Broj: Rev 1187/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz S., zastupanog po punomoćniku P. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu „V. i p.“ j.t.d. iz Š., protiv tuženika T. k. c. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku J. A.-M., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-59/09-2 od 3. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-846/06 od 29. listopada 2008., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju „s osnova naknade štete za bespravno korištenje poslovnog prostora u S., u … ulici broj …, koji se nalazi u zgradi oznake čest. zem. 7229/2 K.O. S. za period od 1. srpnja 2004. do 1. studenoga 2007. iznos od 387.223,00 kn“ s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do konačne isplate - dok je „za više traženo u iznosu od 337.048,20 kn“ tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

U istoj odluci, ali rješenjem, tuženik je obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju 42.894,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „iz svih revizijskih razloga propisanih u čl. 382. u svezi čl. 385. ZPP-a“, odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se odredba primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Revident je u reviziji samo uopćeno iznio da reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba koje uređuju parnični postupak (tvrdnjom da je podnosi „iz svih revizijskih razloga propisanih u čl. 382. u svezi čl. 385. ZPP-a“), a kako nije određeno naveo zašto to čini (zbog koje povrede) - revizijski sud nema razloga razmatrati je li u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena neka postupovna povreda.

 

Navodi kojima tuženik izražava nezadovoljstvo ocjenom provedenih dokaza i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude glede činjenica koje drugostupanjski sud nalazi pravilno utvrđenim, odnosno njegovi navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj prijeporni prostor kupio s suprugom (imovinom stečenom radom tijekom bračne zajednice: zajedničkim sredstvima njih dvoje kao bračnih drugova) - ali i (u svezi toga) da je supruga tužitelja njemu dala koristiti prostor i primala za to ugovorenu naknadu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu o relevantnosti pojedinih (pa dijelom i provedenih) dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) u revizijskom stupnju pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (pa revident ne može sada s uspjehom prigovarati utvrđenoj činjenici: da je samo tužitelj vlasnik prijepornog prostora i da ovaj ne predstavlja bračnu stečevinu, ali i da bi se taj prostor i u utuženom razdoblju koristio kao poslovni prostor - onako kako ga je uostalom i sam prethodno koristio), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 387.223,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a sve s osnova naknade za neosnovano (bespravno) korištenje poslovnog prostora u S., u …ulici kbr. …, u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 7229/2 K.O. S., i to u razdoblju od 1. srpnja 2004. do 1. studenoga 2007. Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada obzirom da je tuženik bez osnove držao i koristio prijepornu nekretninu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj vlasnik prijepornog prostora, a koji se sastoji od podruma površine 151,90 m² i prizemlja 51,41 m², odnosno ukupne površine 203,31 m², u naravi poslovnog prostora - koji se kao takav koristio i koristi,

 

- da je vlasnikom toga prostora tužitelj postao na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 30. lipnja 2004. s prednikom (i tada upisanim zemljišnoknjižnim vlasnikom) G. S., te upisom u zemljišne knjige po tome ugovoru,

 

- da je prethodno taj prostor tuženik imao u zakupu - kao poslovni prostor, i to na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s G. S., kao tadašnjim vlasnikom i zakupodavcem, ali je taj ugovor prestao prije nego je tužitelj postao vlasnikom prostora,

 

- da je tuženik nastavio koristiti prijeporni prostor i nakon prestanka ugovora na temelju kojeg je prostor imao u zakupu, pa i nakon što je od tužitelja bio obaviješten da je „novi vlasnik“ i pozivan da ga napusti i njemu preda,

 

- da je presudom donesenom 30. studenoga 2005. u predmetu vođenom pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-1244/04, a potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1833/06 od 9. kolovoza 2007., tuženiku naloženo iseliti iz prijepornog prostora i predati ga slobodnog od osoba i stvari u posjed tužitelju,

 

- da je i pored te donesene (pravomoćne) presude, predmetni poslovni prostor tuženik predao tužitelju tek 21. studenoga 2007. (po pokrenutom postupku prinudnog iseljenja: ovršnog postupka vođenog kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Ovr-2765/07),

 

- da je tuženik (po tome) u svom utuženom razdoblju (od 1. srpnja 2004.) prijeporni prostor koristio bez osnove koja bi mu davala pravo na posjed: koristio je prostor u vlasništvu tužitelja - a da mu za to korištenje (osim „jedno vrijeme i to oko 10 mjeseci“) nije plaćao naknadu,

 

- da je tuženik za trajanja zakupnog odnosa s G. S. „vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor“, ali „nikakva ulaganja nije vršio nakon što je tužitelj kupio poslovni prostor“.

 

Polazeći od izloženih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja za isplatu utuženih iznosa ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, predmet spora - u odnosu na upotrebu prijeporne nekretnine (na kojoj je tužitelj vršio vlasničkopravna ovlaštenja) bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00 - dalje: ZVDSP-a) kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s

 

- odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“.

 

Budući da je prijeporni poslovni prostor u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje - iako je pritom „obzirom na okolnosti“ znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, pravilno je tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom toga prostora u svom tom razdoblju - i (time) obveznikom isplate tužitelju (u smislu navedenih odredaba čl. 165. ZVDSP-a) svih „stečenih plodova“ i onih koje je propustio „ubrati“, odnosno svih koristi koje je u tome razdoblju od nekretnine imao.

 

Pravilnim kod toga valja prihvatiti i pravno shvaćanje da je tuženik u utuženom razdoblju od prijepornog prostora stekao „plodove“ ili korist bar za iznos zakupnine koju bi inače za ovog trebao plaćati - pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužitelju.

 

Pritom je tu korist dužan isplatiti, poštujući načelo monetarnog nominalizma iz odredbe čl. 394. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a) i odredbe čl. 21. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), u nominalnom iznosu te zakupnine, i to kako bi zakupnina dospijevala za naplatu.

 

Slijedom iznijetog, a budući da revident ničime ne dovodi u sumnju utvrđenje da je u tome (ovdje prijepornom) razdoblju realna zakupnina (ona „koju bi inače trebao plaćati“) bila upravo ona koju su nižestupanjski sudovi utvrdili, pravilno je u konačnom i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da na ovu (kao „korist koju je tuženik imao od upotrebe nekretnine“) tužitelj s osnovom polaže pravo.

 

Okolnost što su nižestupanjski sudovi o zahtjevu tužitelja odlučili primjenom odredaba čl. 210., čl. 214. i čl. 219. ZOO-a, kojima je uređen pravni institut „stjecanja bez osnove“, dakle uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ne može revidenta dovesti u povoljniju poziciju - budući da je tužbeni zahtjev osnovan i kada se na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo.

 

Konačno, tu povoljniju poziciju tuženik ne može ostvariti niti samo tvrdnjom o nepodmirenim ulaganjima u prijeporni prostor: takva tvrdnja, sve i da je istinita, sama za sebe ne negira, pa niti sprečava niti odgađa zahtjev tužitelja - jer tuženik nije dokazao postojanje niti jednog razloga koji bi mu davao osnovu potraživati uloženo od tužitelja i to potraživanje staviti u prijeboj s tražbinom tužitelja.

 

Tu mu osnovu ne može dati neki pravni posao - jer takvog s tužiteljem nije sklopio: tužitelj nije bio subjekt građanskopravnog odnosa u kojemu je tuženik izvršio radove u njegovom prostoru, pa dakle niti nositelj prava i obveza iz tog pravnog odnosa, tako da po tome odnosu nije u utuženoj obvezi prema tuženiku.

 

U ovoj ne može biti niti u smislu odredaba čl. 210. ZOO-a, a kojima je propisano: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“

 

S prethodnim u svezi, ovdje nije riječ niti o stjecanju bez osnove: tuženik se s uspjehom ne može pozivati na taj institut - jer se o stjecanju bez osnove ne radi u situaciji na koju se tuženik poziva, kada je u imovinu tužitelja prešla imovina treće osobe - a ne tuženika, sve i da je ta treća osoba za tu imovinu bila u obvezi isplate prema tuženiku.

 

U konkretnom slučaju, imovina tuženika (vrijednost rada i kupljeni materijal za gradnju) prešla je izvedenim radovima (ako se istinitim prihvati njegova tvrdnja i ako se uloženo ne može odvojiti od prostora) u imovinu druge osobe (Grada) i tuženik vraćanje te imovine ne može s osnovom zahtijevati od tužitelja: tužitelj, sve da je tu imovinu stekao kao „korist“ (da je povećana vrijednost poslovnog prostora koji je prešao u njegovo vlasništvo), ovu nije stekao od tuženika - već od Grada, a okolnost što nije tražio isplatu za uloženo i izvedeno u zakupljeni prostor od Grada, tuženik ne može koristiti za isticanje zahtjeva prema tužitelju (ta okolnost ne daje osnovu njegovom zahtjevu za vraćanje uloženog i izvedenog od tužitelja, pa niti kroz prigovor prijeboja).

 

Stoga, a budući da je osporenom presudom (ipak) pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu, valjalo je odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.