Rijeci, 31. ožujka 2016. godine