Broj: Rev 748/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Ć. iz K., zastupanog po punomoćniku N. M., odvjetniku u K., protiv I-tuženika R. S. iz K., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u K., i II-tuženika I. B. iz K.,  zastupanog po OD R. & O., j.t.d. iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1671/2009-5 od 4. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-145/04-41 od 25. ožujka 2008., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija I-tuženika R. S. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika i naloženo tom tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.594,40 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznima kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke, dok je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev prema II-tuženiku I. B. na isplatu iznosa od 117.500,00 kn s utuženim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je I-tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 13.243,10 kn, dok je u točki IV. izreke naloženo tužitelju naknaditi troškove postupka II-tuženiku u istom iznosu, sve to s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I-tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude I-tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvaćanje revizije, ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode ističući da je revizija, s obzirom na vrijednost predmeta spora, nedopuštena pa predlaže odbacivanje revizije kao nedopuštene.

 

Revizija nije osnovana.

 

Kako vrijednost predmeta spora u ovom slučaju prelazi iznos od 100.000,00 kn (prema tečaju u vrijeme podnošenja tužbe 15.594,40 EUR-a iznosilo je 120.079,19 kn), to je protiv pobijane odluke, na temelju članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP-a koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelazne odredbe iz članka 53. stavka 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), dopuštena redovna revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP-a.

 

Na temelju odredbe iz članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Revident navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koja onemogućava ispitivanje nižestupanjskih odluka.

 

U tom smislu tvrdi da se kaznena (ne)odgovornost I-tuženika u potpunosti poklapa s njegovom eventualnom građanskom (ne)odgovornošću pa ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio sve činjenice važne za donošenje zakonite odluke, s tim da su utvrđenja suda prvog stupnja u potpunoj kontradikciji s utvrđenjima u kaznenom predmetu broj K-104/08, zbog čega se prvostupanjska presuda ne može ispitati, a koju povredu da nije sankcionirao niti drugostupanjski sud.

 

Međutim, ovakvim se revizijskim navodima ne ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka nego se zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u vezi sa stanjem u naznačenom kaznenom postupku, ali kako se revizija ne može podnijeti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja to ovi revizijski navodi nisu uzeti u razmatranje niti su ispitivani.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.594,40 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznima kamatama.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su I-tuženik, kao prodavatelj i tužitelj R. Ć., kao kupac, dana 17. kolovoza 1999. zaključili ugovor o prodaji stana koji se nalazi u K., u ul. ..., s tim da je presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1375/05 od 22. ožujka 2007. , taj kupoprodajni ugovor pravomoćno raskinut.

 

Na temelju takvog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je I-tuženik, na temelju odredbi o stjecanju bez osnove iz članka 210. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), dužan vratiti tužitelju uplaćeni iznos kupoprodajne cijene u iznosu od 30.500 DEM, a budući valuta DEM više ne postoji, dužan je vratiti primljeni iznos od 15.594,40 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti (prema konverzijskom tečaju 1 EUR=1,95583 DEM).

 

Tužitelju su također dosuđene i zatezne kamate po stopi koje banke (PBZ) u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u toj valuti, a od 1. siječnja 2008. do isplate kamate po stopi sukladnoj članku 29. stavak 2. u vezi s člankom 22. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

Pritom su nižestupanjski sudovi ocijenili da je I-tuženik, iz razloga koje su jasno obrazložili u pobijanim presudama, bio nesavjestan stjecatelj pa je zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja, tj. od 17. kolovoza 1999. kada je primio iznos kupoprodajne cijene.

 

Revident osporava nižestupanjske odluke tvrdnjom da je u kaznenom postupku poslovni broj K-104/08, donesena pravomoćna oslobađajuća presuda od 27. siječnja 2005., iz koje je vidljivo da je I-tuženik u odnosu na kazneno djelo prijevare glede spornog stana i kupoprodajnog ugovora, oslobođen od optužbe uz utvrđenje da su svi ugovori i pravni poslovi u odnosu na tužitelja bili valjani pravni poslovi.

 

Drugostupanjski sud je, odbijajući kao neosnovanu žalbu I-tuženika, otklonio ovaj žalbeni razlog ističući da rezultati kaznenog postupka nisu od utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude jer osnovanost zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već isključivo o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu.

 

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim (članak 12. stavak 3. ZPP-a), stoga revizijski navodi, u kojima se revident poziva na oslobađajući kaznenu presudu, nisu od utjecaja na drugačiju odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Slijedom navedenog, budući je pravna osnova isplate kupoprodajne cijene raskidom kupoprodajnog ugovora naknadno otpala, što je utvrđeno presudom poslovni broj P-1375/05, koja je postala pravomoćna 21. lipnja 2007., to je I-tuženik bez daljnjega u obvezi vratiti tužitelju primljeni novčani iznos sa zateznim kamatama.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, valja istaknuti da kod raskida ugovora, kao što je to u ovom slučaju, umjesto odredbi iz članka 210. ZOO-a, nastupaju zakonske posljedice iz članka 132. stavak 2. i 5. ZOO-a, prema kojima strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila.

 

Međutim, to nije važno za odluku o tužbenom zahtjevu s obzirom da istaknute okolnosti ne utječu na donošenje drugačije odluke, stoga je o spornoj novčanoj tražbini trebalo jednako presuditi.

Prema tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju I-tuženika i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.