Broj: UsI-1341/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja J. B. iz P., M. c. 40, protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, Pula, Riva 8, radi ovrhe komunalne naknade, 31. svibnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja točke 4. izreke rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, KLASA: UP/II-363-03/15-01/7, URBROJ: 2163/1-18-09/4-15-2 od 7. srpnja 2015. godine.

Obrazloženje

Rješenjem o ovrsi Grada Pule, Upravnog odjela za komunalni sustav i imovinu, Odsjeka za promet, izgradnju i održavanje, Pododsjeka za komunalne djelatnosti, KLASA: UP/I-363-05/13-02/00547, URBROJ: 2168/01-04-02-03-0394-13-1 od 23. listopada 2013., utvrđeno je da ovršenik J. B. iz P., M. c. 40, ovdje tužitelj, na dan 23. listopada 2013., duguje na ime dospjelog duga komunalne naknade ukupan iznos od 8.198,24 kune od čega iznos od 5.486,40 kuna predstavlja glavnicu, a iznos od 2.711,84 kune predstavlja zakonsku zateznu kamatu, sve na temelju ovršnih rješenja o utvrđivanju obveze komunalne naknade Grada Pule, Upravnog odjela za izgradnju i komunalni sustav, KLASA: UP/I-363-03/04-03/23090, URBROJ: 2168/01-03-05-04-0001 od 15. studenoga 2004. i rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne naknade Grada Pule, Upravnog odjela za komunalni sustav i imovinu, KLASA: UP/I-363-03/10-03/15810, URBROJ: 2168/01-04-02-10-0001 od 1. veljače 2010. te trošak ovrhe u iznosu od 200,00 kuna, istim je rješenjem određena ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, za navedene iznose kao i za iznos daljnjih kamata na iznos glavnice za razdoblje od 24. listopada 2013. do podmirenja duga, a u točki 8. izreke rješenja je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja te da se žalbom na rješenje ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Iz rješenja o ovrsi proizlazi da se predmetni dug odnosi na obvezu komunalne naknade za stambeni prostor u P., M. c. 40, dospjelu u razdoblju od 25. travnja 2005. do 30. lipnja 2013.

Protiv navedenog rješenja o ovrsi tužitelj je podnio žalbu povodom koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/15-01/7, URBROJ: 2163/1-18-09/4-15-2 od 7. srpnja 2015. u točki 1. izreke djelomično poništio prvostupanjsko rješenje o ovrsi na način da je obustavio postupak ovrhe za dio predmeta koji se odnosi na naplatu komunalne naknade dospjele od 25. travnja 2005. do 22. listopada 2010., u točkama 2. i 3. izreke odredio obvezu prvostupanjskom tijelu da tužitelju vrati iznos naplaćen na temelju prvostupanjskog rješenja o ovrsi za koji je točkom 1. izreke postupak ovrhe obustavljen, sa zateznom kamatom, u roku od osam dana, a točkom 4. izreke predmetnog rješenja, tuženik je odbio žalbu tužitelja za obvezu komunalne naknade dospjelu od 23. listopada 2010., kao neosnovanu. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je za obvezu komunalne naknade dospjelu do 22. listopada 2010. nastupila zastara prava na naplatu sukladno odredbi članka 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: Zakon o obveznim odnosima), a da za dio duga komunalne naknade koji je dospio od 23. listopada 2010. pri donošenju prvostupanjskog rješenja nije nastupila zastara prava na naplatu.

Tužitelj je protiv tuženika ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost točke 4. izreke navedenog drugostupanjskog rješenja, navodeći u bitnome da u osporenom rješenju nije naveden iznos preostalog dugovanja, glavnice i zateznih kamata koji se potražuju od 23. listopada 2010. te da stoga nije jasno koliko iznosi preostalo dugovanje. Nadalje, tužitelj smatra da je zastara nastupila i za obveze dospjele od 23. listopada 2010. do 15. srpnja 2012. Tužbenim zahtjevom koji je postavio u podnesku od 11. ožujka 2016., tužitelj predlaže da Sud poništi točku 4. izreke osporenog rješenja tuženika te da u tom dijelu predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako tužitelj pogrešno drži da je i dug komunalne naknade dospio od 23. listopada 2010. do 15. srpnja 2012. također u zastari jer da očito pogrešno računa da je mjerodavni datum za računanje tijeka trogodišnjeg zastarnog roka dan donošenja drugostupanjskog rješenja, a ne dan donošenja prvostupanjskog rješenja o ovrsi komunalne naknade. Također navodi da je neosnovan i tužbeni navod da u osporenom rješenju nije naveden iznos preostalog dugovanja, glavnice i zateznih kamata, jer da je dug komunalne naknade detaljno specificiran u točki 1. izreke prvostupanjskog rješenja o ovrsi na način da je iskazana glavnica duga po mjesecima, dospijeće svakog pojedinog obroka, razdoblje za koje je izvršen obračun zatezne kamate te iznos obračunate zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog obroka do dana donošenja rješenja o ovrsi. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U ovom je sporu provedena rasprava na ročištu 24. svibnja 2016. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12 i 152/14, dalje: Zakon o upravnim sporovima).

Dakle, među strankama u ovom sporu nije sporno da se na zastaru komunalne naknade primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na zastaru povremenih potraživanja, a takav stav prihvaća i ovaj Sud.

Sporno je pitanje je li nastupila zastara prava na naplatu duga komunalne naknade za obveze dospjele u razdoblju od 23. listopada 2010. do 15. srpnja 2012. Osim toga, sporno je i je li tuženik bio dužan u osporenom rješenju kojim je djelomično poništio prvostupanjsko rješenje o ovrsi i obustavio postupak ovrhe komunalne naknade za obveze dospjele do 22. listopada 2010., a odbio žalbu tužitelja u odnosu na obveze komunalne naknade dospjele od 23. listopada 2010., navesti iznos preostalog potraživanja, glavnice i zateznih kamata koji se odnosi na obveze komunalne naknade dospjele od 23. listopada 2010.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Kao prvo, valja navesti da Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13 i 94/13), koji kao poseban propis uređuje materiju komunalne naknade, ne sadrži odredbe o zastari prava na utvrđivanje i naplatu komunalne naknade, a prema članku 226. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Nadalje, prema članku 241. Zakona o obveznim odnosima, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Stoga je tuženik pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju do prekida zastare došlo donošenjem rješenja o ovrsi Grada Pule, Upravnog odjela za komunalni sustav i imovinu, Odsjeka za promet, izgradnju i održavanje, Pododsjeka za komunalne djelatnosti, KLASA: UP/I-363-05/13-02/00547, URBROJ: 2168/01-04-02-03-0394-13-1 od 23. listopada 2013., što znači da za potraživanja komunalne naknade koja su dospjela nakon 23. listopada 2010. zastara nije nastupila.

Osim toga, Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tužitelja da je tuženik u osporenom rješenju morao navesti iznos preostalog dugovanja, odnosno iznos glavnice i zateznih kamata koji se odnose na obveze dospjele nakon 23. listopada 2010. Naime, osporeno rješenje tuženika nije rješenje o ovrsi, već je to drugostupanjsko rješenje kojim je povodom žalbe tužitelja dio prvostupanjskog rješenja o ovrsi poništen, a dio je ostavljen na snazi, s time da je u točkama 1. i 4. izreke osporenog rješenja na nedvojben način određeno koji dio rješenja o ovrsi se poništava te se u tom dijelu postupak obustavlja (dio koji se odnosi na potraživanja komunalne naknade dospjela od 25. travnja 2005. do 22. listopada 2010.), a koji dio rješenja o ovrsi ostaje na snazi (dio koji se odnosi na potraživanja komunalne naknade dospjela od 23. listopada 2010. nadalje).

Budući da je u konkretnom slučaju u prvostupanjskom rješenju, u točki 1. izreke, dug komunalne naknade detaljno specificiran na način da je iskazana glavnica duga po mjesecima, dospijeće svakog pojedinog obroka, razdoblje za koje je izvršen obračun zatezne kamate te iznos obračunate zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog obroka do dana donošenja rješenja o ovrsi te imajući u vidu da je osporenom točkom 4. izreke rješenja tuženika žalba tužitelja odbijena u odnosu na obvezu komunalne naknade dospjelu od 23. listopada 2010., to se iz rješenja o ovrsi od 23. listopada 2013. može nedvojbeno utvrditi iznos potraživanja komunalne naknade za koji je žalba tužitelja odbijena, odnosno za koji je rješenje o ovrsi ostalo na snazi i to kako iznos glavnice, tako i iznos kamata koji je obračunat od dospijeća svakog pojedinog obroka do donošenja rješenja o ovrsi.

Slijedom svega navedenoga te imajući u vidu da tužitelj u sporu nije iznio pravno relevantne razloge koji bi utjecali na drugačije rješenje ove stvari, Sud je osporenu točku 4. izreke rješenja tuženika ocijenio zakonitom pa je, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 31. svibnja 2016.