Broj: Rev 2547/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz Z., zastupanog po punomoćnicima N. S.-R. i M. Š., odvjetnicima iz odvjetničkog ureda u Z., protiv tuženika Grada Z., Z. (OIB: …), zastupanog po punomoćnici N. G., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-7709/11-4 od 16. listopada 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4319/04-44 od 29. ožujka 2010., u sjednici održanoj 26. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

              - u st. I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 2.394.247,40 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 16. ožujka 2005. do isplate te nadoknadom troška parnice) i toč. II. izreke (u odluci kojom je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime parničnog troška 376.655,75 kn),

 

              - u st. II. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. II. izreke (u odluci kojom je odbijen zahtjev tuženika na obvezivanje tužitelja isplatiti mu na ime parničnog troška još i 376.881,00 kn),

 

- u st. III. izreke, odbijeni su zahtjevi stranaka za "naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka",

 

- u st. IV. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio:

 

- tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, a uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje,

 

- tuženik, protiv odluke o parničnom trošku iz te presude, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava - te "zbog činjenice da odluka u konkretnom sporu ovisi o rješenju materijalno-pravnog pa i procesno-pravnog pitanja koje je važno za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana", a sve uz prijedlog da se osporena presuda preinači i njemu dosude parnični troškovi, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi revidenta da je iz dokaza na koje se pozvao valjalo zaključiti da "posve objektivno nije bio u mogućnosti, nakon raskida pogodbe između stranaka, kasnije prodati istu nekretninu za istu cijenu ranije pogođenu s tuženikom" - jer ni za koga "predmetni poslovni prostor nije imao ni mogao imati onaj specifični funkcionalni značaj i vrijednost kao za Grad Z." (obzirom na "osobite razloge" da od njega kupi sporni prostor "za izvanrednu cijenu", onu koja "nadilazi isključivo tržišno-komercijalne kalkulacije"), odnosno da je iz tih dokaza pogrešno zaključeno da je taj prostor prodao novom kupcu za nižu cijenu zbog "svojih subjektivnih, a ne iz objektivnih razloga", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog prava, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - dok se povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne može suditi o postupovnim povredama, te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što tužitelj ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga ("dokaznih ni logičnih utemeljenja") odbiti njegov zahtjev i u njegovu krivnju staviti "nepovoljnu prodaju, odnosno prodaju ispod cijene", nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 2.394.247,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od 16. ožujka 2005. do isplate. Tužitelj drži da mu ta tražbina pripada jer je „tuženik grubo pogazio preuzetu ugovornu obvezu iz perfektnog kupoprodajnog ugovora, koji je njegovom krivnjom raskinut", a sve na ime "izgubljene koristi": razlike između s tuženikom ugovorene kupoprodajne cijene za prijeporni prostor - i one koju je postigao prodajom toga prostora trećoj osobi (na koju je prodaju bio prisiljen potrebom da smanji daljnje troškove i gubitke).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je kao vlasnik prijepornog poslovnog prostora u Z., …, površine 235,7 m2, tužitelj ponudio tuženiku na prodaju taj prostor - i potom s njime (nakon procjene njegove vrijednosti na 9.914.247,44 kn i prihvata te ponude: zaključkom na 80-oj sjednici Gradskog poglavarstva od 13. studenoga 2003.) sklopio kupoprodajni ugovor, predmetom kojeg je bio taj prostor - uz obvezu tuženika (kao kupca) da tužitelju za njega plati kupoprodajnu cijenu od 9.914.247,44 kn (s time da 568.865,64 EUR-a isplati vjerovniku tužitelja H. L. K. d.o.o. iz Z. u roku od 8 dana po sklapanju ugovora, a ostatak kupoprodajne cijene tužitelju u roku od 8 dana od zaprimanja brisovnog očitovanja H. L. K. d.o.o., potrebnog za brisanje hipoteke upisane na toj nekretnini),

 

- da je nadležno Državno odvjetništvo na taj ugovor dalo "negativno mišljenje" (koje "nije bilo obvezujuće" za tuženika i "formalno pravno nije moglo utjecati na valjanost zaključenog pravnog posla i preuzete ugovorne obveze stranaka koje su ga zaključile"),

 

- da je dopisom od 18. ožujka 2004. tužitelj pozvao tuženika da ispuni ugovor, ali tuženik (i uz "naknadno ostavljeni mu rok" za ispunjenje ugovora) ugovor nije ispunio (nije isplatio kupoprodajnu cijenu na koju je tim ugovorom pristao, a postupanje je opravdao navedenim mišljenjem Državnog odvjetništva),

 

- da je tužitelj, zbog ponašanja tuženika - neispunjenja ugovora (jer mu nije isplatio ugovorenu cijenu), 14. ožujka 2005. uputio dopis tuženiku i obavijestio ga o raskidu ugovora i pridržaju prava na naknadu štete - i prostor prodao trećoj osobi (A. c. d.o.o. iz Z.), s kojom je sklopio ugovor o prodaji toga prostora - ali sada za cijenu od 1.000.000,00 EUR-a, dakle bitno nižu (za 2.394.247,40 kn) od one postignute ugovorom sklopljenim s tuženikom,

 

- da tužitelj (i pored utvrđenja da je predmetni ugovor raskinut skrivljenim ponašanjem tuženika) nije dokazao da je zbog postupka tuženika i raskida prijepornog ugovora prostor morao prodati po cijeni nižoj od one koju je postigao s tuženikom: prostor je prodao trećem po nižoj cijeni jer mu "se žurilo" obzirom da je "bio pritisnut kreditnim obvezama prema H. L. K. d.o.o. proizašlim iz Ugovora o zajmu koji je zaključen 11. prosinca 2001. koje nije mogao uredno izvršavati".

 

Obzirom na tvrdnju tužitelja da je na prodaju prijepornog prostora trećoj osobi, i to (ovdje relevantno) za cijenu bitno nižu od one koju je postigao ugovorom sklopljenim s tuženikom, bio prisiljen "radi smanjenja daljnjih troškova" i "da bi smanjio gubitke", sporno je u revizijskom stupnju:

 

- trpi li tužitelj zbog raskida ugovora sklopljenog s tuženikom štetu u obliku "izgubljene koristi", odnosno je li prodaja prostora "trećem" po nižoj cijeni uzrokovana raskidom ugovora,

 

- pripada li tužitelju (time) pravo s uspjehom potraživati od tuženika 2.394.247,40 kn (razliku između cijene za prijeporni prostor ugovorene s tuženikom i one postignute s "trećim"), odnosno predstavlja li taj iznos za tužitelja "izgubljenu korist" i (time) štetu za koju tuženik odgovara.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, koja u ovome stupnju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, obzirom da je bio vezan odredbom čl. 2. st. 1. ZPP-a (prema kojoj: „u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku“), a imajući na umu tvrdnje tužitelja da je zahtjev postavio na ime naknade štete koju je pretrpio zbog neispunjenja obveza od strane tuženika i raskida s njime sklopljenog ugovora, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužitelj, da bi uspio u postupku i da bi se uopće moglo pristupiti raspravljanju o posljedicama povrede ugovora i (time) razmatranju pravne osnove zahtjeva kojeg je postavio, trebao (jer je to osnovna pretpostavka odgovornosti tuženika u odnosu na zahtjev temeljen na institutu naknade štete zbog povrede ugovornih odnosa i raskida ugovora zbog njegova neispunjenja) dokazati činjenice na kojima je zahtjev temeljio, a sve polazeći od:

 

- pravilnog shvaćanja da je ugovor sklopljen između stranaka prestao raskidom (obzirom na činjenično utvrđenje da je u okolnostima konkretnog slučaja ispunjenje obveze isplate kupoprodajne cijene u određenom roku predstavljalo bitan sastojak ugovora, ali i da je i pored toga tužitelj ostavio tuženiku i naknadni rok za ispunjenje te obveze - po proteku kojeg je tuženika obavijestio o raskidu ugovora) i sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a ), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to prema:

 

a) odredbi čl. 124., prema kojoj: „U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete“,

 

b) odredbama čl. 125., kojima je propisano: (stavak 1.) „Kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu“, (stavak 2.) „Ali, vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora“, (stavak 3.) „Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor“,

 

c) odredbama čl. 126., kojima je propisano: (stavak 1.) „Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje“, (stavak 2. ) „Ali, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje“, (stavak 3.) „Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora“,

 

- odredbi čl. 132. st. 1., prema kojoj: "Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.", u svezi s odredbom čl. 155., kojom je propisano: "Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).",

 

- odredbi čl. 523., prema kojoj: "Kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi, prema općim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora.", u svezi s odredbom čl. 262. st. 2., prema kojoj: "Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio." i odredbom čl. 266. st. 1., prema kojoj: "Vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.".

 

Konkretno, trebao je dokazati da je upravo zbog neispunjenja ugovora po tuženiku i s time u svezi raskida toga ugovora, odnosno u adekvatnoj vezi s raskidom ugovora, došao u poziciju da je morao sklopiti drugi ugovor - s "trećim", i to ugovor s kupoprodajnom cijenom bitno nižom (za utuženi iznos) od one koju je prijepornim ugovorom dogovorio s tuženikom: dakle da je za tu ostvarenu nižu cijenu odgovoran tuženik - ali i da je ovdje riječ (u smislu navedene odredbe čl. 266. st. 1. ZOO-a) o običnoj šteti i izmakloj koristi koje je tuženik (dužnik) u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

 

To je trebao dokazati polazeći od shvaćanja o načelu uzročnosti između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice: od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, a za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti - a nisu tipični za nastanak takve štete.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje se tužitelj pozvao, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili:

 

- da tužitelj ne samo da nije dokazao istaknute činjenice (pa niti one o kojima je riječ u navedenoj odredbi čl. 266. st. 1. ZOO-a), bitne i za utvrđenje uzročnosti u izloženom smislu (a što je i samo za sebe dovoljno za ocjenu o neosnovanosti njegova zahtjeva),

 

- već i da (i pored utvrđenja da je predmetni ugovor raskinut zbog ponašanja tuženika) iz provedenih dokaza proizlazi da prijeporne i za odgovornost tuženika potrebne (adekvatne, tipične) uzročne veze između ponašanja tuženika i utužene "izgubljene dobiti" (koja predstavlja razliku između ugovorene kupoprodajne cijene i one koja je postignuta prodajom nekretnine trećoj osobi) nije niti bilo: tužitelj je prostor prodao trećem po nižoj cijeni jer mu "se žurilo" obzirom da je "bio pritisnut kreditnim obvezama prema H. L. K. d.o.o. proizašlim iz Ugovora o zajmu koji je zaključen 11. prosinca 2001. koje nije mogao uredno izvršavati", dakle jer "su postojali subjektivni razlozi" za prodaju po nižoj cijeni koji nisu u nikakvoj uzročnoj vezi sa raskidom prijepornog kupoprodajnog ugovora,

 

nisu imali razloga zahtjev tužitelja ocijeniti osnovanim (i tuženika teretiti da je morao u vrijeme sklapanja ugovora predvidjeti prijepornu izmaklu korist) - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su taj zahtjev odbili.

 

Okolnost (navedena: utvrđena) što je ugovor sklopljen između stranaka raskinut zbog njegova neispunjenja - ponašanjem tuženika, tužitelju je (moguće) i prouzrokovala određene troškove i "neku" štetu, na naknadu koje bi imao pravo - ali se samo iz nje ne može zaključiti da je upravo ona uzrokovala i ovdje prijepornu (utuženu) štetu i da je odlučna za odluku o predmetu spora.

 

Konačno, povoljniju poziciju u ovome predmetu revident ne može ostvariti niti tvrdnjom da mu je samo tuženik mogao ponuditi "...cijenu koja nadilazi isključivo tržišno - komercijalne kalkulacije..." obzirom da je samo za njega predmetni prostor imao "...specifični funkcionalni značaj i vrijednost...": ona (u tome sadržaju) samo ukazuje na očekivanja (želju) revidenta da iskoristi trenutak te interes tuženika za specifičnosti prostora, a sve kako bi za sebe ostvario što veću korist iz imovine tuženika - i to očekivanja koja u tržišnom poslovanju zasigurno nisu zabranjena (iako, logično, dovode u pitanje savjesnost postupanja tuženika u procjeni onog što je kupovao - a što je u kraćem vremenskom odmaku uza sve te specifičnosti ipak prodano trećem, i to za bitno manju cijenu), ali ne može nadomjestiti dokaz o uzročnoj vezi između ponašanja tuženika i utužene "izgubljene dobiti" - ili o tome da jedino neprihvaćanje zahtjeva (kako revident navodi) "rezultira grubim narušavanjem principa pravične ravnoteže između stranaka".

 

Sukladno izloženom, a budući da su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo - u smislu prethodno izloženog pravnog shvaćanja, valjalo je o reviziji tužitelja odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Revizijski sud pritom ukazuje da pored odredbe čl. 386. ZPP-a, a prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“, odnosno prema ovlasti suđenja samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, kada revident nije istakao pa niti u reviziji ne ističe određeno na kojem materijalnom pravu temelji tužbeni zahtjev - i u čemu je osporenom odlukom ono pogrešno primijenjeno, nije imao osnove (jer se u revizijskom stupnju na primjenu materijalnog prava ne pazi po službenoj dužnosti) o predmetu spora suditi i u svezi (pored izloženog) drugih razloga.

 

Tuženik je reviziju podnio protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju koju je tuženik podnio protiv osporene odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu izrekom ove odluke, u rješenju.

 

Zagreb, 26. travnja 2016.