Broj: Rev 2611/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. N. iz B., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u O., protiv tuženika M. B. iz V., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u V. i protiv tuženika I. P. iz V., zastupanog po punomoćnici A. M., odvjetnici u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-977/12-3 od 5. rujna 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-1481/10-19 od 16. veljače 2012., u sjednici održanoj 18. svibnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-1481/10-19 od 16. veljače 2012. i presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-977/12-3 od 5. rujna 2012. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženicima naloži da tužitelju solidarno isplate iznos od 101.000,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

 

U toč. II. izreke naloženo je tužitelju da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kn, a drugotuženiku iznos od 4.475,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP).

 

Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

U reviziji tužitelj postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li odvjetnik koji počini štetu stranci koju zastupa odgovara osobno ili za njegovu štetnu radnju odgovara osiguravajuće društvo kod kojega je odvjetnik osiguran od profesionalne odgovornosti?“

 

Ocjenjujući tako postavljeno pitanje od važnosti za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev jer nalaze tužbeni zahtjev neosnovanim, smatrajući da odvjetnici nisu pasivno legitimirani, pa tako niti tuženici u ovoj parnici za naknadu štete tužitelju zbog eventualnih propusta u njegovom zastupanju, jer da su u takvoj vrsti spora pasivno legitimirani samo osiguratelji odvjetnika.

 

Pogrešan je takav zaključak nižestupanjskih sudova.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete smatrajući da na strani prvotuženika postoje propusti zbog toga što je prvotuženik podnio tužbu u radnom sporu radi zaštite prava tužitelja izvan zakonom propisanog roka, a drugotuženik kao odvjetnik da je podnio tužbu u zaštiti radnih prava tužitelja, znajući da je ona prekasno podnesena, zbog čega da tužitelj trpi štetu. Prema odredbi čl. 44. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94 - dalje: ZO) koji je u primjeni na konkretni slučaj, odvjetnik je dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva. Ugovor o osiguranju od odgovornosti za odvjetnike, članove odvjetničkog društva i za odvjetnike koji rade u tom društvu, zaključuje to društvo.

 

U stavku 2. iste odredbe Zakona propisano je da se uvjetima osiguranja može predvidjeti da štetu do određenog iznosa nadoknađuje odvjetnik izravno.

 

Slijedom navedenog proizlazi da su se odvjetnici dužni osigurati od odgovornosti. Prema odredbi članka 940. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91) i čl. 964. ZOO/05 propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njezinu naknadu.

 

U stavku 2., propisano je da osiguratelj snosi, u granicama svote osiguranja troškove spora (i druge opravdane troškove) o osiguranikovoj odgovornosti.

 

Odredbom iz čl. 941. ZOO/91 i čl. 965. ZOO/05, propisano je u stavku 1. da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.

 

U stavku 2. istih zakonskih odredbi je propisano da oštećena osoba ima, od dana kad se dogodio osigurani slučaj, vlastito pravo na naknadu iz osiguranja te je svaka kasnija promjena u pravima osiguranika prema osiguratelju bez utjecaja na pravo oštećene osobe na naknadu.

 

Slijedom svih prije navedenih odredbi, kako ZO, tako i ZOO/91 i ZOO/05, proizlazi da njima nije isključena mogućnost tužitelja kao oštećenika da zahtijeva naknadu štete izravno od odvjetnika za kojeg smatra da je tu štetu počinio.

 

To što oštećenik može neposredno zatražiti naknadu štete od osiguratelja odvjetnika, ne isključuje mogućnost da oštećena osoba traži izravno od odvjetnika pretrpljenu štetu.

 

Dapače, prema odredbi čl. 44. st. 2. ZO, uvjetima osiguranja može biti predviđeno da štetu do određenog iznosa nadoknađuje odvjetnik izravno.

 

Prema tome, nepravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženici kao odvjetnici u konkretnom slučaju nisu pasivno legitimirani u ovome sporu ako su oni bili u odnosu zastupanja tužitelja kao njegovi punomoćnici.

 

Prema tome, odvjetnici za štetu u zastupanju stranke odgovaraju po općim propisima obveznog prava.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski se sudovi nisu bavili činjenicama odlučnim za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, valjalo je iz tog razloga prihvatiti reviziju tužitelja i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 18. svibnja 2016.