Broj: Gž-1805/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D. L. iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., L., B. i T. iz Z., protiv tuženika G. O., zastupanog po punomoćnici J. L. K., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-380/10 od 27. studenoga 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-380/10 od 27. studenoga 2012. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 410.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              U točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da sud u obrazloženju pobijane presude u više navrata miješa ovlaštenja i odgovornosti koje tuženik crpi iz javnopravnog ovlaštenja, odnosno iz svojeg privatnopravnog ovlaštenja. Navodi da je ugovor o kupoprodaji od 12. prosinca 2000. godine između tužitelja i tuženika ispunjen u cijelosti i nije predmet ovog spora. Smatra da je sud propustio utvrditi da je tuženik postupao prijevarno i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da je zloupotrijebio svoju specifičnost i da može nastupati kao privatnopravna i javnopravna osoba. Tako je postupajući kao privatnopravna osoba tužitelju prodao građevinsku česticu, a po proteku petogodišnjeg roka za utuženje obveza iz ugovora, započeo je postupak prenamjene iste te čestice u negrađevinsku. Na taj način da je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom i tako doveo do nastanka štete. Navodi da sud nije proveo ni jedan dokaz

 

 

na okolnosti načina postupanja Grada O. u postupku izrade Prostornog plana, pa utvrđenje da je postupao zakonito ne može se ispitati. Također da je potrebno utvrditi da je Grad O. prodao nekretninu s određenim svojstvima i kvalitetama, a po proteku općeg zastarnog roka da je zlouporabio svoja javnopravna ovlaštenja i lišio tu nekretninu kvalitete koju je imala. Nejasnim smatra i stav suda prvog stupnja iz kojeg proizlazi da tužitelj nema pravo na naknadu jer bi onda argumentom a contrario vlasnici nekretnina koji uđu iz negrađevinskog u građevinsko područje trebali Gradu O. platiti neku naknadu. Pri tome ukazuje na odredbu iz čl.23. Zakona o poljoprivrednom zemljištu prema kojoj odredbi u situaciji kad se odobri gradnja na poljoprivrednom-negrađevinskom zemljištu, ovlaštenici gradnje plaćaju državi jednokratnu naknadu jer je došlo do umanjenja vrijednosti poljoprivrednog zemljišta koja su bitna za Republiku Hrvatsku. Netočnim smatra i zaključak suda prvog stupnja da bi navedena čestica mogla biti vraćena u građevinsko područje, jer prema Odluci Grada O. od 30. ožujka 2010. godine utvrđeno je da proširenje građevinskog područja je nemoguće jer na području Grada O. je već iskorištena maksimalna dopuštenost veličine građevinskog područja. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radi o specijalnoj odgovornosti državnog tijela kada postupa zakonito u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, a u skladu s čl.50. Ustava Republike Hrvatske (tzv. naknada zbog greške). Nezakonito postupanje Grada O. nije u nepoštivanju zakonske procedure donošenja Prostornog plana sadržanog u Zakonu o prostornom uređenju već u postupku koji je protivan odredbama i načelima pravnog poretka zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske. Točnije, promjenom Prostornog plana tuženik je ograničio i umanjio pravo vlasništva tužitelja odnosno tužiteljevo pravo vlasništva je umanjeno odnosno ograničeno na način da tužitelj svoju do tada građevinsku česticu ne može koristiti za izgradnju stambene jedinice. U tom trenutku tužitelju je došlo do umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine.

 

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 410.000,00 kn na ime naknade štete zbog umanjene vrijednosti njegove nekretnine.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

 

 

 

- da je kupoprodajni ugovor od 12. prosinca 2000. godine sklopljen između Grada O. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, a prema kojem je prodavatelj kupcu prodao kč.br.1887/1 od 732 m2 upisano u zk.ul.br.227 k.o. O. za cijenu od 141.000,00 kn,

- da je tuženik u N. l. od 5. siječnja 2005. godine uputio na javnu raspravu Prijedlog izmjena i dopuna Prostornog plana Grada O. (Sn. PGŽ 32/04) kao i Prijedlog za stavljanje izvan snage Izmjena i dopuna provedbenog Urbanističkog plana dijela O. (Sn. PGŽ 3/00), s tim da će planovi biti izloženi u holu zgrade Grada O. od 14. studenoga 2005. godine do 13. prosinca 2005. godine gdje je omogućen javni uvid, a prijedlozi i primjedbe mogu se upisati u knjigu primjedbi, unijeti u zapisnik o javnom izlaganju ili uputiti nositelju izrade pisane prijedloge i primjedbe i to najkasnije do 31. prosinca 2005. godine,

- da je tužitelj u više navrata u periodu od 8. rujna 2008. godine do 1. listopada 2009. godine obraćao se Gradu O. sa zahtjevom da se zemljište vrati u prvobitno stanje kao građevinsko ili da mu se omogući adekvatna zamjena, bilo zemljišta, bilo stana ili poslovnog prostora,

- da je građevinski vještak I. K. utvrdila da građevinska vrijednost zemljišta na navedenom području iznosi 64,00 EUR po m2 ili ukupno 279.236,04 kn, odnosno u zoni zabrane gradnje vrijednost iznosi 25,60 EUR po m2 ili ukupno 139.614,36 kuna pa razlika između te dvije vrijednosti iznosi 139.621,68 kn,

- da je građevinski vještak M. A. utvrdio da građevinska vrijednost zemljišta na tom području iznosi 100,00 EUR po m2 ili ukupno 73.200,00 EUR, odnosno zemljišta u zoni zabrane gradnje iznosi 25,00 EUR po m2 ili ukupno 18.300,00 EUR, odnosno razlika između tih vrijednosti iznosi 54.900,00 EUR ili 410.000,00 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da nema pretpostavki za odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju u smislu odredbe iz čl.1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO). Ovo stoga što je tuženik postupao u skladu s propisima vezano za donošenje Prostornog plana, pa je tako 5. studenoga 2005. godine u N. l. objavio poziv za raspravu prijedloga o Izmjenama i dopunama Prostornog plana Grada O. (SN PGŽ 32/04), te prijedloga o stavljanju izvan snage Izmjena i dopuna provedbenog Urbanističkog plana dijela O. (SN PGŽ 3/00) u kojoj objavi je navedeno kako će planovi biti izloženi u holu zgrade Grada O. od 14. studenoga 2005. godine do 13. prosinca 2005. godine, te je omogućen javni uvid, a podnošenje prijedloga i primjedbi bilo je moguće do 13. prosinca 2005. godine.

 

Stoga sud prvog stupnja smatra da je tuženik na propisan način izvršio objavu i poziv na javnu raspravu te dozvolio mogućnost podnošenja prijedloga i primjedbi pa je svako zainteresiran pa tako i tužitelj imao pravo to učiniti, a tužitelj nesporno nije podnio primjedbu.

 

Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, opće pretpostavke odgovornosti za štetu po kojima i tuženik odgovara, jesu štetna radnja, protupravnost štetne radnje, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i same štete, te konačno sama šteta. Da bi oštećena osoba ostvarila pravo na naknadu štete sve prethodno navedene pretpostavke moraju kumulativno biti ostvarene. Prvostupanjski sud je u ovom postupku osnovano utvrdio da na strani tuženika nema protupravnosti u radnji za koju tužitelj tvrdi da mu je istom nanijeta šteta, čiju naknadu traži.

 

              Tužba tužitelja temelji se isključivo na tvrdnji o nezakonitom postupanju tuženika kao javnopravne osobe, time što prilikom izmjene Prostornog plana na zemljištu u vlasništvu tužitelja nije predviđena gradnja, već je predviđena zelena površina, na koji način je zemljište koje je bilo građevinsko svedeno na negrađevinsko, to i ovaj sud je mišljenja da navedena radnja nije protupravna.

 

              Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku je utvrđeno da je bio na snazi Prostorni plan uređenja Grada O. i njegove Izmjene i dopune (SN PGŽ 8/01, 14/03 i 12/04), a koji je izmijenjen i dopunjen Prostornim planom uređenja Grada O. (NN 1/07), a donošenju kojeg je prethodno proveden postupak u skladu sa zakonom i podzakonskim propisima.

 

              Naime, prema odredbi čl.24. Zakona o prostornom uređenju (NN 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02 i 100/04) prostorni plan uređenja, općine ili grada donosi općinsko odnosno gradsko vijeće, nakon pribavljene suglasnosti županijskog ureda nadležnog za poslove prostornog uređenja o njegovoj usklađenosti s prostornim planom županije. Tuženik je, prema tome, bio ovlašten određivati namjenu prostora, a što podrazumijeva i pravo izmjene ranije donesene Odluke o toj namjeni.

 

Također Uredbom o javnoj raspravi o postupku donošenja prostornih planova (NN 101/98) određuje se način i postupak provođenja javne rasprave o prijedlogu prostornog plana te prijedlogu izmjena, dopuna i stavljanja izvan snage prostornog plana (u daljnjem tekstu: prijedlog prostornog plana), te način i sudjelovanje u tom postupku tijela državne uprave, jedinica lokalne samouprave i uprave, pravnih osoba s javnim ovlastima i građana (u daljnjem tekstu: sudionici u javnoj raspravi). U konkretnom slučaju tuženik je prijedlog Izmjena i dopuna Prostornog plana uputio na javnu raspravu, poziv za davanje prijedloga upućen je objavom u N. l. u studenom 2005. godine, planovi su dani na javni uvid i svakoj zainteresiranoj stranci omogućeno je davanje primjedbi i prijedloga. Iz navedenog slijedi da je tuženik u postupku izmjene i dopune prostornog plana proveo postupak u skladu s prethodno navedenim Zakonom i Uredbom, zbog čega tvrdnja tužitelja o suprotnom nije osnovana. Tužitelj tijekom postupka niti sada u žalbi ne tvrdi da bi podnio prigovor zbog nepravilnosti ili nezakonitosti prostornog plana, odnosno ne ukazuje na neku konkretnu nepravilnost ili nezakonitost.

 

              Slijedom navedenog, nije ostvarena jedna od pretpostavki za odgovornost tuženika za štetu, a to je protupravnost štetne radnje, u smislu odredbe iz čl.1045. st.1. ZOO.

 

Obzirom na žalbene navode tužitelja o zaštiti prava vlasništva treba dodati da članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak)  sadrži tri zasebna pravila. Prvo pravilo, općenite je prirode i proglašava načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, pokriva oduzimanje vlasništva i uvjetuje ga određenim uvjetima. Treće pravilo, priznaje državama ugovornicama pravo na nadzor korištenja imovine u skladu s općim interesom. Ovaj sud smatra da situacija, zbog koje tužitelj prigovara, predstavlja nadzor nad korištenjem imovine. U tom smislu država ima mogućnost da nadzire korištenje imovine u skladu s općim interesom donošenjem onih zakona koji se smatraju potrebnim za navedenu svrhu. U ovom predmetu stavljanje izvan snage prostornog plana, temeljeno je na  Zakonu o prostornom uređenju i gradnji. Posljedično tome, s obzirom da se namjena zemljišta može mijenjati samo na temelju dokumenata o prostornom uređenju, promjena namjene zemljišta u vlasništvu tužitelja bila je u skladu sa zakonom. Pri tome tužitelj ničim nije potkrijepio da bi promjene i u kojoj mjeri doista utjecale na njegove vlasničke interese. Štoviše iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj tijekom cijelog razdoblja od kupoprodaje (2000. godine) do donošenja prostornog plana (2007. godine) nije bio spriječen u korištenju svoje imovine i mogao je upravljati njome i koristiti je. Točno je da je prostornim planom 'promijenjena namjena zemljišta. Međutim, tijekom tog postupka tuženik je bio dužan pokrenuti javnu raspravu koja uključuje niz zainteresiranih subjekata, uzeti u obzir njihova očitovanja i prigovore te ishoditi suglasnost nekoliko ministarstava i nadležnih državnih vlasti. U ovom slučaju u postupku donošenja prostornog plana tuženik je postupio na opisani način. Naime, tužitelj kupnjom nekretnine nije stekao apsolutno pravo na građenje na svojoj nekretnini. Štoviše, tužitelj je prije donošenja prostornog plana mogao zatražiti izdavanje lokacijske i građevne dozvole odnosno u postupku javne rasprave mogao je zatražiti očitovanje ili istaći prigovor, ali on nije iskoristio tu mogućnost.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl.368. st.1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 3. svibnja 2016. godine