Broj: Revt 9/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. iz O., (OIB: …), kojega zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik iz O., protiv tuženika R. C. d.o.o. iz O., (OIB: …), kojega zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz O., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja R. C. d.o.o. iz O., (OIB: …), kojega zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz O., protiv protutuženika M. d.o.o. iz O., (OIB: …), kojega zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik iz O., radi isplate, odlučujući o revizijama protutuženika i protutužitelja ujedno i tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7723/10-6 od 17. rujna 2014., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda s rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-536/09-96 od 19. listopada 2010., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija protutuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku iz drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci (iz stavka II. izreke) o njegovom obvezivanju isplatiti protutužitelju 608.306,35 kn sa zateznim kamatama, i sudi:

 

Žalba protutuženika djelomično se prihvaća i prvostupanjska presuda preinačuje u osporenom dijelu stavka II. izreke tako da preinačena u tome dijelu glasi:

 

1. Protutuženiku se nalaže isplatiti protutužitelju 136.764,75 kn sa zateznim kamatama računatim na taj iznos po stopi od 15% godišnje koja teče od 10. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, sve u roku 8 dana.

 

2. Tužbeni zahtjev protutužitelja u preostalom dijelu (do 608.306,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama) odbija se kao neosnovan.

 

II. Revizija protutuženika u preostalom dijelu odbija se kao neosnovana.

 

III. Protutužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika ujedno i protutužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 63.235,25 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na 13.204,76 kn od 18. listopada 2004. do isplate te na 50.030,49 kn od 23. studenoga 2004. do isplate,

 

              - u stavku II. izreke, naloženo je protutuženiku isplatiti protutužitelju 608.306,35 kn s zateznim kamatama računatim na taj iznos po stopi od 15% godišnje koja teče od 10. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za osam postotnih poena,

 

              - u stavku III. izreke, odbijen je kao neosnovan „preostali zahtjev“ protutužitelja za isplatu 32.557,42 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

              - u stavku IV. izreke, utvrđeno je da je tuženik povukao protutužbu za 178.317,60 kn,

 

              - u stavku V. izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, potvrđena je prvostupanjska presuda u stavcima I., III. i V. izreke - te u stavku II. izreke, u odluci kojom je protutuženiku naloženo isplatiti protutužitelju 608.306,35 kn sa zateznim kamatama računatim na taj iznos po stopi od 15% godišnje koja teče od 10. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena,

 

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u stavku II. izreke, u odluci o zateznim kamatama, tako da je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženika isplatiti protutužitelju zatezne kamate na 608.306,35 kn računatim od 1. siječnja 2008. do isplate „preko stope u visini iznosa od 14% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope HNB, preko iznosa uvećanja eskontne stope HNB iznad pet postotnih poena“.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

 

- tuženik ujedno i protutužitelj, u odnosu na osporeno rješenje sadržano u drugostupanjskoj odluci o parničnom trošku, uz prijedlog da se ta odluka preinači i njemu dosudi trošak od 137.991,94 kn s troškom revizije i pripadajućim zateznim kamatama,

 

- protutuženik, u odnosu na osporenu presudu o njegovoj obvezi isplate 608.306,35 kn s zateznim kamatama, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude u osporenom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se drugostupanjska presuda preinači „u smislu navoda ove revizije“.

 

Protutužitelj je odgovorio na reviziju protutuženika i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija protutuženika djelomično je osnovana.

 

Revizija tuženika ujedno i protutužitelja nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji protutuženika, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju (kada predmetom pobijanja nije i drugostupanjska presuda o zahtjevu tužitelja) zahtjev je na obvezivanje protutuženika isplatiti protutužitelju 608.306,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 10. srpnja 2005.

 

Protutužitelj drži da mu utuženi iznos pripada na ime naknade štete koju trpi zbog protutuženikova nepoštivanja s njime sklopljenog ugovora: u svezi zakašnjenja protutuženika u izvođenju ugovorenih radova - i zbog toga ostvarene „izgubljene zarade“.

 

Sporno je u revizijskom stupnju:

 

- je li ovdje utužena šteta nastala u svezi s propustom protutuženika, odnosno pripada li protutužitelju naknada štete zbog neostvarenih prihoda (izmakle koristi ili „izgubljene zarade“),

 

- je li nastupila zastara potraživanja protutužitelja naknade štete zbog izmakle koristi („izgubljene zarade“) istaknutog tek 21. svibnja 2010.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je protutuženik 15. svibnja 2003. sklopio s protutužiteljem Ugovor o izvođenju radova broj … i njime se kao izvođač radova obvezao za protutužitelja kao naručitelja izvesti građevinske i obrtničke radove na prenamjeni i rekonstrukciji hotela W. u O., i to prema ugovornom troškovniku (uz primjenu fiksnih i jediničnih cijena iz toga troškovnika) i u roku od 75 radnih dana od uvođenja u posao - sve za naknadu od 1.320.591,93 kn,

 

- da protutuženik ugovorene radove nije izveo u ugovorenom roku (do 31. kolovoza 2003.): zakasnio je u izvođenju radova (i pored priznatog mu i odobrenog prekoračenja tog roka zbog opravdanih razloga, ali i pored opominjanja po zakonskom zastupniku protutužitelja „glede rokova dovršetka radova“ - i isticanja po ovome „na objektu papira s datumima do kada pojedini radovi moraju biti završeni“) za 199 radnih dana,

 

- da je isključivo zbog toga protutuženikova propusta, zbog njegova nepoštivanja roka za završetak ugovorenih radova (završio ih je 16. lipnja 2004.), hotel protutužitelja započeo s radom tek 10. srpnja 2004.,

 

- da je protutužitelj u adekvatnoj vezi s tim zakašnjenjem protutuženika pretrpio štetu od utuženih 608.306,35 kn, i to u obliku „izgubljene dobiti“ - koristi koju je u razdoblju kašnjenja s radovima (dakle: da je hotel otvorio na vrijeme) mogao ostvariti (po oduzimanju svih troškova koje bi u istome razdoblju imao: na ime rashoda za plaće radnika, za amortizaciju i materijalne troškove - te troškove poslovanja), a koja je korist zbog toga kašnjenja izostala (cijeneći i da „u tom razdoblju u O. nije bilo drugog hotela takve kategorije“),

 

- da je zahtjev za naknadu prijeporne štete (zbog izmakle koristi) za cjelokupno utuženo razdoblje protutužitelj postavio na ročištu od 15. studenoga 2005. (u stvari 15. prosinca 2005.), tražeći njime obvezivanje protutuženika isplatiti mu 136.764,75 kn s pripadajućim kamatama, s time da je tek 21. svibnja 2010. taj zahtjev protutužitelj povećao - pozivom na nalaz i mišljenje vještaka o visini koristi (dobiti) koju je „izgubio“ u utuženom razdoblju, tražeći isplatu 786.623,95 kn s pripadajućim kamatama - da bi konačan zahtjev, o kojemu je osporenom presudom odlučeno, postavio na ročištu od 12. listopada 2010., tražeći (za isto razdoblje) „umjesto iznosa od 786.623,95 kn, iznos od 608.306,35 kn“.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev protutužitelja za naknadu prijeporne štete ocijenio osnovanim i prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da protutuženik, „kao izvođač koji je ujedno i sačinio ugovor i u njega unio odredbu o roku završetka radova“, „nije dokazao da su nastupile okolnosti poslije zaključenja ugovora koje su utjecale na ispunjenje njegove obveze, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći“, pa je stoga (a obzirom da je bio i upozoren od strane protutužitelja i pozivan da dovrši radove) odgovoran za prijepornu štetu (izmaklu korist za protutužitelja u vidu „izgubljene zarade“),

 

- da u konkretnom slučaju, a jer su stranke bile u ugovornom odnosu, potraživanje naknade prijeporne štete (nastale povredom ugovorne obveze iz Ugovora o građenju) zastarijeva u zastarnom roku u kojem zastarijeva i ugovorna obveza - od 3 godina, pa kako zastarni rok počinje teći prvoga dana nakon dana kada je vjerovnik stekao pravo zahtijevati izvršenje obveze - a to je ovdje 16. lipnja 2004., kada je protutuženik završio s radovima, to nije nastupila zastara na koju se protutuženik poziva - jer je zahtjev za naknadu štete protutužitelj istakao na ročištu od 15. studenoga 2005. i potom zahtjev samo „usklađivao s nalazom vještaka glede visine štete zbog izgubljene zarade“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda samo dijelom je pravilno.

 

Naime, obzirom da je bio vezan odredbom čl. 2. st. 1. ZPP-a (prema kojoj: „u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku“), a imajući na umu tvrdnju protutužitelja da je zahtjev postavio na ime naknade štete koju je pretrpio zbog neurednog ispunjenja obveza od strane protutuženika - konkretno zbog prekoračenja roka za ispunjenje obveze na kojeg je sklapanjem ugovora pristao, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je protutužitelj, da bi uspio u postupku, trebao (jer je to osnovna pretpostavka odgovornosti protutuženika u odnosu na zahtjev temeljen na institutu naknade štete zbog povrede ugovornih odnosa) dokazati činjenice na kojima je zahtjev temeljio, a sve u smislu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a ), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), i to:

 

- odredbe čl. 155., kojom je propisano: „Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).“,

 

- odredbe čl. 262. st. 2., prema kojoj: „Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.“, u svezi s odredbom čl. 266. st. 1., prema kojoj: „Vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.“.

 

Konkretno, trebao je dokazati da je upravo zbog protutuženikova nepridržavanja ili neispunjenja ugovora u preuzetom roku, odnosno u adekvatnoj vezi s time, bio spriječen u povećanju svoje imovine i da time trpi utuženu „izmaklu korist“: dakle da je za tu „izmaklu korist“ odgovoran protutuženik - ali i da je ovdje riječ (u smislu navedene odredbe čl. 266. st. 1. ZOO-a) o izmakloj koristi koju je protutuženik (dužnik) u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu prijeporne povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

 

To je trebao dokazati polazeći i od shvaćanja o načelu uzročnosti između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice: od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, a za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti - a nisu tipični za nastanak takve štete.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje se protutužitelj pozvao, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili:

 

- da je protutužitelj dokazao istaknute činjenice (one o kojima je riječ i u navedenoj odredbi čl. 266. st. 1. ZOO-a), bitne i za utvrđenje uzročnosti u izloženom smislu,

 

- odnosno da iz provedenih dokaza proizlazi postojanje prijeporne i za odgovornost protutuženika potrebne (adekvatne, tipične) uzročne veze između njegovog ponašanja i utužene izmakle koristi protutužitelja u visini koja i nije predmetom određenog osporavanja po reviziji,

 

- pravilno su ocijenili da je postupkom (ili propuštanjem) protutuženika spriječeno povećanje imovine protutužitelja - gubitkom koristi koju bi izvjesno ostvario da je protutuženik ugovorene radove završio na vrijeme (bez neopravdanog zakašnjenja), te da (uz to što je taj postupak protivan onome što je ugovoreno) postoje i sve opće pretpostavke odgovornosti protutuženika za prijepornu štetu (subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja; protupravnost štetne radnje; te uzročna veza između štetne radnje i štete).

 

Za zaključiti je po tome i da je protutuženik bio u obvezi ovu protutužitelju i naknaditi: u utuženom ali i utvrđenom i prvostupanjskom presudom dosuđenom iznosu.

 

Međutim, ovu bi naknadu protutužitelj sada mogao ostvariti samo da nije nastupila zastara njegova potraživanja iznad 136.764,75 kn s pripadajućim kamatama: u dijelu kojeg je utužio tek 21. svibnja 2010.

 

Odredbama čl. 191. ZPP-a nedvosmisleno je određeno: (u stavku 1.) „Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.“, (u stavku 3.) „Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.“

Budući da je protutužitelj postupak po protutužbi pokrenuo 15. studenoga 2005. sa zahtjevom na obvezivanje protutuženika isplatiti mu 136.764,75 kn s pripadajućim kamatama, s time da je tek 21. svibnja 2010. taj zahtjev promijenio, i to pozivom na nalaz i mišljenje vještaka o visini dobiti koju je „izgubio“ u istome razdoblju za koje je postavio prvotni zahtjev, tražeći isplatu 786.623,95 kn s pripadajućim kamatama - da bi konačan zahtjev, o kojemu je osporenom presudom odlučeno, postavio na ročištu od 12. listopada 2010., tražeći (opet za isto razdoblje) „umjesto iznosa od 786.623,95 kn, iznos od 608.306,35 kn“, nije pravilno (u smislu istaknute odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a) toj radnji protutužitelja dati značaj radnje kojom je on samo precizirao svoj zahtjev ili ga uredio, odnosno kojom je samo dopunio činjeničnu osnovu protutužbe: tom je radnjom on zaista precizirao te uredio i s nalazom vještaka uskladio tužbeni zahtjev - već prema tome kakav se sadržaj daje pravnom standardu „precizirati“ te „urediti“ i „uskladiti“, ali ga je u pravno relevantnom smislu (prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a), a to je ovdje jedino bitno, preinačio - i to u vidu njegova povećanja.

 

Okolnost što je zahtjev preinačio (povećao) tek nakon što je iz u postupku provedenog dokaza, konkretno iz elaborata i izračuna vještaka, zaključio u čemu se sastoji šteta koju je pretrpio prije nego je podnio protutužbu (glede visine izmakle koristi) - na naknadu koje ima pravo, a kada je za tu štetu (o naknadi koje se ne odlučuje prema cijenama na dan zaključenja glavne rasprave) i o svemu potrebnom za postavljenje određenog zahtjeva za njezinu naknadu mogao znati već 16. lipnja 2004. (kada je stekao pravo zahtijevati izvršenje obveze) - ili najkasnije na dan kada je otvorio hotel (10. srpnja 2004.), ne daje protutužitelju razlog za shvaćanje suprotno navedenom: da nije riječ o povećanju tužbenog zahtjeva.

 

Taj mu razlog ne daju niti odluke donesene u drugim postupcima na koje se u reviziji poziva, pa niti Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3890/2007 od 19. svibnja 2010., donesena o slučaju koji nije identičan niti  sličan ovome:

 

- ta je Odluka donesena u sporu povodom kojeg je utvrđeno da je podnositeljica ustavne tužbe „...tužbom i podneskom od 4. travnja 2002. tražila isplatu razlike manje isplaćene plaće za isto vremensko razdoblje...“ i da je „riječ o istovjetnom zahtjevu“ - a da „pozivanje na sklopljenu nagodbu o tako određenom zahtjevu nije preinaka tužbe, već dopuna navoda u smislu članka 191. stavka 3. ZPP-a“ - i to (ovdje bitno) „jer nagodba ima značaj priznanja postojanja i visine predmetnog duga“,

 

- te u skladu s shvaćanjem toga suda „...da tužba nije preinačena u smislu članka 191. ZPP-a kada tužitelj u tijeku parnice dopuni činjeničnu osnovu tužbe pozivanjem na izvansudsku nagodbu sklopljenu između stranaka o istom potraživanju nakon podnošenja tužbe, već se i dalje radi o istovjetnom tužbenom zahtjevu...“.

 

S prethodno navedenim u svezi, osnovanim je trebalo ocijeniti prigovor zastare istaknut po protutuženiku za onaj dio potraživanja kojeg je protutužitelj istakao tek 21. svibnja 2010., a sve polazeći od:

 

- odredaba čl. 376. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) „Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.“, (stavak 2.) „U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.“, (stavak 3.) „Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.“,

 

- shvaćanja revizijskog suda da u slučaju potraživanja naknade štete nastale povredom ugovorne obveze, kao ovdje, šteta nastaje kad nastupe pravne posljedice povrede ugovorne obveze,

 

- utvrđenja da su u konkretnom slučaju sve pravne posljedice prijeporne povrede ugovorne obveze (u vidu zakašnjenja u izvršenju radova) nastupile najkasnije do 10. srpnja 2004., kada je protutuženik završio radove koje se ugovorom obvezao završiti i protutužitelj otvorio hotel te kada je protutužitelj stekao pravo zahtijevati ispunjenje cjelokupne tražbine koju je ovdje utužio (čime je ujedno počelo teći zastarijevanje spornog potraživanja) - s time da su te posljedice nastajale u svom utuženom razdoblju, počev od 1. siječnja 2004., kada bi protutužitelj otvorio hotel da je protutuženik ispunio svoju obvezu, pa dok protutuženik nije završio preuzete radove - i (time) protutužitelju omogućio otvoriti hotel,

 

- shvaćanja da je protutužitelj kao oštećeni mogao svoje pravo na naknadu prijeporne štete zbog izmakle koristi ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a sve počev od 1. siječnja 2004.,

 

              - shvaćanja da je opravdano (pravilno) za prihvatiti da je zahtjev na isplatu naknade koja prelazi 136.764,75 kn s pripadajućim kamatama protutužitelj postavio (21. svibnja 2010.) znatno izvan zastarnih rokova iz odredaba čl. 376. ZOO-a.

 

Navedeno valja razmotriti i u svijetlu odredbe čl. 388. ZOO-a, prema kojoj se zastarijevanje prekida i „podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja“, a počinje ponovno teći, prema odredbama čl. 392. st. 1. i 2. ZOO-a, nakon prekida zastarijevanja iznova od poduzimanja radnje pred sudom.

 

Prethodne odredbe ZOO-a, a prema kojima se zastarni rok prekida radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi „utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja“, u konkretnom bi slučaju (u svezi s odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a, prema kojoj zastarijevanje počinje teći „prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze“) imale primjenu samo da je utvrđeno da je protutužitelj pred sudom određeno postavio zahtjev za „utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje“ upravo tog potraživanja.

 

Budući da to ovdje nije slučaj, ta se odredba na ovaj predmet spora ne može primijeniti.

 

Neodlučna je kod toga činjenica što je protutužitelj tijekom postupka predlagao provođenje financijskog vještačenja kako bi se utvrdila stvarna visina prijeporne izmakle koristi za cijeli utuženi period: tom se prijedlogu ne može dati značaj radnje o kojoj je riječ u odredbi čl. 388. ZOO-a (zbog koje bi došlo do prekida zastarijevanja).

 

Stoga, a jer iz izloženog proizlazi:

 

- da je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu protutužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o žalbi protutuženika - kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) prigovor zastare prijepornog potraživanja protutužitelja s osnove naknade izmakle koristi ocijenio neosnovanim i zahtjev protutužitelja u cijelosti prihvatio,

 

- a time i da je revizija protutuženika djelomično osnovana,

 

to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi.

 

Tuženik ujedno i protutužitelj je reviziju podnio protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.“,

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).“,

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude“.

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje „u presudi ili rješenju kojim se završava postupak“ (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija“.

 

Stoga je reviziju koju je tuženik ujedno i protutužitelj podnio protiv osporene odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu izrekom ove odluke, u rješenju.

 

Protutužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.