Broj: Gžnš-17/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K., iz Č., P. 101A, zastupane po punomoćnicima iz Z. o. u. D. Č. i dr. iz R., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 5261342138587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci,  radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-544/12 od 30. siječnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-544/12 od 30. siječnja 2014.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila isplatu iznosa od 118.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I.1. izreke pobijane odluke. Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 13.000,00 kn (točka I.2. izreke).

Protiv ove presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete u iznosu od 92.500,00 kn jer da su državna tijela, kao i Upravni sud Republike Hrvatske, svojim nepravičnim suđenjem i nepravičnim odlukama istoj odbili priznati status roditelja njegovatelja, posljedicom čega da je ista ostala uskraćena za naknadu koja se priznaje roditeljima njegovateljima u visini od 5 osnovica za ostvarivanje prava po osnovi socijalne skrbi, na teret sredstava ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi u utuženom razdoblju (od rujna 2007. do studenog 2010.). Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 30.000,00 kn jer da su nadležna tijela i Upravni sud RH, povrijedili ustavno pravo tužiteljice na pravično suđenje, te i njezino pravo osobnosti i to pravo na duševno zdravlje jer da su postupili protivno članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 8/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) koja jamči pravo na pravično suđenje.

 

              Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da se vođenjem postupka, bilo pred upravnim bilo pred tijelima sudbene vlasti, koji postupci su okončani odlukama koje je više tijelo naknadno ukinulo ili izmijenilo, ne može govoriti o tome da je tužiteljici bilo povrijeđeno njeno pravo osobnosti; da upravna i sudbena tijela odluke donose slobodnom ocjenom dokaza nakon provedenog postupka, a sama činjenica da su takve odluke naknadno povodom pravnih lijekova izmijenjene ne daje pravo stranci potraživati naknadu na ime povrede prava osobnosti jer da se o takvoj povredi u konkretnom slučaju ne može govoriti, a niti da je odgovornost tužene za tako nešto predviđena bilo kojim propisom; sve pozivom na odredbe članka 14. i 16. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 150/11, 12/13; dalje ZSDU) i članka 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

              - da je tužiteljica podnijela Centru za socijalnu skrb Rijeka zahtjev od dana 10. rujna 2007. za priznanjem statusa roditelja njegovatelja sina I. K. te da je rješenjem Klasa UP/1-555-01/07-06/1 Ur. broj 2170-20-04/27-07-4 od 17. listopada 2007. zahtjev odbijen uz obrazloženje da je njen sin uključen u program boravka čime da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 77.a. Zakona o socijalnoj skrbi (dalje: Rješenje I.);

              - da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Klasa UP/2-555-05/08-02/41 Ur broj 54-09-2-1-2/1-08-3 od 30. travnja 2008. odbijena žalba tužiteljice na citirano rješenje (dalje: Rješenje II.);

              - da je tužiteljica podnijela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv Republike Hrvatske, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi kojom je tražila donošenje presude kojom će se poništiti Rješenje II. pa je presudom broj US-6210/08 od 06. studenog 2008. odbijena tužba tužiteljice (dalje: Presuda I.);.

              - da je tužiteljica podnijela ustavnu tužbu radi povrede ustavnog prava iz članka 14/2, 29/1 i 57/2 Ustava Republike Hrvatske pa je odlukom broj U-III-183/2009 od 27. svibnja 2010. ustavna tužba usvojena, ukinuta Presuda I. i predmet vraćen Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

              - da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj US-8080/10 od 26. kolovoza 2010. usvojena tužba S. K. te poništeno Rješenje II. (Presuda II.);

              - da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Klasa UP-II-555-05/07-02/285 Ur. broj 534-09-2-2/2-10-12 od 25. listopada 2010. usvojena žalba S. K. i poništeno Rješenje I. i S. K. kao korisniku priznato pravo na status roditelja njegovatelja za dijete I. K. rođ.04. ožujka 1992. te je odlučeno da temeljem priznatog prava korisniku pripada naknada u visini od pet osnovica za ostvarenje prava po osnovi socijalne skrbi, na teret sredstava ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi, s tim da se to pravo priznaje se s danom izvršnosti ovog rješenja, uz uputu da se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor, a koji spor tužiteljica nije pokrenula (Rješenje III.);

              - da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da njezin sin I. K. ima 100% invaliditeta; da je podnijela zahtjev za priznavanje statusa roditelja njegovatelja kada je sin trebao krenuti u prvi razred gimnazije, da bi ona svako jutro došla s njim u školu, za vrijeme nastave čekala na hodniku, u vrijeme pauze odvela bi ga na toalet i svaki dan bila do završetka nastave te ga zatim vozila kući; da je Ustavni sud donio odluku tek mjesec dana nakon što je ona istupila u medije; danas da je njen sin student druge godine Filozofskog fakulteta, a ona je i dalje svakodnevno s njim i na fakultetu; smatra da naši zakoni priznaju puno prava ali se onda postave velike prepreke da bi se ta prava mogla ostvariti; da su jedva dopustili njezinom sinu da upiše gimnaziju inače da su mu predlagali da upiše ekonomsku školu koja da jedina ima uvjete za boravak djece sa sličnim potrebama i da je zbog svog tog ponašanja institucija njeno zdravlje narušeno, sve zbog borbe sa liječnicima, Centrom za socijalnu skrb i ostalim institucijama a da ne može opisati tu dozu njihovog nerazumijevanja.

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da je odredbom članka 14 ZSDU-a propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska; dok je odredbom članka 16. istog zakona određeno da se protiv pojedinačnih akata, radnji i mjera tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, donesenih u prvom stupnju, može podnijeti žalba, a u slučaju da žalba nije dopuštena može se tražiti sudska zaštita.

              Sud prvog stupnja smatra da se tužiteljica koristila pravom na podnošenje žalbe na prvostupanjsko rješenje (Rješenje I.), te pravom na sudsku zaštitu protiv rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 17.  listopada 2007. (Rješenje II.), pokrenuvši upravni spor, a iskoristila je i pravo na podnošenje ustavne tužbe. Osim toga, taj sud smatra da donošenje osporenih akata tijela državne uprave protiv kojih je osigurana kontrola zakonitosti mogućnošću podnošenja pravnih lijekova odnosno žalbe ili pokretanja upravnog postupka, pa i kada se u konačnici povodom pravnih lijekova utvrdi da osporavane odluke nisu bile osnovane, nema karakter nezakonite radnje odnosno nepravičnog suđenja i donošenja nepravičnih odluka zbog kojih bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu štete od tužene.

              Konačno, taj sud smatra da iz zahtjeva tužiteljice proizlazi kako ona smatra da joj je pravo na status roditelja njegovatelja, pa stoga i pravo na isplatu naknade, trebalo biti priznato od dana podnošenja zahtjeva, dakle od rujna 2007. pa da postavljenim tužbenim zahtjevom glede imovinske štete, ista ustvari iskazuje nezadovoljstvo Rješenjem III. kojim joj je to pravo priznato tek od 25. listopada 2010. ali da tužiteljica nije iskoristila svoje pravo na pokretanje upravnog spora protiv navedenog rješenja.

              Glede pak, zahtjeva tužiteljice za naknadu neimovinske štete, odredbom članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svog prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod tim razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Sud prvog stupnja smatra da se vođenjem postupka, bilo pred upravnim bilo pred tijelima sudbene vlasti, koji postupci su okončani odlukama koje je više tijelo naknadno ukinulo ili izmijenilo, ne može govoriti o tome da je tužiteljici bilo povrijeđeno njeno pravo osobnosti kako je to naprijed iznijeto.

Ovdje je za istaći prije svega, da je u konkretnom slučaju zakonom propisana odgovornost tužene, objektivna i ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao valjane i argumentirane.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III-1001/2007 od 07. srpnja 2010., utvrdio da se jamstva prava na pravično suđenje, sadržana u članku 29/1. Ustava, primjenjuju i na sudski postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) koji je uređen člankom 19/2. Ustava i da pravila i sredstva dokazivanja čine dio cjeline postupovnih pravila upravnog postupka, sadržanih u Zakonu o općem upravnom postupku i kao takva neodvojiva su sastavnica postupovnih jamstava pravičnog suđenja, zaštićenih Ustavom. 

Jamstvo pravičnog odlučivanja u konkretnom slučaju podrazumijeva ispitivanje postojanja eventualnih postupovnih povreda u konkretnom postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske i drugim državnim tijelima, odnosno tijelima koja imaju javne ovlasti (Ministarstvom i Centrom za socijalnu skrb) te je u tom cilju potrebno sagledati cjelokupan postupak kao jedinstvenu cjelinu i ocijeniti je li on bio vođen na način koji tužiteljici osigurava pravično suđenje i odlučivanje odnosno je li tijekom postupka počinjena povreda takvog značenja da postupak kao cjelinu čini nepravičnim za tužiteljicu i posljedično, štetnim.

Odredba članka 6. stavak 1. Konvencije određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su nadležna tijela provela postupak u skladu s mjerodavnim propisima te da su u obrazloženjima odluka za svoja utvrđenja dala pravne i jasne razloge; tužiteljica je aktivno sudjelovala u postupcima te poduzimala sve zakonom dopuštene radnje i pravne lijekove koje je u konačnici dovelo do ostvarenja traženog prava i nije ostalo na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi posebice za razdoblje nakon 25. listopada 2010. Međutim, tužiteljica je nezadovoljna činjenicom da nije ostvarila pravo i u razdoblju od 10. rujna 2007. do 24. listopada 2010. ali za to ista sama snosi krivicu jer prije svega, nije uložila pravni lijek protiv Rješenja III. u tom dijelu, pa se stoga ista ni ne može pozivati na navedenu povredu Konvencije s te osnove.

 

Naime, pravo pristupa sudu iz članka 6. stavak 1. Konvencije ne znači automatski zagarantirano pravo na pokretanje parnice za naknadu štete protiv nadležnih tijela zbog navodnog neispunjavanja njihovih dužnosti.Ovdje je za napomenuti da ustvari odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu. To je tzv. pravo na djelotvoran pravni lijek. U konkretnom slučaju tužiteljica nije iskoristila pravo na podnošenje pravnog lijeka protiv Rješenja III. pa je stoga sama ekskulpirala odgovornost tužene prije svega glede imovinske štete koju tužiteljica potražuje predmetnom tužbom.

 

Osim toga, štetna radnja bila bi nepravilan ili nezakonit rad državnih tijela. Nepravilan rad se općenito definira kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, dok se nezakoniti rad definira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom. Takvo što ovdje nije dokazano pa već iz tog razloga nema mjesta odgovornosti tužene u smislu odredbe članka 14 ZSDU-a. Posebice je za istaći da, kada bi se i radilo o nepravilnom radu državnih tijela, tužiteljica je svojim ponašanjem ekskulpirala takvo eventualno ponašanje i odgovornost tužene time što nije podnijela pravni lijek protiv Rješenja III. u nepriznatom dijelu tražene naknade njegovatelja, kojeg sada opredjeljuje kao imovinsku štetu a to nije osnovano.

Glede odgovornosti sudaca upravnog suda, prema odredbi članka 105. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13 i 33/15 i 82/15; dalje: ZS), Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti. U konkretnom slučaju upravni sud je odlučio o tužbi tužiteljice te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava, a osim toga, svaka pogrešna primjena materijalnog prava nije osnova odštetne odgovornosti države za rad suca kad je isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja. Dakle, kada pogrešna primjena materijalnog prava nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava, nego je rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja (a to se ovdje dogodilo), ne postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju počini sudac nezakonitim ili nepravilnim radom.

Za napomenuti je da tužiteljica, činjenično, svoj tužbeni zahtjev ne temelji na eventualnoj povredi ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, a za što i ne bi bio nadležan sud u redovitom parničnom postupku.

Glede pak, neimovinske štete, svaki postupak u kojemu se traži ostvarenje prava za koje stranka smatra da joj pripada neminovno podrazumijeva stres, stanje uznemirenosti, potrebu ulaganja povećanih napora. Ukoliko dođe do odbijanja zahtjeva, ukidanja odluka i sl., taj osjećaj je zasigurno intenzivniji. U konkretnom slučaju već sama tužiteljica iskazuje da se konstantno (dakle, već više od 20-ak godina) bori sa liječnicima, Centrom za socijalnu skrb i ostalim institucijama i da ne može opisati količinu njihovog nerazumijevanja za njenu i situaciju njenog sina. Iako ovaj drugostupanjski sud ima empatiju naspram tužiteljice smatra međutim, da nije dokazan osnov za naknadu štete u konkretnom slučaju a iz svih naprijed iznijetih razloga odnosno, jer su tijela i sudovi postupali u okviru svojih ovlasti, za svoje odluke davali su razloge a eventualna pogrešna primjena materijalnog prava koje je rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja ne predstavlja nezakonit ili nepravilan rad istih.

Sud je prvog stupnja proveo potpuno i svestrano dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka te je dao uvjerljivu ocjenu svih izvedenih dokaza pa se dodatno prednjem, upućuje i na razloge suda prvog stupnja.

Pravilno je odluka o trošku utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1., 155. i 163. ZPP-a. Stoga, valjalo je potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 25. svibnja 2016.