Broj: Rev 42/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „M.“ d.o.o. Š., kojeg zastupa punomoćnica V. Š. O., odvjetnica u Z., protiv tuženika „Z.“ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž - 2520/2012 od 10. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P - 791/07-58 od 2. svibnja 2012., u sjednici održanoj 11. svibnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 530.816,95 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 15. studenog 2007. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za isplatu 1.792.902,00 kuna. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 51.067,80 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode po ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete. Svoj zahtjev tužitelj temelji na iznijetom činjeničnom osnovu: - da je ishodio građevinsku dozvolu i kredit radi izgradnje poslovnog prostora („proizvodno tehnička hala“) na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1017 z.u. 5628 k.o. B. koja je vlasništvo njegovog vlasnika i direktora, - da je tuženik na navedenom zemljištu bez znanja i odobrenja tužitelja izgradio piezometar P4 koji sprječava izgradnju poslovnog prostora, te – da u uzročnoposljedičnoj vezi s tom radnjom tuženika tužitelj trpi imovinsku štetu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da je tužitelj ishodio pravomoćnu građevinsku dozvolu za gradnju poslovne građevine na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1017 z.u. 5628 k.o. B., - da je u trenutku izdavanja građevinske dozvole fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine bio Fond za razvoj i zapošljavanje – Z., koji je kasnije postao i punopravni vlasnik ove nekretnine, - da je na ovoj nekretnini tuženik izgradio piezometar P4, - da se piezometar ne nalazi na sredini, već uz rub nekretnine, - da je piezometar na navedenoj nekretnini postavljen od 1986. uz suglasnost tadašnjeg vlasnika nekretnine tako da je tuženik dosjelošću u smislu odredbi čl. 51. i 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), te čl. 228. i 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) stekao pravo služnosti koje ga ovlašćuje da na ovoj nekretnini kao poslužnoj ima postavljen piezometar, - da je pravomoćnom presudom istog suda br. P – 790/07 od 11. srpnja 2008. odbijen zahtjev za uklanjanje piezometra, te – da tužitelj u postupku nije dokazao da piezometar onemogućava izgradnju poslovne građevine za koju je ishodio pravomoćnu građevinsku dozvolu.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

Na prethodno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu (odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice). U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao protupravnu štetnu radnju tuženika, pa kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, nisu ispunjena prethodno navedene pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu. Obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u ovoj pravnoj stvari treba napomenuti da je o protupravnosti riječ u okolnostima kada je povrijeđeno neko pravilo objektivnog prava. Pri tom nije riječ samo o pravilima građanskog prava jer i ponašanje suprotno pravilima drugih pravnih područja može dovesti do štete. Tako je o protupravnoj štetnoj radnji riječ tek u okolnostima kada je povredom nekog pravila objektivnog prava povrijeđeno subjektivno pravo ili pravno zaštićeni interes. U konkretnom slučaju za postojanje protupravnosti kao pretpostavke odgovornosti za štetu traže se kako navedeni objektivni tako i subjektivni elementi protupravnosti (koji se sagledavaju prema krivnji počinitelja), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nisu ispunjene.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 11. svibnja 2016.