Broj: Gž-2401/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o. Z., F. …, OIB …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tužene D. B. iz R., Š. ž… …,  OIB …., zastupane po punomoćniku L. K., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-290/2014 od 3. lipnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. svibnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-290/2014 od 3. lipnja 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

 

„1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženoj D. B. iz R., Š. ž. …, OIB …., platiti tužitelju K. d.o.o. Z.. F. …, OIB …, iznos od 400.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 10.11.2010.g. do dana 30.06.2011.g. po stopi od 17% godišnje, te od dana 01.07.2011.g. do isplate po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope HNB-a, zakonske zatezne kamate će se obračunati uvećanjem eskontne stope HNB-a koja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2.Nalaže se tužitelju naknaditi parnični trošak tuženoj u iznosu od 19.675,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik navodi da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za povrat izvršene isplate kupoprodajne cijene temeljem Ugovor o kupoprodaji zaključenog između stranka dana 09.11.2010.g., čija je ništavost utvrđena pravomoćnom odlukom suda.

 

Naime, u ovoj fazi postupka nije bila sporna činjenica da je prema ugovoru na kojem je ovjeren potpis tužene kod javnog bilježnika Z. V. iz R., posl.br.Ov-7194/10, tužitelj kupio, a tužena prodala nekretninu, četverosobni stan broj 15, na četvrtom katu, koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, lođe i drvarnice, ukupne površine 74,19 m2, a koji se nalazi u zgradi u R., U. Š. ž… …, sagrađena na kč.br. 1430/115, a koji stan je upisan u poduložak broj 1425 u zk.ul.2900 k.o. Plase, te je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim djelom kč.br. 1430/115 k.o. Plase na kojoj je navedena zgrada izgrađena.

 

Isto tako u postupku nije bila sporna činjenica da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Rijeci pod posl. brojem P-1858/2012, od 30.11.2012.g., koja je stekla svojstvo pravomoćnosti dana 27.12.2012.g., utvrđen ništetnim predmetni Ugovor o kupoprodaji zaključen među strankama dana 09.11.2010.g., te  je naloženo z.k. odjelu ovoga suda brisanje upisa prava vlasništva tuženika temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na ime tužiteljice.

 

Tužitelj svoj zahtjev za povrat u ovom postupku temelji na tvrdnji da je osnovom predmetnog ugovora tuženoj isplaćena ugovorena kupoprodajna cijena u visini od 400.000,00 kn, o čemu svjedoče potpisi tužene na kupoprodajnom ugovoru i isplatnici od 09.11.2010. godine, čime su ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 323. stavka.1. Zakona o obveznim odnosima(“Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje: ZOO/05), odnosno obveza tužene da tužitelju vrati iznos kupoprodajne cijene koju je tužitelj u cijelosti isplatio tuženoj.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao utvrđenim da prilikom potpisivanja ugovora o kupoprodaji dana 09.11.2010.g. tužitelj kao kupac nije isplatio tuženoj ugovoreni iznos kupoprodajne cijene od 400.000,00 kn neovisno što se tako navodi u čl.2. st. 2. Ugovora, pri čemu se račun za proviziju (20% od ugovorene cijene) za realizaciju predmetne kupoprodaje tvrtke P. d.o.o. Z., niti dostavljena isplatnica  ne mogu dovesti u vezu sa spornom isplatom jer osim što ne sadrže pečat i potpis kupca, u njima se niti ne navodi kao razlog plaćanja predmetni kupoprodajni ugovor pored notorne činjenice da pravne osobe svoje financijsko i ino poslovanje moraju dokumentirati relevantnim i valjanim ispravama odnosno vjerodostojnom dokumentacijom o izvršenoj novčanoj transakciji te plaćenom porezu.

 

Navedena utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, je su zasnovani na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnost prava, pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na iznesene razloge u pobijanoj presudi.

 

S druge strane pregledom spisa posl.br.P-1858/12 proizlazi da je ovdje tužena ustala tužbom protiv ovdje tužitelja, radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora, brisanja upisa i uspostave prijašnjeg stanja, u kojoj tužbi se navodi da su stranke dana 09.11.2010.g. zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnine za iznos od 400.000,00 kn, koji iznos nije nikada isplaćen, već je isti rezultat prethodhodno zaključenog sporazuma radi osiguranja novčane tražbine isplaćene na ruke tužiteljici u iznosu od 15.897,76 EUR-a, od čega je tužiteljica doista na ruke primila iznos od 70.000,00 kn, a od kojeg iznos je do sada vraćen iznos od 30.000,00 kn time da se tuženik  radi osiguranja svojih potraživanja uknjižio kao vlasnik na nekretnini tužiteljice, koja u naravi predstavlja četverosobni stanu broj 15, u zgradi u R., U.. Š. …. ….

 

Pravomoćnom presudom utvrđena ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji, osnovom kojeg se zahtijeva isplata utužene tražbine, zbog načela pravne sigurnosti izraženog kroz pravilo ne bis ne idem isključuje mogućnost ponovnog raspravljanja pravnog odnosa razriješenog u postupku koji se pred nadležnim sudom vodio u svezi s istim. Naime, o postojanju činjenice sklopljenog ugovora o kupoprodaji odlučeno je pravomoćnom presudom u predmetu istog suda pod posl.br. P-1858/12, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina i brisanju upisanog prava vlasništva  budući je do prijenos prava vlasništva došlo uslijed osiguranja novčane tražbine tuženika, a ne isplatom kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu.

 

Utoliko u konkretnom slučaju  nije niti bilo mjesta raspravljanja o osnovanosti tvrdnji tužitelja u tom pravcu realizirane obveze na strani tužitelja osnovom predmetnog ugovora, a koja se zasniva upravo na pretpostavci izvršene isplate kupoprodajne cijene za predmet kupoprodajnog ugovora. Ovo stoga jer je činjenični kompleks na kome je zasnovana ranija presuda obuhvaćen  u cijelosti pravomoćnošću njenog dispozitiva, pa se pravomoćnost odnosi i na činjenice na kojima je zasnovan predmetni tužbeni zahtjev jer predstavljaju sastavni dio činjeničnog kompleksa na koji se presuda odnosi.

 

Uostalom i kazivanja tijekom postupka saslušanih sudionika predmetnog ugovora, svjedoka D. M. i I. M. o uvjetima i načinu poslovanja kroz ishođenja aplikacije koja je sadržavala zahtjev za odobrenje zajma, podatke o osobi koja zajam traži, iz kojih razloga se traži zajam, podaci o toj osobi kao klijentu, kao i podaci o nekretnini, koja je uvijek bila osiguranje da će se taj novac vratiti,  nedvojbeno upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tvrdnji tužitelja. Utoliko se i iznos naznačen u priznanici za koju tužitelj tvrdi da se radi o proviziji isplaćenoj za kupoprodaju predmetne nekretnine ne može smatrati dokazom o realiziranoj kupoprodaji predmetne nekretnine pa time i postojanju obveze na strani tužene u okolnostima utvrđene ništavosti spornog ugovora.

 

S druge strane sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe koja opredjeljuje postupanje suda u konkretnoj pravnoj stvari ( članka 2. ZPP-a), pa kod činjenice da tužitelj činjeničnim osnovom na zahtijeva isplatu po osnovi nepodmirene tražbine radi čijeg osiguranje je sklopljen predmetni ugovor niti tijekom postupka u tom pravcu  dostavlja dokaz o stanju duga tužene odnosno izvod iz knjigovodstvene evidencije, koju je dužan voditi kao trgovačko društvu u smislu Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07, 54/13 i 12/14), ne stoje navodi žalbe o postojanju obveze na strani tuženi o povratu utužene tražbine postavljene kao isplate na ime kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu.

 

Naime, sukladno odredbama članka 7. i članka 220. ZPP-a u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza jest na teret inicijative stranaka, dok sud nema inkvizitorna ovlaštenja.

 

              Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, pobijanu presudu u cijelosti valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci.

 

              Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, koji trošak je pravilno obračunat u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12).

 

U Splitu, 25. svibnja 2016.g.