Broj: Gž-377/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića  (suca izvjestitelja) i Nataše Jerković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. iz S., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćnici N. K., odvjetnici u Z., protiv tužene R. A. d.d., Z., iz Z., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 4. studenog 2016. godine pod poslovnim brojem P-2289/16, u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 4. studenog 2016. godine pod poslovnim brojem P-2289/16.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojih je tužiteljica tražila da se utvrdi ništavim (ništetnim) ugovor o kreditu broj 056-50-4343306 sklopljen dana 30. kolovoza 2007. u Zagrebu između tužiteljice G. K. i tužene R. A. d.d., a kojim ugovorom o kreditu je tužena kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 27.840,35 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

 

              Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

              Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužiteljica osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužena nije podnijela odgovor na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavosti ugovora o kreditu koji bi 30. kolovoza 2007. godine tužiteljica sklopila s tuženom, a kojim ugovorom je tužena kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 27.840,35 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

 

              Suprotno od žalbenih navoda prvostupanjski sud nije počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je presuda jasna, utemeljena je na izrijekom utemeljenim materijalnopravnim propisima, a sud je utvrdio sve relevantne činjenice, te stoga nema presuda nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Nadalje prvostupanjski sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka zato što nije izveo dokaze saslušanjem tužiteljice, jer je tužiteljica izričito u tužbi predložila izvođenje dokaza saslušanjem iste na okolnost da prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici  nije uručena nikakva daljnja dokumentacija-opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope, a prvostupanjski sud se detaljno u svojoj presudi očitovao zašto ovo pitanje ne smatra glede ovako postavljenog tužbenog zahtjeva relevantnim i to upravo zato što je tužiteljica pred istim sudom podnijela tužbu kojom traži utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. ugovora o kreditu koja ugovorna odredba glasi "redovna kamata: 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora".

 

              U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              - kako su zaista stranke 30. kolovoza 2007. godine zaključile ugovor o kreditu broj 056-50-4343306 s namjenom kupovina novih vozila u iznosu od 27.840,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

 

              - kako je ugovor tužiteljica zaključila u svojstvu korisnika kredita, a tužena u svojstvu kreditora,

 

              - kako je ugovoren kredit s redovnom godišnjom kamatnom stopom od 5,49% koja je promjenjiva,

 

              - kako je ugovor o kreditu bio dogovoren s rokom otplate od 84 mjeseca, te je tužiteljica isti ugovor ispunila u cijelosti,

 

              - kako je tužena nudila kredite i u kunama s redovnom godišnjom kamatnom stopom od 5,95% koja je promjenjiva, kao i kredite uz valutnu klauzulu u EUR s redovnom godišnjom kamatnom stopom za od 6,95% koja je promijenila,

 

              - kako je kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završen na način da je odbijen zahtjev potrošača za utvrđenje da je tužena u razdoblju do 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne iskaze i prava, koristeći u ugovorima o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da je usvojen zahtjev za utvrđenje da je tužena u istom periodu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica bez obzira što je ugovor izvršen aktivno legitimirana na podnošenje ovakove tužbe u smislu odredbe članka 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO).

 

              Nadalje ovaj sud je zaključio kako ugovorena odredba po kojoj se glavnica veže uz valutnu klauzulu tuženika uz valutu CHF jasna i lako razumljiva, a da nije bilo zavaravajućeg ili agresivnog oglašavanja pa da bi tužena bila odgovorna tužiteljici sukladno odredbi članka 251. ZOO-a.

 

              Kako je dakle valutna klauzula zakonita, a kako je to i Vrhovni sud naveo u svojoj odluci o kolektivnom sporu pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 9. travnja 2015. godine, to je prvostupanjski sud zaključio kako su navodi tužiteljice o ništavosti odredbe ovakve klauzule neosnovani.

 

              Glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud je zaključio kako u smislu odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZOZP/07-"Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 25/09, 133/09, 78/12 i 53/13), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga sama činjenica da je promjenjiva kamata ne znači da bi ta ugovorna odredba bila ništava, a sve ovo cijeneći odredbu članka 296 ZOO-a.

 

              Međutim, jednostrano pravo banke podesiti kamatnu stopu unošenje potpuno neodređene formulacije može činiti istu odredbu nepoštenom, no o tome se već vodi postupak između istih stranaka pod drugim poslovnim brojem.

 

              Kako sukladno odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a u svezi odredbe članka 102. stavak 2. ZOZP-a ništetnos neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, to je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

 

              Glede utvrđenja prvostupanjskog suda ovaj sud u cijelosti prihvaća kako činjenične, tako i pravne zaključke prvostupanjskog suda, no zaista se u vrijeme donošenja drugostupanjske odluke promijenila pravna situacija u svezi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

 

              Naime, cijeneći ZPP mjerodavno stanje za ovaj sud je trenutak zaključenja glavne rasprave, a sve ovo imajući u vidu posebnu odredbu članka 352. stavak 1. ZPP-a.

 

              Međutim, odredbom članka 77. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 59/99, 29/02 i 49/02) propisano je kako je pri donošenju novog akta ako je Ustavni sud ukinuo ranije osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo, po ustavnoj tužbi, nadležno sudbeno tijelo obvezno poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.

 

              Inače, ranije je bilo prijepora oko toga kakva su djelovanja odluka Ustavnog suda, odnosno je li odluke Ustavnog suda djeluju samo ubuduće (ex nunc) ili djeluju i retroaktivno, dakle obuhvaćajući vrijeme u kojem se dogodila povreda (ex tunc), te je upravo ustavnopravna praksa protumačila da odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske načelno djeluje "ex tunc" dok se može, ali izrijekom utvrditi i poseban učinak djelovanja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (tako primjerice Ustavni sud Republike Hrvatske) može u izrijeci svoje odluke utvrditi od kada djeluje njegova odluka, odnosno od kada je netko nadležno tijelo dužno ispraviti uočenu povredu Ustava, odnosno zakona. 

 

              Pored toga ovaj sud bez obzira na odredbu članka 352. stavak 1. ZPP-a, bez obzira na činjenicu da sud ne utvrđuje materijalnu istinu u smislu odredbe članka 7. ZPP-a mora cijeniti okolnost da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 9. travnja 2015. godine dijelom ukinuta, i to upravo u onom dijelu kojim je odbijena revizija potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv točke I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen tužbeni zahtjev potrošača za utvrđenje da su "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, dok je u preostalom dijelu naspram tužene odbijena ustavna tužba, pa je tako primjerice pravomoćno odbijen zahtjev da se između ostalog tuženoj naloži u potrošačkim ugovorima o kreditu prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i da im zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

 

              Iz sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2547/15 ("Narodne novine" broj 123/16) proizlazi u bitnom kako Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da se Vrhovni sud Republike Hrvatske nije u dovoljnoj mjeri izjasnio zašto nije primjenjiva presuda suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine o navodno nepoštenom karakteru ugovorne odredbe o tečaju mjerodavnom za otplatu kredita izraženog u stranoj valuti, te da nije dostatno obrazloženje u svezi razumljivosti valutne klauzule, kao i zašto se nije uputio zahtjev za uključivanje u prethodnom pitanju u svezi tumačenja članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ.

 

              Dakle, glede valutne klauzule u CHF nema odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no postoji i nadalje odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja bi bila obvezujuća za ostale sudove za odredbe članka 138. a ZOZP/07, a koju odredbu valja primijeniti sukladno odredbi člana 146. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZOZP/14-„Narodne novine“ broj 141/14 i 110/15).

 

              Nadalje, sukladno odredbi članka 140 ZOZP/07, koju pak odredbu ponovno valja primijeniti na temelju odredbe članka 146. ZOZP/14 samo pokretanje ili vođenje postupak pokrenutog na temelju odredbe članka 131. ZOZP/07 ne sprječava osobu koja smatra da je  postupanjem trgovca koje je bilo u suprotnosti s odredbama ZOZP/07 ili drugi propisa koji su navedeni u članku 131. ZOZP/07 pokrene i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovara koji je sklopljen pod utjecanjem nedopuštenog odstupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ZOZP/07 ili drugim zakonima, a što znači da u konkretnom pojedinačnom predmetu ako odluka nije donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131 ZOZP/07 upravo sud može u konkretnom predmetu kao prethodno pitanje razriješiti pravni prijepori između stranaka, odnosno je li zaista ugovor koji su zaključili trgovac i potrošač bio ništetan pravni posao.

 

              Glede valutne klauzule, kako je to i prvostupanjski su utvrdio tužena je tužiteljici ponudila skladanje tri vrste ugovora o kreditu, ugovor o kreditu u kojoj je glavnica izražena u kunskoj protuvrijednosti EUR, s najvišom godišnjom kamatnom stopom, ugovor o kreditu s glavnicom izraženom u kunama, sa srednjom kamatnom stopom, te ugovor o kreditu s glavnicom izraženom u kunskoj protuvrijednosti CHF s najnižom kamatnom stopom.

 

              Prvostupanjski sud je zaključio kako nije bilo prisile, te kako je valutna klauzula nešto što je bilo u potpunosti jasno tužiteljici.

 

              Zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća ovaj sud, te dodatno ističe kako je sukladno odredbi članka 21. ZOO-a propisano je načelo monetarnog nominalizma, u kojem kad obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, osim kad zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), a koji se primjenjivao od 1. siječnja 1980. do 31. prosinca 2005. godine, i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg ZOO-a jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u Hrvatskom pravnom sustavu.

 

              Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kad obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obveza, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci II Rev-42/96 od 22. travnja 1999. godine, objavljenoj u izboru odluka broj 2/99).

 

              Stoga je potpuno jasno kako su zajmodavci, odnosno kreditori bili zainteresirani osiguravati svoju tražbinu valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli u slučaju pada vrijednosti novca.

 

              Još ranije odredbom članka 40. Zakon o narodnoj banci Jugoslavije („Narodne novine“ broj 93/91) ispuštena je odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list" SFRJ 85/89), a koji se primjenjivao od 1. siječnja 1990. godine izostavljen dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula.

 

              Ovaj postojeći pravni okvir, kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine („Narodne novine“ broj 3/94) izrjekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule, pa stoga i ovaj sud smatra kako je s jedne strane tužiteljica mogla birati vrstu kredita kojeg će odabrati te kako je u cijelosti potpuno bilo jasno što znači valutna klauzula, te stoga i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako ugovor zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula, i to u CHF.

 

              Glede načina promjene kamate, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o odredbi koja bi dovodila do ništavosti, odnosno ništetnosti cijelog pravnog posla, time da je odnosno posebno za naglasiti kao je pravni posao u cijelosti i konzumiran, jer je tužiteljica prema utvrđenju prvostupanjskog suda u cijelosti ispunila svoju obvezu, odnosno vratila dužni iznos novca uz pripadajuću kamatu.

 

              Posebno ovaj sud želi ukazati kako zaista interno mijenjanje kamate odlukom tužene predstavlja nedopuštenu ugovornu odredbu, ne samo prema samo ZOZP/07, već i prema općim načelima ZOO-a, a ovo sve cijeneći da se opća načela ZOO-a nisu niti mijenjala u odnosu na ranije važeći Zakon o obveznim odnosima, a sve ovo i cijeneći odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2348/93 od 31. siječnja 1996. godine objavljenu u izboru odluka 2/96.

 

              Slijedom navedenog, ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenje i zaključke prvostupanjskog suda da ugovor o kreditu zaključen između ugovora stranaka nije ništetan, dok bi bila ništetna ugovorna odredba po kojoj banka svojom internom  odlukom mijenja ugovorenu promjenjivu kamatu, a uostalom ovaj sud je i vezan tzv. kolektivnom odlukom u smislu odredbe članka 138.a ZOZP/07, no ništetnost ove odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, a o pravima i obvezama stranaka povodom ništetnosti ove ugovorne odredbe već se vodi drugi spor, dakle o tom pravnom pitanju se ne odlučuje u ovom postupku.

 

              Slijedom navedenog kako prvostupanjski sud nije počinio povrede postupka na koje u žalbi ukazuje tužiteljica, niti povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je donio i valjanu odluku o troškovima postupka u smislu odredbe članka 54. stavak 1.ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tužiteljičinu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu, 13. srpnja 2017. godine