Broj: Rev 2367/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. N., vlasnika Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva „N.“ iz K., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici M. Š. i V. R., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz K., protiv tuženika D. R. iz S. P. Č., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici M. K., Ž. R. i S. K., odvjetnici iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-4602/13-2 od 16. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Križevcima posl. br. P-3/13-36 od 29. srpnja 2013., u sjednici održanoj 26. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

              - u stavku I. izreke, odbačena je tužba (u presudi se pogrešno navodi: tužbeni zahtjev) s zahtjevom na utvrđenje da je raskinut Predugovor o kupnji nekretnine sklopljen 1. travnja 2008. između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca i da je tužitelj 12. travnja 2010. tuženiku vratio 1.000.000,00 kn "koji je temeljem istog ugovora primio po osnovu kupoprodajne cijene",

 

- u stavku II. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 524.561,02 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na 73.508,28 kn od 7. studenoga 2012. do isplate, na 58.051,10 kn od 23. travnja 2013. do isplate i na 393.001,64 kn od 24. travnja 2013. do isplate - te nadoknadom parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak,

 

- u stavku III. izreke, naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak postupka od 46.875,00 kn - i odbijen zahtjev tuženika da mu se nadoknadi i daljnji trošak od 13.181,25 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja djelomično je prihvaćena i djelomično odbijena kao neosnovana te prvostupanjska presuda:

 

- potvrđena u dijelu stavka I., u kojemu je tužba tužitelja odbačena (s zahtjevom na utvrđenje "raskida ugovora" i isplate - vraćanja iznosa), te u dijelu stavka II., u kojemu je "odbijen tužbeni zahtjev radi plateža",

 

- preinačena u dijelu stavka III. izreke, u odluci o parničnom trošku, i to tako da je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 34.375,00 kn, a odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška od 25.681,25 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Okolnost što je u dijelu prvostupanjske presude naznačeno da je tužitelj "pustio zadužnicu na naplatu" - iako je to učinio tuženik, ne dovodi u pitanje prethodno shvaćanje: iz cjeline (sadržaja) presude nedvosmisleno je tko je to učinio - pa inzistiranje revidenta na toj očitoj grešci u pisanju presude (sve iako se radi i o neospornoj činjenici) predstavlja samo inzistiranje na strogom formalizmu: takvom - da ga revizijski sud ne može prihvatiti relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Za istaći je kod toga da je osporena presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo, te da je temeljena na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda - jasno obrazloženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu kada obrazloženje prvostupanjske presude nije u cijelosti ponovio.

 

Navodi revidenta o sadržaju njegovog odnosa s tuženikom i njegovoj volji kod sačinjenja Potvrde koju je potpisao i razlozima zbog kojih je na nju pristao, sve uz tvrdnju da je u predmetu trebalo (obzirom da je ugovor kojeg je sklopio s tuženikom bio protivan tada važećem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, prema kojemu se zemljište kupljeno od Republike Hrvatske nije moglo otuđiti narednih 10 godina) zaključiti da je predmetna zadužnica (ona koja je poslana na naplatu) izdana za tražbine vezane uz pravni posao prodaje nekretnine - koji je ništav, u biti su samo prigovori kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog prava - kojima ujedno sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi istinitim i ovdje bitnim i odluke koju on nalazi pravilnom, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - dok se povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne može suditi o postupovnim povredama, te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza i donesenom odlukom nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi (glede razloga što je pristao na Potvrdu - i stvarne volje prilikom njezina potpisivanja) i njegovo tumačenje istinitog i sadržaja odnosa s tuženikom (a u svezi kojeg je odnosa potpisao prijepornu Potvrdu), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, pa (da) na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje odnosa s tuženikom i što je time nezadovoljan - iako u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio niti jedan dokaz za to shvaćanje, odnosno na svojoj pasivnosti u predlaganju dokaza kojima bi opravdao (dokazao) sve ono što on tvrdi (i određeno obrazlaže tek u reviziji) - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nije mogao i ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju i pored te pasivnosti sugerira prihvatiti: o povredi počinjenoj po sudu i odbijanju tužbenog zahtjeva.

 

              To se odnosi i na tvrdnju tužitelja da je tuženik aktiviranjem zadužnice naplatio više od onog što proizlazi iz Potvrde:

 

- u odnosu na taj razlog drugostupanjski sud pravilno je zaključio da je tužitelj, ako je smatrao da je "tuženik tim putem naplatio previsoki iznos, odnosno iznos koji mu ne pripada", to što tvrdi trebao i dokazati i za to ponuditi dokaze - obzirom da je na njemu bio teret dokaza te činjenice,

 

- a da, kako to što tvrdi nije dokazao i nije predložio niti jedan dokaz na okolnost utvrđenja "da li naplaćeni iznos sa kamatama odgovara stvarnoj visini tuženikove tražbine" ili je od ove veći - te, u slučaju pozitivnog, (a što je ovdje odlučno) za koliko (za koji iznos), nižestupanjski sudovi nisu imali razloga (osnove ni mogućnosti) na toj njegovoj uopćenoj tvrdnji temeljiti odluku o predmetu spora.

 

Predmet spora zahtjev je na utvrđenje da je raskinut Predugovor o kupnji nekretnine sklopljen 1. travnja 2008. između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca i da je tužitelj 12. travnja 2010. tuženiku vratio iznos od 1.000.000,00 kn "koji je temeljem istog ugovora primio po osnovu kupoprodajne cijene", kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 524.561,02 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim na 73.508,28 kn od 7. studenoga 2012. do isplate, na 58.051,10 kn od 23. travnja 2013. do isplate i na 393.001,64 kn od 24. travnja 2013. do isplate.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao kupac sklopio s Republikom Hrvatskom i kod Javnog bilježnika 21. ožujka 2008. ovjerio ugovor o prodaji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, a predmetom kojeg je bila k.č.br. 1824, oranica P. površine 315.546 m2 iz z.k.ul. 434 k.o. R.,

 

- da je tužitelj platio tim ugovorom ugovorenu kupovninu i preuzeo posjed kupljene nekretnine, te se upisao kao njezin vlasnik na temelju tog ugovora,

 

- da je 1. travnja 2008. (dakle: neposredno, odnosno "kratko vrijeme" po kupnji nekretnine) tužitelj (ali sada) kao prodavatelj sklopio s tuženikom kao kupcem ugovor o kupoprodaji nekretnine (naznačen kao Predugovor i u daljnjem tekstu: Predugovor), a prema sadržaju kojeg proizlazi da je tuženiku prodao predmetnu nekretninu - za koju mu je tuženik na ime kupoprodajne cijene platio 1.000.000,00 kn,

 

- da se tužitelj Predugovorom obvezao da neće poduzimati nikakve radnje kojima bi prestalo ili kojima bi bilo ograničeno njegovo pravo vlasništva prodane nekretnine do 31. siječnja 2010., ali i da nekretninu neće nuditi trećima na prodaju,

 

- da je Predugovorom ugovoreno sklapanje glavnog ugovora za 31. siječnja 2010., dok je predaja posjeda predmetne nekretnine tuženiku kao kupcu odgođena do 1. siječnja 2010., a ugovorena je i obveza prodavatelja izdati kupcu 1. travnja 2008. dvije bjanko zadužnice sukladno čl. 183.a Ovršnog zakona: jednu tužitelj kao prodavatelj na 1.000.000,00 kn i drugu otac tužitelja (prodavatelja) u svojstvu sudužnika na 500.000,00 kn, i to u svrhu osiguranja tražbine tuženika za slučaj da se Predugovor ne ostvari (kako bi tuženik iz zadužnica ostvario povrat onog što je platio tužitelju) - ali bez da su stranke u samom Predugovoru precizirale tu svrhu izdavanja zadužnica,

 

- da je kod sklapanja Predugovora tuženik i primio od tužitelja bjanko zadužnicu na 1.000.000,00 kn, koju je tužitelj osobno izdao, te bjanko zadužnicu koju je izdao otac tužitelja Ivan Novosel, na 500.000,00 kn,

 

- da je tužitelj postupio suprotno onome na što se Predugovorom obvezao: odmah po sklapanju Predugovora nekretninu je opteretio založnim pravom radi osiguranja naplate odobrenog mu kredita od R. b. na 105.000,00 EUR-a,

 

- da su stranke sporazumno raskinule Predugovor i nagodile se oko posljedica toga raskida te sastavile (u uredu odvjetnika) pismeno naznačeno kao "Potvrda" o primitku dijela novca (u daljnjem tekstu: Potvrda), prema sadržaju kojeg proizlazi da je tuženik od tužitelja primio 1.000.000,00 kn, i to na ime povrata isplaćene cijene za predmetnu nekretninu (na ime djelomične isplate novčane obveze) - a da "do potpune isplate preostaje iznos od 400.000,00 kn", kojeg se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku najkasnije do 1. srpnja 2010.,

 

- da tužitelj nije ispunio obvezu iz Potvrde i tuženiku isplatio 400.000,00 kn do 1. srpnja 2010., pa je tuženik 6. studenoga 2012., dakle dvije godine i četiri mjeseca nakon dospijeća svoje tražbine, "ispunio i podnio na naplatu bjanko zadužnicu koju je primio od tužitelja prilikom sklapanja Predugovora, a koja je bila ispunjena na 500.000,00 kn, sve kako bi naplatio dogovorenu tražbinu od 400.000,00 kn",

 

- da tužitelj nije dokazao da Potvrdu, kojom je priznao dug i njegovu visinu, nije htio ili da ona ne sadrži njegovu stvarnu volju, a ničime nije dokazao ni da je iznos kojeg je tuženik naplatio korištenjem zadužnice veći od onog na isplatu kojeg se obvezao navedenom Potvrdom, odnosno (u okviru toga) za koliko veći,

 

- da je tužitelj prijepornu nekretninu 2012. prodao trgovačkom društvu A. i to za 1.350.000,00 kn.

 

Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je:

 

- tužbu tužitelja s tužbenim zahtjevom na utvrđenje da je navedeni Predugovor raskinut i da je tužitelj 12. travnja 2010. tuženiku vratio 1.000.000,00 kn "koji je temeljem istog ugovora primio po osnovu kupoprodajne cijene", ocijenio nedopuštenom i (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) odbacio - jer da tužitelj za takvu tužbu nema pravnog interesa,

 

- dok je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu utuženi iznos ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz odlučno pravno shvaćanje da tužitelj nema pravne osnove potraživati vraćanje tog iznosa - jer (da) ga je tuženik ostvario prema Potvrdi kojom je tužitelj priznao svoj dug i njegovu visinu, dakle po osnovi koja je postojala.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Prije svega, prilikom odlučivanja o tužbi tužitelja s zahtjevom "na utvrđenje" drugostupanjski sud je pravilno pošao od odredaba čl. 187. ZPP-a i shvaćanja da bi na takvu tužbu u okolnostima konkretnog slučaja (kad to za nju nije posebnim propisima predviđeno) tužitelj imao pravo samo kada bi imao neki pravni interes za njezino podizanje: konkretno, kada bi netko uopće i osporavao ono što je tužitelj takvom želio postići - i kada bi bilo vidljivo da od nje može očekivati neku povoljniju pravnu situaciju („pravnu korist“).

 

Kako u ovome slučaju između stranaka nije niti bilo spora oko onog što je tužitelj tužbom sugerirao "utvrditi" - da je Predugovor prestao, i to raskidom, ali i da je tuženiku predao (vratio) prethodno od njega primljeni iznos kupovnine, zahtjevom u tužbi na "utvrđenje" tužitelj nije u ničemu mogao ostvariti pravnu situaciju povoljniju od one koju je već imao i tim zahtjevom htio - i drugostupanjski sud nije imao razloga priznati mu pravni interes za tužbu s takvim zahtjevom i angažiranje suda da o njemu odlučuje.

 

Sukladno tome, a obzirom da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je (potvrđivanjem prvostupanjske odluke) tužbu tužitelja s zahtjevom "na utvrđenje" odbacio - revizija tužitelja u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tome nije osnovana.

 

Okolnost što su tužbu tužitelja s tim zahtjevom nižestupanjski sudovi trebali odbaciti rješenjem - a ne presudom, ne dovodi u pitanje pravilnost te odluke.

 

Nadalje, u odnosu na zahtjev na isplatu (vraćanje iznosa), predmet spora valja raspraviti polazeći od smisla odredaba čl. 319. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), i to odredbe stavka 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju "onako kako glase" - te odredbe stavka 2., kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba "držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom".

 

S prethodnim u svezi, obzirom na utvrđenje da su stranke ugovorile i sve posljedice prestanka Predugovora - i da su prema tome što su tako ugovorile sačinile i potpisale navedenu Potvrdu o sadržaju obveze tužitelja prema tuženiku (kojom je tužitelj priznao svoj dug i njegovu visinu), ali i obzirom na utvrđenje da ta Potvrda odgovara zajedničkoj namjeri stranaka (ugovaratelja) kako razriješiti te posljedice, nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da je tužitelj bio obveznik podmirenja duga iz Potvrde, a kojeg je tuženik naplatio korištenjem zadužnice - i da mu ne pripada s uspjehom od njega zahtijevati vraćanje naplaćenog.

 

Naime, obzirom na pisanu Potvrdu - s navedenim njezinim sadržajem, a kojom (uz sadržaj dogovora stranaka) tuženik dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini duga tužitelja nakon prestanka Predugovora - u svezi saniranja posljedica koje trpi time što se nije realizirao, tužitelj je, da bi uspio u sporu s zahtjevom "na vraćanje", prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica na koje se u reviziji poziva: da Potvrda sačinjena u pisanom obliku ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome sadržaju nije odgovarala njegovoj stvarnoj volji - i da tuženiku nije davala osnovu za naplatu prijeporne tražbine korištenjem primljene zadužnice.

 

Pritom je to trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom, a sve gledano u svijetlu:

 

- odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.", u svezi s odredbom čl. 387. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.",

 

              - shvaćanja da sud na razlog ništavosti pravnog posla (na kojeg se revident ovdje poziva u reviziji) pazi po službenoj dužnosti (u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a), ali i u tom slučaju samo na temelju činjeničnih navoda stranaka: tako da se na razlog apsolutne ništavosti pravnog posla revident ne može s uspjehom prvi puta pozivati u žalbi ili (ovdje bitno) reviziji ako odluka o tome zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja (u koje, kraj odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a i ograničenja iznošenja novota iz navedene odredbe čl. 387. ZPP-a, revizijski sud nije ovlašten ulaziti).

 

Međutim, budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom predloženih i provedenih dokaza - jedinih dostupnih, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj nije dokazao istaknute činjenice (pa ni da Potvrda ne odgovara volji stranaka) - niti za njihovo utvrđenje ponudio u prvostupanjskom postupku (kada je to jedino i mogao i trebao) ijedan dokaz, nisu niti imali razloga za drugačiji zaključak - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja "na vraćanje" onog što je tuženik ostvario uporabom zadužnice ocijenili neosnovanim i odbili (jer je tuženik time ostvario samo ono što mu je prema Potvrdi i pripadalo, a u ostvarenju čega je i zadržao zadužnice nakon što je Predugovor prestao), i to:

 

- odredbu čl. 9. ZOO-a , a kojom je propisano: „sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje“,

 

- odredbu čl. 160. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.",

 

- odredbe čl. 291. ZOO-a, prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je oblik propisan.“,

 

- odredbu čl. 336. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,

 

- odredbu čl. 342. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.

 

U reviziji je istaknut i prigovor ništavosti Predugovora i (time) nepostojanja ovlasti tuženika da se namiri korištenjem zadužnica izdanih u svezi takvog Predugovora.

 

Kod toga revident pravilno ističe da je postupanje protivno odredbi čl. 52. stavak 5. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 66/01, 87/02, 48/05 i 90/05), kojom se uređuje raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države na područjima s otežanim uvjetima gospodarenja u poljoprivredi utvrđenih posebnim propisom, a koje je prodano fizičkim osobama - i propisuje: "Raspolaganje poljoprivrednim zemljištem iz stavka 1. ovoga članka u vremenu od 10 godina od dana sklapanja ugovora o prodaji nisu dopuštena.", protivno prisilnom propisu - i da je ugovor sačinjen protivno toj odredbi ništav (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci broj: U-III-2486/2011 od 21. travnja 2016.).

 

Međutim, obzirom da je riječ o prigovoru koji se ne može prvi puta isticati u reviziji (navedeno valja promatrati polazeći od toga da je sam tužitelj zahtjev postavio na raskid toga Predugovora - a ne na utvrđenje njegove ništavosti, a da u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a "U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku" - pa sudovi nisu imali niti prilike odlučivati o nečemu što nije traženo, što tužitelj nije isticao niti u žalbi - i što je čak u proturječju s naznačenim zahtjevom: ništav ugovor ne može se raskinuti) - jer uključuje i isticanje prigovora nepotpuno ili pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja (budući da se pravno shvaćanje revidenta o ništavosti ugovora temelji na određenoj drukčijoj činjeničnoj osnovi i u ovome stupnju postupka zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja), odnosno o prigovoru kojim podnositelj revizije nije pobijao i prvostupanjsku presudu, takvog, a polazeći od istih odredaba čl. 385. ZPP-a i ograničenja mogućnosti iznošenja novota i s njima vezanih materijalnopravnih prigovora (prema odredbama čl. 352. i 387. ZPP-a), revizijski sud nije ovlašten razmatrati.

 

Uostalom, neovisno od toga, navedeno valja sagledati i u smislu shvaćanja na kojeg se pravilno i drugostupanjski sud poziva: obveza iz zadužnice je apstraktna obveza - neovisna od pravnog posla u svezi s kojim je sačinjena i predana.

 

S time u svezi, obzirom da je apstraktni pravni posao kod zadužnice novčana obveza koja iz nje proizlazi - i koja je odvojena od pravnog posla u svezi kojeg je izdana, posljedično vezano s apstraktnošću te obveze tužitelj ionako glede postupka ostvarenja prava iz takve obveze ne može s uspjehom niti isticati prigovore iz osnovnog posla: tako da (time) tužitelj ne može s uspjehom osporavati ono što je tuženik učinio uporabom zadužnice kojom je raspolagao - i to pozivom na ništavost pravnog posla uz kojeg vezuje svoj zahtjev na vraćanje iznosa kojeg je tuženik naplatio korištenjem zadužnice.

 

Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. travnja 2016.