Broj: Rev 1742/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. G. iz Z., koju zastupa punomoćnica M. J. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika „A.“ d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 11250/11-2 od 9. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 7360/10-12 od 9. lipnja 2011., u sjednici održanoj 20. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 59.626,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 1. travnja 2009. do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici iznos od 19.680,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 9. lipnja 2011. pa do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana. Tužiteljica pri tom zahtijeva trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Posebno, kada je riječ o razlozima drugostupanjske presude koji se odnose na navode tuženika o uplati matematičke pričuve, valja reći da nakon što prvostupanjski sud nije prihvatio kao osnovane iznijete činjenične navode tuženika o izvršenoj uplati matematičke pričuve u smislu čl. 11. st. 3. t. 1. Općih uvjeta za osiguranje osoba, tuženik žalbenim navodima nije osporavao navedena utvrđenja prvostupanjskog suda. S druge strane, u reviziji se ne mogu iznositi nove činjenice koje se odnose na materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, niti se revizija može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na daljnje revizijske navode tuženika valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao korisnika osiguranja iz sklopljenog ugovora o osiguranju života za isplatu osiguranog iznosa po nastanku osiguranog slučaja.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće odlučne činjenice:

 

-              da je sad pok. suprug tužiteljice Z. G., kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik, dana 25. travnja 2007. sklopio sa tuženikom kao osigurateljem ugovor o osiguranju života u kojem je kao korisnica za slučaj smrti osiguranika navedena tužiteljica,

-              da je smrću osiguranika nesretnim slučajem uslijed utapanja (mrtvo tijelo pokojnika pronađeno …) ostvaren osigurani slučaj iz sklopljenog ugovora o osiguranju života,

 

-              da u konkretnom slučaju do smrti osiguranika nije došlo u okolnostima koje nisu obuhvaćene osigurateljskim pokrićem (nije riječ o isključenim rizicima).

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o naprijed iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

U naprijed navedenom činjeničnom utvrđenju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužiteljice. Naime, u smislu odredbe čl. 981. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO), pod osiguranjem života u korist treće osobe smatra se ugovor o osiguranju života kojim se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja da će osiguranu svotu isplatiti osobi koju on odredi. Osoba koju ugovaratelj odredi stječe svojstvo korisnika osiguranja, što znači da stječe neposredan i samostalan zahtjev prema osiguratelju za isplatu osigurnine utvrđene u polici prema sporazumu ugovornih strana iz sklopljenog ugovora (čl. 966. ZOO-a).

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju nije riječ o isključenim rizicima iz ugovoru o osiguranju osoba, i to kako o isključenjima koja su zakonski propisana (čl. 973. do 976. ZOO-a), tako i o isključenjima koja su ugovorena (opći i posebni uvjeti koji su sastavni dio ugovora), pa je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti ugovorenu visinu osiguranog iznosa u skladu s odredbom čl. 943. ZOO-a.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta procesna radnja nije bila potrebna radi vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 20. travnja 2016.