Broj: Rev 1005/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz V., kojeg zastupa punomoćnik Ž. F. M., odvjetnica u Z. odvjetničkom uredu Ž. F. M. & D. K., odvjetnici u O., protiv tuženika V. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3854/2014-2 od 10. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1322/2013-34 od 22. svibnja 2014., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3854/2014-2 od 10. prosinca 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj P-1322/2013-34 od 22. svibnja 2014. naložio je tuženiku V. d.d. Z. isplatiti tužitelju I. M. na ime naknade neimovinske štete-duševnih boli zbog neistinite informacije, iznos od 20.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe, 5. siječnja 2007., do isplate po stopama navedenim u presudi, te naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 4.506,25 kuna.

 

Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 60.000,00 kuna.

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-3854/2014-2 od 10. prosinca 2015. odbio žalbu tužitelja protiv dijela presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Presudom je djelomično odbijena i žalba tuženika u odnosu na glavno potraživanje i zatezne kamate.

 

Odlukom o trošku postupka preinačena je prvostupanjska odluka te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.261,25 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te u pobijanom dijelu preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 20.000,00 kuna) i ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

Pobijanom presudom odlučeno je o tužbenom zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, odnosno prava na čast, dostojanstvo i ugled, prouzročene objavom neistinite informacije u dnevnom tisku.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

- da je tuženik u dnevnom listu „V. “ od … objavio članak pod naslovom … i podnaslovom … navodeći tužitelja u negativnom kontekstu,

 

- da je tužitelj zatražio objavu ispravka netočne informacije dopisom od 25.listopada 2006., naslovljenim na V. , na ruke glavnog urednika,

 

- da je tuženik primio dopis i nije objavio ispravak informacije.

 

U odnosu na sporne činjenice koje se odnose na valjanost zahtjeva za objavu ispravka informacije, a time i na dopuštenost tužbe, sudovi su utvrdili da je zahtjev u ime tužitelja podnio odvjetnik D. K., koji je ujedno na temelju punomoći od 26. prosinca 2006. podnio tužbu radi naknade štete. Također je utvrđeno da u dopisu kojim se traži ispravak nije posebno navedeno da se dostavlja punomoć u privitku. Sudovi su zaključili da tužitelj ne može dokazati da je uz dopis za ispravak predao i punomoć ako se punomoć nalazi kod tuženika, ali da tuženik nije prigovorio nedostatku punomoći nakon što je primio dopis, niti je takav prigovor istakao u odgovoru na tužbu. Jedini prigovor se odnosio na osobu kojoj je izjavljen prigovor. Tuženik je tek u ponovljenom postupku, nakon što je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu, prigovorio nedostatku punomoći uz zahtjev za ispravak. Međutim cijeneći sve dokaze sudovi su zaključili da je tužitelj uz dopis za ispravak priložio i punomoć za odvjetnika D. K..

 

Navodi u spornim tekstovima su takve naravi uslijed kojih se nameće zaključak da je tužitelj osoba smanjene moralne i ljudske vrijednosti, a pri čemu tuženik nije dokazao istinitost objavljenih navoda. Sporni članak neistinitog sadržaja je doveo do povrede tužiteljevog dostojanstva, časti i ugleda, što je za posljedicu izazvalo duševne boli.

 

Stoga je tužitelju dosuđena pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u visini od 20.000,00 kuna, po čl. 21. i 22. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04. dalje. ZM) i čl. 19. te 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/08, dalje: ZOO). Na dosuđenu naknadu tužitelju su dosuđene zatezne kamate po čl.1103. ZOO . koje teku od podnošenja tužbe sudu do isplate.

 

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda glede dopuštenosti tužbe tvrdeći da zahtjev tužitelja za objavu ispravka netočne informacije nije podnesen od ovlaštene osobe. Također je osporio pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na početak tijeka zateznih kamata na dosuđenu glavnicu te je naznačio slijedeća pravna pitanja:

 

"1. Kada dospijeva novčana naknada kod neimovinske štete koja šteta je utvrđena sudskom presudom, odnosno počinju li kamate na novčanu naknadu radi reparacije neimovinske štete teći od dana podnošenja tužbe ili dana donošenja presude prvog stupnja kojom je utvrđeno postojanje takve štete, te visina novčane naknade?

 

2. Je li u postupcima naknade štete zbog objavljene informacije ispunjen procesnopravni preduvjet za podnošenje tužbe protiv nakladnika iz čl. 22. st. 2. Zakona o medijima, ukoliko je zahtjev za ispravkom objavljene informacije podnesen od odvjetnika, ali bez priložene valjane punomoći?

 

3. Na kome je teret dokazivanja činjenice je li uz zahtjev za ispravkom informacije u smislu odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o medijima bila priložena punomoć u slučajevima kada pošiljatelj zahtjeva i osoba u čije ime se zahtjev podnosi nisu iste osobe?"

 

Tužitelj je naveo da se pitanje tijeka zateznih kamata odnosi na primjenu odredbe čl.1103. ZOO, a da je to pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Revr-655/12 od 23. listopada 2013., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Ostala pitanja se odnose na pravno shvaćanje u primjeni odredbe čl. 22. st. 2. ZM, a prema navodima tuženika pitanja su važna zato što je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-551/09 od 27. svibnja 2009. i poslovni broj Rev-1173/12 od 3. veljače 2015., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Vijeće revizijskog suda je ocijenilo da su pravna pitanja određeno naznačena, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te su izloženi razlozi zbog kojih tuženik smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je ovaj sud ispitao važnost naznačenih pitanja te je ocijenjeno da se ne radi o važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U odnosu na prvo pitanje glede početka tijeka zateznih kamata mjerodavna je odredba iz čl. 1103. ZOO koja glasi: Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

Točni su navodi revidenta da se obrazloženje presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-655/12 od 23. listopada 2013. temelji na slijedećem pravnom shvaćanju: „U odnosu na zakonsku zateznu kamatu koju je drugostupanjski sud dosudio od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, ovaj sud također prihvaća da je pravilno primijenjena odredba čl. 1103. ZOO, jer obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, a u konkretnom slučaju obzirom da je tužitelju visina naknade neimovinske štete određena na dan zaključenja glavne rasprave u cijelosti treba uzeti da naknada neimovinske štete dospijeva u tom trenutku, a što je prihvaćeno pravno stajalište ovoga suda.“

 

Međutim, navedena presuda je iznimka glede shvaćanja u primjeni odredbe čl. 1103. ZOO. Stoga je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 14. prosinca 2015. zauzeto shvaćanje koje je sukladno pravnom shvaćanju na kojemu se temelje presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1550/09, Rev-735/10, Revr-269/11, Revr-1351/10, Rev-1193/10 i Rev-1435/10., a prema kojemu zatezne kamate na neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. 1103. ZOO teku od podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

Stoga naznačeno pitanje glede tijeka zateznih kamata nije važno pitanje.

 

Ostala dva pitanja odnose se na primjenu odredbe čl. 22. st. 2. ZM koja glasi: Pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

 

Sudska praksa je jednoglasna glede toga da je pretpostavka dopuštenosti tužbe prethodno podnošenje zahtjeva za objavu ispravka informacije i to bilo osobno ili putem punomoćnika, a kao se zahtjev podnosi putem punomoćnika, uz zahtjev se mora priložiti punomoć za zastupanje oštećenika. Na takvom se shvaćanju temelji i obrazloženje pobijane presude. Međutim u ovom slučaju sudovi su pošli od utvrđenja da je tužitelj dokazao da je podnio zahtjev za objavu ispravka po punomoćniku koji je uz zahtjev priložio punomoć za zastupanje, pa suprotno tvrdnji revidenta tužitelj nije izgubio pravo na tužbu.

 

Stoga naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, pa je reviziju valjalo odbaciti po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.