Broj: Rev 160/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, Željka Šarića i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. F. iz D., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u O., protiv tuženice A. F. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4273/13-2 od 9. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-11/2010-16 od 3. srpnja 2013., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4273/13-2 od 9. listopada 2014. i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-11/2010-16 od 3. srpnja 2013. u dijelu u toč. I. i IV. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U pogledu pitanja "Ima li tuženica kao pošteni posjednik pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imala, a zbog kojih je objektivno povećana vrijednost nekretnine?" revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

O troškovima u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

             

 

"I/ Nalaže se tuženici A. F. iz O., OIB: …, platiti tužitelju J. F. iz D., OIB: …, na ime korištenja tužiteljeve ½ dijela nekretnine upisane u zk.ul. 14908, k.o. O., kčbr. 11120/99 u naravi kuća broj 34 i dvor, ukupne površine 750 m2, iznos od 916,41 kunu mjesečno, za razdoblje od 01. veljače 2005. godine do 20. svibnja 2013. godine, zajedno sa zateznim kamatama i to za razdoblje od 1. veljače 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine, pa nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promijenjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena i to koje teku na svakomjesečni iznos naknade od njegova dospijeća počev od 1. veljače 2005. godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

 

II/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

 

III/ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 75.912,10 kuna.

 

IV/ Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.140,00 kuna."

 

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela  reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 84/08, 57/11 i 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, a podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično osnovana, djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je tuženica suvlasničku nekretninu, kčbr. 11120/99 k.o. O., u naravi kuća i dvor, površine 750 m2, i u njegovom suvlasničkom dijelu koristila bez osnove.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je djelomično osnovanim pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) uz obrazloženje "da je suvlasnik koji se koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika obvezan tom suvlasniku platiti naknadu po pravilima stjecanja bez osnove, bez obzira je li korištenjem suvlasničkog dijela drugi suvlasnik ostvario kakvu korist". Drugostupanjski sud prihvatio je utvrđenje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda uz daljnje obrazloženje da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12- dalje: ZV), na koju se poziva tuženica, jer da se "ta odredba odnosi na vlasničku tužbu i položaj poštenog posjednika tuđe stvari, što u predmetu spora nije slučaj".

 

Protutužbeni zahtjev na isplatu vrijednosti nužnih i korisnih izdataka nižestupanjski sudovi ocijenili su neosnovanim zaključivši da tuženica nije dokazala koja i kolika sredstva je uložila u suvlasničku nekretninu.

 

Tuženica, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u odnosu na tužbeni zahtjev, u bitnom naznačuje pitanje

 

Ocjenjuje li se (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva (su)vlasnika za naknadu za korištenje nekretnine primjenom odredbe čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ili primjenom odredbe čl. 1111. i 1120.  Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist)?

 

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ukazuje na odluku ovog suda broj Rev-948/89 od 14. prosinca 1989. u kojoj je zauzeto shvaćanje da od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvarivao prihod.

 

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 14. studenoga 2013. o navedenom pitanju izraženo je shvaćanje koje glasi

 

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima,  prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

 

Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 1111. ZOO, nižestupanjski sudovi postupili su suprotno izraženom shvaćanju, čime su pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Budući da su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi propustili osnovanost tužbenog zahtjeva raspraviti primjenom odredbe čl. 164. st. 1., odnosno 165. st. 1. ZVDSP, dakle, propustili su utvrditi odlučnu činjenicu je li i kada tuženica postala nepošten posjednik tužiteljevog suvlasničkog dijela nekretnine, to nije bilo uvjeta za preinaku presude već je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo u pobijanom dijelu nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje.

 

U pogledu protutužbenog zahtjeva tuženica naznačuje pitanje

 

"Ima li tuženica kao pošteni posjednik pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imala, a zbog kojih je objektivno povećana vrijednost nekretnine?"

 

Nižestupanjski sudovi zaključili su da tuženica nije dokazala opseg svojih ulaganja u suvlasničku nekretninu, stoga o naznačenom pitanju u pogledu protutužbenog zahtjeva ne ovisi odluka o sporu te ono s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je reviziju u pogledu pitanja vezanog za protutužbeni zahtjev valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 4. ZPP.

 

              Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.